Božićni običaji u Rami

Iako smo već ranijih godina pisali o božićnim običajima u Rami, ipak to ponavljamo da se ne zaboravi. 

Badnjak po svojem bogatstvu pučkih i crkvenih običaja zaslužuje veoma značajno mjesto, a unutar njih običaji vezani uz drvo badnjak također pokazuju veliko bogatstvo. Iako se običaji vezani uz to drvo podosta razlikuju od kraja do kraja, ipak se mogu uočiti neki elementi koji prevladavaju.

U mnogim bi se krajevima, naime, rano ujutro ili tijekom dana na Badnjak otišlo u šumu usjeći podeblju hrastovu, cerovu ili neku drugu granu (u primorskim krajevima uglavnom maslinovu), a koja bi obično bila dugačka jedan do dva metra i koja bi se po povratku kući naslonila na strehu ili pored ulaznih kućnih vrata. Potom bi se ukrašavala npr. bršljanovim ili lovorovim grančicama i urezivao na njoj križ, a djeca su znala obilaziti od kuće do kuće i procjenjivati čiji je badnjak najljepši.

Navečer bi se badnjak svečano unosio u kuću, te stavljao na vatru na ognjištu. Pri tome bi cijela obitelj molila, badnjak bi se škropio blagoslovljenom vodom, a potom i posipao vinom, žitom, kukuruzom, slamom itd., kao znak molbe ukućana Bogu da im blagoslovi urode i podari blagoslov i zdravlje. Međusobno nazdravljanje vinom i rakijom svih ukućana, kao i susjeda kada bi se išlo u čestitare, pratilo je te svečane običaje, a pri tome bi se nazdravljalo ovim ili sličnim riječima:  Na dobro vam došla Badnja večer i  porođenje Isusovo, na što bi ostali uzvraćali: I s tobom zajedno! Bog ti dao zdravlje.

Često bi se badnjak znao položiti na oganj tako da samo pomalo tinja, kako bi dogorijevao danima, a ponegdje bi to trajalo i do Nove Godine. Time se htjela pokazati vrijednost i cjelovitost božićnog vremena i njegova značenja.

U mnogim je krajevima postojao običaj da se unose i pale tri badnjaka (obično tri klade), koja su simbolizirala Presveto Trojstvo, a ponegdje je postojao običaj da se ispod njih stavi još jedna klada, tzv. podložnjak, koji je simbolizirao Crkvu. Uz badnjak bi se obično u kuću unijela i slama te prostrla posebno ispod stola, kao znak dobrodošlice Novorođenom Isusu.

Iako je u tim starim običajima bilo i praznovjernih elemenata, ipak valja istaknuti kako je obiteljska molitva i međusobna povezanost svih ukućana i susjeda ono što treba posebno naglasiti, uz ljepotu i mnogih drugih pučkih i crkvenih običaja na Badnjak, koji su jasno pokazivali radost i iščekivanje rođenja Malog Boga.

 

Badnja večer u Rami

Badnja večer (24. prosinac) je u svim katoličkim mjestima bogata lijepim običajima koji su tradicionalno utemeljeni, teološki održivi, srcu jako prihvatljivi.

Badnjakom se zvao suhi hrastov panj, koji bi se stavio na vatru na badnju večer, i trebao je gorjeti cijelu noć i sutradan na Božić dok se ne vrate iz crkve.

“U okolici Prozora: u Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu badnjaci su tri ciplje. Iza večere unosi ih starješina držeći ih pred sobom vodoravno u obje ruke. Pozdravlja: “Faljen Isus! Dobro nam došla Badnja večer i sutrašnje sveto Porođenje Isusovo” – “I s tobom Bog dao zajedno!” Postavi ih u križ. Na srednjem usiječe križ. Neki ostave glavnju u žitno sime u okno, poslije bace u vatru.

U Kranjčićima, Donjoj Vasti, Ljubuncima, Šćipama, Uzdolu, Smrčevu, Dobraču, Ivanjcima, Pajićima, u prozorskom kotaru iza molitve domaćin unosi badnjak, tri komada. Unosi jedan po jedan na ramenu. Lupa na vrata a ukućani otvore. Čim hrupi navrata, domaćica ga pospe ječmom. “Faljen Isus i Marija” – “Uvik!” – “Evo, ja nosim badnjak!” – “Fala Bogu, kad imamo i kad nosimo.” Stavi ih na ognjište, jedan na drugi. Pospe ih slamom, ječmom i zalije vinom govoreći pri tom: “U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen.” Ostavljaju tri glavnje za Novu godinu, a što ostane metnu u hambar, jer je blagoslovljeno. “Za žito je to dobro. Kad čovika grlo boli, ostružemo one ogorine i popijemo. Odma je čoviku lašnje. Lug ostavljamo, kad boli glava, pijemo s vodom i namažemo i bude lašnje”.

