Bombarder od dvije milijarde dolara
Nastao u eri Hladnog rata, bombarder B2 Spirit osmišljen je prije svega s ciljem da, uz mogućnost nošenja kako konvencionalnog tako i nuklearnog oružja, probije sovjetsku zračnu odbranu. Ipak, nedugo nakon probnog leta tokom 1989. godine, dogodio se pad Berlinskog zida, a zatim i završetak Hladnog rata, te B2 nikada nije dobio priliku pokušati zaći u ruski zračni prostor.
Prva letjelica isporučena je tokom 1993. godine vojnoj bazi Whiteman u Missouriju, gdje je i danas u upotrebi, dok se prva upotreba ovog bombardera dogodila tokom bombardovanja Srbije 1999. godine.
Kao jedan od najsofisticiranijih aviona, B2 može doseći bilo koju metu, dopuniti gorivo u zraku i zatim se vratiti u bazu. Uz to, nijedan B2 nikad nije izgubljen tokom borbe s nekom protivničkom letjelicom.
“Zaista je jedinstven, nikada nijedan avion prije njega nije ovako revolucionarno dizajniran”, kaže Rebecca Grant, stručnjakinja za zrakoplovstvo u izjavi za CNN.
Prvi dizajn
Međutim, konceptualno rješenje aviona bez klasičnog trupa, krila ili bilo kojih drugih izbočina, odavno je poznato u svijetu avijacije i seže u doba prije Prvog svjetskog rata kada su se u Njemačkoj i Sovjetskom savezu rađale slične ideje.
Pionirski projekti ovog tipa na američkom tlu vezani su za dizajnera i industrijalca Jacka Northropa čije su letjelice, preteče “letećeg krila”, s propelerskim motorima, prvi put poletjele tokom 1940. godine.
Northropov rad kulminirao je izradom modela YB-49 tokom 1947. godine, prvom letjelicom na mlazni pogon koja je slijedila dizajn “letećeg krila”. Iako je bio daleko ispred svog vremena, projekt je zbog tehničkih poteškoća ubrzo napušten. Ipak, nekoliko desetljeća kasnije, rad na YB-49 poslužio je kao polazna osnova Northropu za početak novog projekta koji će dovesti do stvaranja B2 modela. Među sličnostima između ovih letjelica iz različitih epoha avijacije, osobito se ističe način na koji izvode napad kao i identične dimenzije raspona krila.
Tehnologija “nevidljivosti”
Model B2 jedan je od tri strateška bombardera koji su u upotrebi u Američkoj vojnoj avijaciji, s modelom Rockwell B-1 Lancer, kao i čuvenom letjelicom iz pedesetih godina prošlog stoljeća, Boeing B-52 Stratofortress, koja se od tada redovno osuvremenjuje.
I dok se B-52 temeljio na ideji o bombarderu koji leti toliko visoko da izmiče dosegu protuzračnih projektila, model B-1 pokušao je primijeniti potpuno suprotnu taktiku niskog i brzog leta kako bi time otežao radaru mogućnost lociranja. S jedne strane, nijedna od ovih strategija nije davala željene rezultate, a s druge strane, rast tenzija Hladnog rata stvarao je potrebu za pouzdanim sredstvom nuklearnog odvraćanja, pa je definiran cilj stvaranja bombardera sposobnog nositi atomsko oružje i istovremeno biti nevidljiv protivničkoj zračnoj obrani.
Ono što se činilo kao san, postalo je stvarnost tokom 70-ih godina prošlog stoljeća, otkrićem tehnologije “nevidljivosti”, koja letjelicu čini neprimjetnom protivničkim radarima.
“Misija B2, u vremenu kada je nastao, bila je prvenstveno umaknuti ruskoj zračnoj obrani i to, kako projektilima zemlja-zrak, tako i njihovim najboljim borbenim avionima, a to je njegova misija i danas: da može pobjeći najboljoj protuzračnoj odbrani gdje god je to potrebno”, kaže Grant.
Kako bi se postigao taj efekt, izrada ovog aviona uključila je različite tehnološke trikove uz pomoć kojih se letjelica može sakriti u prostoru.
“Za početak, tu je njegov oblik, kojim se izbjegava detekcija radara”, nastavlja Grant.
