NAPAD U ZAGREBU Učenik u školi ranio drugog učenika i spremačicu
Profesor Elektrotehničke škole u zagrebačkom naselju Voltinom za Jutarnji je list potvrdio da su se u školi za vrijeme napada nalazila dva zaštitara, odnosno dva operativna djelatnika za sigurnost.
– Nemamo zaštitare. Imamo osobe zadužene za sigurnost. Nisam siguran koliko su obučeni za savladavanje ovakvih situacija. Bili su tamo gdje su trebali. Na ulazu. Dijete je ušlo u školu kao i svako drugo. Napad se mogao dogoditi bilo gdje u školi. Zaštitari su u bankama pa i dalje dođe do krađe – govori nam profesor Mario Božurić iz Velike Gorice koji u zagrebačkoj školi radi punih 40 godina, objavljuje Jutarnji.hr
Pred školu je stigao svega nekoliko minuta prije nego što je trebala početi nastava i zatekao djecu koja trče iz škole van.
– Pitam što se događa, a oni govore da je netko nekoga izbo nožem. Uletio sam u školu, ostavio svoju torbu u hodniku i tražio gdje se što događa i vidio sam dvoje ljudi na podu. Jedan je bio okrenut prema drugome. Jedan od njih bio je učenik, a drugi kolega profesor iz druge Strojarsko-tehničke škole. U tom trenutku nisam znao tko je napadač – objašnjava i dodaje da ih je i pitao tko ima nož te je shvatio da je učenik taj koji je napadač. Pritom je prišao ozlijeđenom kolegi kako bi mu pomogao.
– Primio sam ga za rame i okrenuo se. Vidio sam i ozlijeđenu spremačicu i pitao zašto je to napravio. Rekao mi je da je došao nekoga ozlijediti, a i sebe, i da je već nekog ozlijedio u WC-u. Tamo je dijete ležalo u krvi. Rukom sam pokušao zaustaviti krvarenje i držao ga budnim do dolaska hitne – prepričava nam je profesor.
U jednom trenutku primijetio je i da se ispod ozlijeđenog učenika nalazi mobitel, a s druge strane na liniji je bila njegova majka koju je dijete zvalo. Rekao joj je da je on s njezinim sinom i da čekaju hitnu, a u međuvremenu mu je i netko donio zavoj za rane ozlijeđenog.
Profesor Božurić smatra da je prerano govoriti o tome što se dogodilo i o tome što je navelo 15-godišnjeg učenika na napad.
– Ne znam što se događalo. Ne znamo njihovu pozadinu, tek su stigli u školu. Ne vjerujem da se nekome samo nešto ‘preokrenulo‘. Je li postojalo nešto prije, u pozadini, je li netko nešto propustio u praćenju djece. Ne želim upirati prstom – kazao je i dodao da kada govorimo o ovom novom napadu, nema smisla pričati o zaštitarima i mjerama sigurnosti, već o prevenciji. Kako navodi, potrebno je kontinuirano pratiti sve učenike i na vrijeme prepoznati probleme, no upozorava da je obrazovni sustav sve opterećeniji.
Govoreći o uvjetima rada ističe da je sve veći broj učenika u samim razrednim odjelima, da je tu i velik broj učenika s različitim teškoćama, a manjak stručnih suradnika te dodatna opterećenja koja donose promjene u organizaciji nastave. Dodatan problem, govori, je uvođenje i modularne nastave. Smatra da puno obaveza, promjena i sve veći broj učenika utječe na nastavu koju je onda sve teže izvoditi, a kamoli individualno pratiti neku osobu.
Tražili su, govori nam, da se zaposli socijalni pedagog, ali dobili su odbijenicu. – Ne kažem da bi to nešto promijenilo, ali to su stvari o kojima smatra treba pričati. Osvrnuo se i na autoritet nastavnika za koji smata da je nikakav.
– Zbog svih tih mjera usmjerenih prema nastavnicima izgubilo se i poštovanje prema nama. Imam osjećaj da dosta njih dolazi u školu s predznakom da im nitko ništa ne može. Znam koliko je teško biti nastavnik i sretan sam što za četiri godine idem u mirovinu. Sustav godinama postaje sve teži – govori.
Profesor Božurić je, kaže, u šoku. Ipak, unatoč svemu što je doživio, ne želi tražiti krivca prije nego što se utvrde sve okolnosti uključujući i osobe za sigurnost jer vjeruje da one ni u budućnosti neće moći spriječiti ovakve stvari.
– Dođeš na posao, misliš o tome što ćeš predavati, a onda dođeš u situaciju da moliš Boga da ti netko ne umre. Ne bih nikom to poželio. Teško je i nesvakidašnje – kaže i dodaje na da ozlijeđenima želi brz oporavak, ali i učeniku koji ga je napao.
– I on je tu na neki način žrtva. Govorimo o djetetu. Teško mi je govoriti o napadaču, ali i to dijete zaslužuje pomoć kao i možda mnoga druga djeca koju nismo prepoznali – poručio je za kraj.