U Udutskom tri su badnjaka. Domaćin ih nosi na ramenu. Pepeo odnesu u njivu i ostave ga na jednoj hrpici, “da ne obije led”. Pospu i po kupusu. Glavnja ostane za Novu godinu, i što ostane, nose u vinograd sevep (radi) leda.”

U nekim selima župe Uzdol (Krančići) i nekim drugim ramski selima dok se peče pečenica,janje ili krme, u trbuh se zašije tunja ili jabuka. Pod pečenicu se stavi tepsija ili tava u koju kapa mast. Kadčeljad sjednu na Božić ujutro za objed, piju kapljevinu. Njome se maže vrat volovima. Ako bole prsa ili glava, malo se namaže, i odmah bude bolje. Neki je radi bolesti piju. Pečenica se peče na Badnji dan iza podne kako bi bila gotova do večeri.

U Rami, kao i u nekim drugim dijelovima Bosne i Hercegovine, na Badnju večer bi se sterala slamakod ognjišća gdje bi se poredala djeca koja bi, koliko bi znala, sudjelovala u molitvi i slušala priče starijih koje bi im vraćali sjećanje kako je to nekada bilo.

“U Krančićima i susjednim selima prije molitve, kad namirimo blago, onda jedna mlâda (nevista) donese slamu i prospe je po kući i po sobi. Prikrsti se i dok stere, pozdravlja Gospu i kaže: “Fala Bogu, kad nam se Isus rodio na slami.”

Kad je gotovo, kaže: “Čestit vam Badnji dan! Domaćine, ajte u sobu, prostrta je slama!” Slama ostane tri dana; na Svetog Ivana dade se ajvanu ili pod voćke.”

Na Badnji dan se redovito postilo. Post nije bio nametnut od Crkve nego je u tradiciji čuvan sve do danas. Na Badnju večer na siniji su bila tradicijska jela. Rama je kraj iz kojeg se selilo, odlazilo i u kojem se s mukom preživljavalo, pa zato nije bilo prilike vezati se uz neka prigodna jela. Za razliku od bosanskih varoši, gdje su jela za Badnju večer bogato pripravljana, iako posna, u Rami je na sinijibilo oraha, graha, jabuka, pogače. Grah se jeo samo na Badnju večer i sadilo bi ga se samo toliko koliko je trebalo za jedan obrok. A tada bi ga trebala imati svaka kuća, bilo da ga kupi ili zajmi.

Badnja večera u Rami bila je bogata jednostavnim, ali lijepim sadržajima. Prema pisanju T. Markovića obično je tekla ovako: “Oko Prozora se pazi, koja će se svijeća prije utrnuti, jer čija se svijeća prije utrne, onaj će prije umrijeti, pred kim je svijeća ili kome se odabere dim označuje i rod. Neki i za vrijeme večere paze, kako svijeće gore i kako plamen ide. O tom ovisi, hoće li biti vesela godina, koja će strana roditi i slično. Komadić česnice, kojim su se svijeće trnule, stavi se na gobini njime će se gasiti svijeće na Božić i Novu godinu kod ručka. On ima po narodnom vjerovanju ljekovitu moć i dade se djeci, da ga pojedu, da ih grlo ne zaboli ili pojedu čeljad svaki po malo ili ga blagu dadu. Vino, kojim su se svijeće trnule, ostavlja se u posebnu bocu i tim se vinom škropi propelo, kad se pojavi požar od groma, jer narod drži, da će se taj požar utrnuti, ako se iznese poškropljeno propelo. Katkad čeljad popiju vino radi bolesti i napretka. Drže do toga kao do moćiju. Vele, da će biti sklad i mir u kući. Žito sipaju u simensko žito.