Radar, izum iz razdoblja Drugog svjetskog rata, funkcionira po principu slanja energetskog impulsa u zrak i čekanja da se isti odbije o objekt poput aviona, a potom i vrati odakle je poslan. Intenzitet i kut pod kojim se val vraća, otkriva lokaciju i dimenzije mete. Za razliku od drugih letjelica, dizajn B2 je takav da ne uključuje veće vertikalne oblike poput avionskog repa, koje bi radarski valovi mogli uhvatiti. Zapravo, njegova glatka vanjština konstruirana je tako da može raspršiti ove valove u potpunosti, tako da se nijedan ne vrati u radarski sistem, čineći avion jednako upadljivim za radar kao da se radi o nekoj ptici. Ironično, ovi principi prvi put su izneseni u knjizi ruskog fizičara Pyotra Ufimtseva iz 1962. godine, koju su sovjetske vlasti smatrale nevažnom za nacionalnu sigurnost.
“Ova letjelica izrađena je od materijala i premaza koji su sposobni apsorbirati radarske zrake, a također nije moguće uočiti ni njegov motor, koji su konstruktori smjestili u stražnji dio bombardera kako ne bi emitirao veću količinu topline koja predstavlja signal za radar. Uz to, ova letjelica je toliko tiha da je čujete tek kada je odavno preletjela prostor iznad vas”, dodaje Grant.
Ovi dodaci, poznatiji kao tehnologija “nevidljivosti”, nisu cijelo vrijeme u funkciji, već se aktiviraju u trenucima kada avion treba postati “nevidljiv”. Da bi se ova opcija aktivirala, pilot treba pritisnuti dugme pod oznakom PEN (penetrate enemy defences) iza kojeg se krije zapovijed za prolazak kroz protivničku zračnu obranu.
Dva dana u zraku
Misije B-2 trajale su najduže 44 neprekidna sata – poput one kada je avion 2001. letio iz Missourija u Afganistan tokom operacije Trajna sloboda – zbog čega iza kokpita postoji prostor gdje se jedan od dva pilota može odmoriti, s prostorima za čuvanje i grijanje hrane, a tu je i toalet.
Iako u borbi nije izgubljen nijedan B-2, on čak nema ni oružje za obranu. Jedan avion je uništen tokom nesreće koja se dogodila 2008., kada se vrlo brzo srušio nakon polijetanja iz zračne baze Andersen u Guamu, s tim da se pilot katapultirao na vrijeme i nije bilo ljudskih žrtava. Drugi B-2 je djelomično oštećen nakon požara u 2010. godini i prošao je velike popravke prije nego što je vraćen u upotrebu.
Svaki B-2 avion je nazvan po nekoj od američkih država, poput naziva Duh Missourija, i spadaju u grupu aviona koji su najskuplji za održavanje, a potrebno je na desetine sati servisiranja za svaki sat leta. Delikatna površina aviona, koja pruža dodatnu nevidljivost, mora se čuvati na hladnoj temperaturi, što zahtijeva klimatizirane hangare i dodatno povećava visoke operativne troškove.
Na 21 primjerak B-2 modela, koliko je do sada napravljeno, trebaju se rasporediti svi troškovi programa istraživanja i razvoja, koji bi bili mnogo manji da je više aviona.
“Ovako njihova cijena prelazi 2 milijarde dolara po komadu, što bi bilo mnogo manje da su napravljena 132 planirana aviona”, kaže Grant.
Sljedeća generacija
Zbog male flote i strogo povjerljive tehnologije, B-2 je avion na kojem svi žele letjeti, ali samo nekoliko stotina pilota je imalo tu priliku.
“Imaju vrlo strog postupak izbora, a najviše pridaju važnost osobinama pilota i kompatibilnosti. Morate biti osoba koja će moći letjeti u misiji koja traje 40 sati i ima dva člana posade”, objašnjava Grant.
Kako Grant navodi, avion ima jedinstvene karakteristike. Kada letite, nalazite se na prednjem rubu, pa je perspektiva u odnosu na druge avione drugačija i zaista su potrebne prave vještine za točenje goriva i slijetanje.
Tokom godina, avionu su nadograđivani sistemi za letenje, komunikaciju i oružje. Ovaj avion je još uvijek dio Američkog trojnog sistema nuklearnog odvraćanja, s interkontinentalnim balističkim raketama i podmornicama.
Ipak, dani modela B-2 su možda odbrojani, jer dolazi nasljednik. Nazvan B-21 Raider drži se u tajnosti, a njegovo debitiranje očekuje se poslije 2025. godine. Novi avion će preuzeti ulogu od svog prethodnika, ali će biti dizajniran tako da se u potpunosti implementira tehnološki napredak koji se dogodio od kada je B-2 zamišljen, prije više od 40 godina.