Večeru završava zafaljujuća molitva. Jedan Očenaš… “zafalit dragom Bogu, koji nam je dao, pa smo imali šta blagovati, njemu Bogu falu i slavu uzdavati, da Bog dadne i onima, koji nemaju, da i oni uživaju i dragom Bogu falu uzdavaju”. Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Pokoj vični “za naše pokojne, koji su nam ostavili svoja dobra, da mi uživamo i da Bogu falu uzdajemo, da se i mi njiovi duša sićamo u svojim misama i molitvama. Isto tako mole za one duše za koje se nema niko spo­menut od njiovoga roda i plemena. Jedan Očenaš, jednu Zdravomariju i jedan Slavaocu “za voka, za težaka, za žitno rođenje i duševno spasenje, za sklad, za mir i za ljubav bratimsku”. Prekrste se, a starješina kaže: “Faljen Isus! Na dobro nam došla Badnja večer i sv. Porođenje!” – “Uvik Isus faljen bio!” -“I s tobom zajedno!” Diže se sofra.

Iza večere se englediše (razgovara), pjeva se Božićna pisma, pod kojim imenom narod razumijeva uvijek starinsku pjesmu “U se vrime godišća”. Muški se briju, žene se češljaju, umivaju, djevojke se rede. Ko je drimovan, iđe spavat. Čudo se ne spava. Te se noći ne liga u obične postelje, već se malo privališ na slamu. Dica, ko bi ti ih onda otiro ligat. Već pod jesen pivaju: “Kad će doć Božić, da se ne iđe ligat, da se veselimo i pivamo božićne pisme”. Dođu ljudi na sijelo, više svoj svomu.

U Kovačevu Polju, Rumbocima, Varvari, Šćitu, Ripcima ima za večeru pored grahove čorbe i troga kruha: šenične pogače (bez kvasa), kukuruze i kvasnog kruha ječmenog. “Diko jide ribe i diko peteroga i šesteroga jila. Sviće trnemo na polovici večere ili ručka. Trne ih starišina i govori tri Očenaša, tri Zdravomarije i tri Slavaocu. Kako koji očenaš izmoli, onda trne po jednu sviću. Trne vinom ili čorbom, umočiv komad kruha. Neki dodaju: “Kako se ove sviće veselile, nako se umrliju duše veselile!” Ako dim iđe u planinu, biva gori, rodiće planina, ako iđe u polje (na stranu) rodiće polje. Odrede se trojica, ako moja življe gori, ja ću dulje živit. I na loj se gleda”.

U Proslapu kod večere najprije se upale tri voštane svijeće. Stave se u jednu posudu, u koju se uspe žita. Svi se krste i mole Očenaš za blagoslov. U to uzmu jedan od ukućana bocu ili drvenu plosku i jednu čašicu pa dijeli rakiju. Obično domaćin kuće nalije sam sebi rakiju i nazdravi svima želeći im: sretnu Badnju večer. Nasred sinije stoji drveni čanak graha, a oko njega drvene kašike i kruh, izrezana pogača, uskvasnica i kukuruza. Kad se obredalo dva, tri puta s rakijom, onda se počinje jesti. Vina niti ima, niti se pije. Samo se od običaja donese po jedna oka, da ima u kući, da se njim svijeće trnu, jer misle, da je grijota puhnuti pa utrnuti.

U Kranjčićima i susjednim selima iznese se na sofru kuruza i graova čorba, u koju se pomiješa šenica za kešketa i crvenog luka. “Krstimo se i domaćin zafali Bogu, što smo se iskupili i što smo dočekali i ove godine Badnji dan i sveto Porođenje.” Domaćin nalije čašicu rakije i nazdravi svima čeljadima: “Čestiti vam došo Badnji dan!” Svi odgovore: “Čestita ti i vira i duša!” – Čaša pojde od domaćina i iđe naokolo na oposum. Niko popije dvi, niko tri, ko je malo ojači i po četiri, dica i ženskadija po jednu ili po dvi rakije. Trojstvo se ne pali kod večere. Kad smo se podmirlili, zafalimo Bogu: jedan Očenaš… svetom Porođenju Isusovu, jedan Očenaš… zafalit Bogu, kako smo se dobro darovali i najili, daj Bože i onom ko neima, da i on blaguje, jedan Očenaš… za pokojne svoje, koji su nama ostavili svoje dobro, da blagujemo i Bogu falu da uzdajemo, da se i njiovi duša spominjemo, jedan Očenaš… za duše, za koje se nema nitko spomenut od njiova roda, jedan Očenaš… za duše u čistilištu. Iza večere sidimo i razgovaramo. Neki odu i na silo. Onda legnemo spavati.

 

Božić

Donedavno je na Božić (25. prosinac) narod išao na misu zornicu kada su se slavile tri mise zaredom (do Drugog vatikanskog koncila, na Božić ujutro, obično oko pet sati, slavile su se tri mise jedna za drugom). Oblačile bi se košulje i druga odjeća koja se pripremala u došašću. Cure bi se posebno naburečile. U Gornjoj Rami koja se na misu sabirala u samostanskoj crkvi na Šćitu, bilo je ugodno za uho čuti i za oko gledati povorke s upaljenim bakljama koje bi sa svih strana, približavajući se samostanu, pjevale Božićnu pismu. Božićna pismapjevala se i u crkvi i to tako što bi se spontano izmjenjivali muškarci i žene trudeći se čije će pjevanje biti glasnije i bolje. Postilo se do poslije mise. Kako su sela bila dosta udaljena od crkve, muškarci bi stavili u džep ili za pas ili u šarpelj bočicu šljivovice i komad suha mesa da se može poslije mise zornice čestitati Božić s rođacima, prijateljima i susjedima, nazdravljajući rakijom uz koji komadić suha mesa. Pred crkvom bi se pjevala ganga i bećarac, a uhvatilo bi se kolo za kolanje i igranje. Poslije bi se narod razišao svatko svojoj kući na obiteljski ručak.

U Donjoj Rami također je bilo svečano uoči jutarnjih misa kada bi se sa svih okolnih brda, u hodu prema crkvi, mogla čuti Božićna pisma. Poslije jutarnjih misa i kratkog nazdravljanja i čestitanja pred crkvom, išlo se kućama. Iz udaljenijeg sela Kućana misari bi ponijeli torbe do Sedre gdje bi ih objesili na kakvo stablo ili oveći grm, a onda bi po povratku napravili velike užine. Tu bi jedni dru­gima nosili okićene čaše kojima bi nazdravljali i čestitali Božić. Čaše bi okitili mesom, kolačićima, bosiljkom. Jedni bi drugima poslali čašu s rakijom, a drugi bi im uzvratili vinom ili nekim drugim pićem. Na Ustirami bi takvu okićenu čašu domaćini slali po svojim sinovima u susjednu kuću, koja bi isto tako uzvraćala i tako bi dio svakog zaseoka izmijenio svoje božićne čestitke.

Za Božić su domaćice trebale pripremiti dosta kruha, jer se kruh nije pekao u božićnom trodnevlju. Sve su se obitelji trudile da za Božić bude rakije, vina i barem tri vrste mesa: suhoga, pečene janjetine i kokošjeg mesa, a imućnije obitelji bi imale i govedine.

Redovito božićno jelo u ramskim obiteljima bilo je keške. Keške se pravilo od stupane pšenice i kokošjeg mesa, smjesa bi se dosta dugo kuhala na vatri uz stalno miješanje kako bi bilo što kvalitetnije. Stopanice (domaćice) bi rado uspoređivale keške kako bi pohvalio svatko svoju sposobnost u pravljenju ovog dosta zahtjevnog jela. Svaka bi kuća napravila veću količinu kešketa jer je ovo jelo dosta zahvalno zato što se moglo čuvati bez hladnjaka u hladnoj prostoriji i više puta podgrijavati i servirati a da ne izgubi na kvaliteti. U sve božićne dane pa nekada i do Nove godine keške se nudilo u svim katoličkim kućama. Za Božić se pravi kruh čurek (čorek), a negdje se zovebogatica. Pogača na kojoj se pale svijeće na Božić i Novu godinu za ručkom, u nekim se selima zovekrsnica. Pravi se od pšenična brašna kao kvasni kruh, a šara se fildžanom, očenašima, čolančićom (zglob od ovčje kosti) ili nekim drugim predmetom zgodnim za šaranje tijesta. Taj se kruh stavljao na slamu, a na njega posuda sa žitom u koje bi se stavile tri svijeće. Te bi se svijeće palile za vrijeme ručka u božićnom trodnevlju. Svijeće su bile dosta tanke i kod većine bi se pravile od muketa(namotanog konca za svijeće koji bi bio umočen u pčelinji vosak). Nekad bi se znale za vrijeme ručka podijeliti nekim članovima kuće i koja bi prva dogorjela, znalo bi se gatati da će taj član kuće prvi umrijeti. Kada se za vrijeme ručka pojede otprilike pola pite, onda bi se u vino namočenim komadićem čureka gasile svijeće. Svijeće je gasio starišina kuće izgovarajući pritom tri želje za dobro obitelji: za mir i ljubav u obitelji, za zdravlje kućne čeljadi, za dobar urod u polju i plodnost stoke i slično. Čurek bi se pojeo tek na Novu godinu iza ručka ili večere, ili čak na Sveta tri kralja. Pošto bi već postao tvrd, jeli su ga uz kakvu čorbu ili bi pravili poparu od njega. Žito bi se bacilo kokošima, a komadići sagorenih svijeća ostavljali s ostalim dijelom muketa.

U nekim su se ramskim selima na Badnji dan na poseban način brinuli za svoje blago (ajvan). Tako bi se u selu Udutskom na Badnji dan ispekla pogača zvana lomačica koja bi se lomila nad leđima ovaca. Pola bi je pojele ovce, a pola čeljad kod badnje večere. Mladim ovcama dalo bi se malo božićnog vina.

“U Krančićima i susjednim selima župe Uzdol, daju ajvanu piti vina, kojim se trojstvo gasilo, svakom po malo. To je dobro radi grla i radi zdravlja. Ajvan se na­večer dobro opremi i namiri u klanici, baci im se da jidu sina (mjesto slame i ogriza), kad ćemo mi blagovat neka blaguje i ajvan. Da se ajvan narani ko i ljudi, jer ajvan ne zna govoriti. Ljudi misle da se ajvan na Badnji dan i na Božić može razumiti međuse. Ajvan ne zna s insanom govoriti, a zna samo međusobno. To im je Bog nadario. To stari ljudi govore, oda starina nam je to ostalo.”

 

Poslije ručka bi se u selima ili, ako je selo veliko, zaseocima organizirali čestitari, muškarci koji bi pjevajući hodali selom od kuće do kuće i svima čestitali Božić. Nijedna se kuća za Božić ne bi preskakala. U svim su im kućama nudili keške. Kako nije bilo mnogo drvenih kašika, svaki je čestitar za pasom nosio svoju drvenu kašiku koju bi nakon uporabe dobro oblizao i ponovo stavio za pas do sljedeće kuće. Ove su čestitare zvali kešketari. U nekim selima, na Kućanima, Ustirami, poslije ručka bi se mladi okupili na već uobičajenom mjestu, gdje bi se zaigralo kolo i čula pjesma sve do večeri.

U Božićno vrijeme, posebno na svetkovinu Svetog Stjepana, mnogi bi se crkveno vjenčavali i pravili svatove. Uz svatove su bile vezane i užine na Stipandan i Ivandan. Mladoženje, koji su se pred Božić vjenčali, išli bi na konak punici i puncu. Na Novu su godinu nekada bile užine poslije mise, nevezano uz ženidbu.

Ima dosta pjesama koje su se pjevale u božićno vrijeme, a idu baš na temu Božića ili ženidbe uz Božić:

 

Ide Božić, idu curske brige,

Tko će s kime u pratarske knjige.

Na očiće dala čorapiće,

A na Božić terkije i nožić.

Nema lipših u godini dana,

od Božića i Svetog Stipana.

Od svih ovih običaja veoma ih se malo sačuvalo do današnjeg vremena. I danas se posti na Badnji dan i uvečer se jedu posna jela: grah, kiseli kupus, ponegdje riba. Slave se mise ponoćke na kojima se pjeva Božićna pjesma.

Na Šćitu se Božićna pjesma pjeva u dva kora, spontano muški i ženski pjevaju po jednu kiticu i poslije mise komentiraju tko je glasnije i bolje otpjevao. U nekim župama, poslije ponoćke, pred crkvom nastane pravi vatromet od pucnjave petardi i raketa različitih vrsta, što je uvijek narušavalo ljepotu i poruku Božića. Za Božić gotovo svaka obitelj peče pečenicu, janje ili prase.

Uz brojna različita jela, od onih iz prijašnjih vremena sačuvalo se pravljenje kešketa. Nema višekešketara, ali u nekim selima imaju čestitari, domaćini obitelji koji obilaze od kuće do kuće, ne preskačući nijednu, i čestitaju Božić. Tamo gdje hodaju i čestitaju domaćini i mladi čestitari na isti način obilaze i čestitaju, ali odvojeno od starijih.

U Gornjoj Rami Stipandan se na poseban način slavi na Šćitu, gdje se okupe svi iz župe Rama-Šćit i Rumboka i mnogi odseljeni u Prozor ili čak Zagreb i druge krajeve Hrvatske. Poslije mise bude pjesma, igra i veselje uz rakijicu. Treći dan Božića, Ivandan, na isti se način slavi u Rumbocima.

Fra Mato Topić: “Ramske starine”