Čekajući Bogojavljenje

Aktualna predsjednica, bivši premijer i domoljubni pjevač gotovo izjednačeni ulaze u posljednje dane izborne utrke. Pa zato za Božić nećemo vidjeti „bijeli dim“, već tek 5. siječnja 2020. za kada je predviđen drugi izborni krug. Dakle, uoči Bogojavljenja.

Piše: Josip Vričko

Još tamo u listopadu, puno, dakle, prije početka službene kampanje za predsjednika Hrvatske, jedan od najozbiljnijih pretendenata na tu funkciju Miroslav Škoro otkrio je dio svoje izborne strategije – računa na vjernike. „Isusovci su me odgojili, a kršćanske vrijednosti i tradicije davno sam opjevao u svojim pjesmama i zagovaram ih u javnom prostoru. Siguran sam da je vjernički puk to već prepoznao“, kazao je podsjetivši pritom kako se na posljednjem popisu pučanstva 93% građana izjasnilo vjernicima, a katolika je među njima 90%.

Nema, znači, pobjede bez potpore vjerničkoga puka. Iako, pobjeđivao je već i agnostik Ivo Josipović te Stjepan Mesić koji vjeruje u… tko zna što…

Zato se „religijske teme“ i jesu vratile na političku pozornicu i, evo, sada kada kampanja ulazi u odlučujuću fazu i kada odlučujući 22. prosinca nije više daleko (do nekih će prije stići nego naše novine). Tako je, primjerice, Škoro, obračunavajući se s govornice u zagrebačkoj Koncertnoj dvorani Vatroslav Lisinski s Andrejom Plenkovićem, zagalamio: „Ja sam bio na otkrivanju spomenika kardinalu Franji Kuhariću u Krašiću, a on je istoga dana otkrio bistu Mahatme Gandhija.“

Kuhariću Velered Franje Tuđmana

Plenković, međutim, nije izravno uzvraćao na ovu prozivku, nego je dan kasnije obznanio kako će Kolinda Grabar-Kitarović na 20. obljetnicu smrti prvoga hrvatskog predsjednika Veleredom Franje Tuđmana s lentom i Danicom posthumno odlikovati kardinala Kuharića. Što, dakako, svjedoči o ipak znatno povoljnijoj poziciji aktualne predsjednice u odnosu na njezine konkurente.

No, budući da su spomenuta dva hrvatska velikana, kardinal ljubavi i dobrote i državnik bez kojega ne bi bilo neovisne i suverene Hrvatske, treba kazati i kako su Kuharić i Tuđman bili doista iznimno povezani. O tomu je 9. prosinca na misi zadušnici u riječkoj katedrali Sv. Vida svjedočio vlč. Pero Zeba. U propovijedi je, naime, između ostaloga, kazao kako je Tuđman imao proročku viziju slobodne hrvatske države koju je narod prepoznao.

A ključan obrat i duhovna preobrazba u njegovu životu i životu njegove obitelji učinila su dva svećenika: Bl. Alojzije Stepinac i sluga Božji kardinal Franjo Kuharić, rekao je vlč. Zeba citirajući s oltara riječi supruge prvog hrvatskog predsjednika Ankice Tuđman:

„To su dvije zlatne osobe koje su otvorile oči mome mužu Franji. On se tada promijenio. Shvatio je da je Crkva, kao imanentni dio svijesti i života hrvatskog naroda, stvarna, ne kao ustanova koju treba u sakristiju zatvoriti, nego stvarno prisutna i koja daje inspiracije i pokreće.“

Jasno, ma koliko neki, kako u medijskom, tako i u političkom miljeu nastoje banalizirati Škorinu kandidaturu, atributirajući toga doktora ekonomskih znanosti (samo) pjevačem, on je davno shvatio kako se, u srazu s Grabar-Kitarović, treba afirmirati kao autentični sljedbenik Franje Tuđmana. Nije, međutim, to lagan posao. Stoga i jest odlučio naći, po njemu, slabu kariku – Andreja Plenkovića koji se u hrvatskoj javnosti (a i šire…) sve glasnije i ustrajnije etiketira kao briselski poslušnik, uz kojeg nipošto ne ide simbol tuđmanizma: „Uvijek i sve za Hrvatsku, a našu jedinu i vječnu Hrvatsku ni za što!“

Tuđman (najmlađi) uz Škoru

Zato „pjevač“ tijekom kampanje ponavlja omiljeni mu refren: „Glas za Kolindu, glas je za Plenkovića“ – ne bi li kompromitirao kandidaturu aktualne predsjednice i otvorio oči onima koji danas misle kako i dalje treba ići stopama „Oca domovine“. Baš njima Škoro poručuje da će biti i njihov predsjednik. Nije mu to (baš) lako budući da je stigmatiziran kao netko tko je utekao iz Hrvatske demokratske zajednice. „Ne, ne, i ne. HDZ i Franju Tuđmana izdao je Andrej Plenković“, gudio je u Lisinskom… A na ruku mu je išlo to što ga je iz prvog reda gledao i slušao Stjepan Tuđman, jedan od osnivača ondašnje „stranke opasnih namjera“ i, dakako, (mlađi) sin prvoga predsjednika.

„Moj otac je živio s narodom. A mi smo sada u situaciji da država nije po volji i želji naroda. Da je po volji naroda, sigurno se ljudi ne bi masovno iseljavali i svoje mjesto pod suncem tražili negdje drugdje, nego bi se u Hrvatsku vraćali i oni koji su se ranije iselili. Kad se Škoro pojavio, rekao je da državu hoće vratiti narodu i ja sam u tome svemu vidio jednu poveznicu zbog koje sam mu odlučio dati potporu“, kazao je mlađi Tuđman.

No bije „pjevač“, ali ne ostaje dužan ni „briselski ćato“. Inzistirajući na Škorinoj estradnoj komponenti, Plenković je, primjerice, njegov zagrebački predizborni skup ocijenio kao parodiju Večernje škole, inače vrlo uspjeloga humorističnoga showaneponovljivog Željka Pervana, u kojemu je Škoro imao zapaženu (glumačku) rolu.

„Čak sam ga slušao dvije minute. Imam sljedeću poruku – HDZ o kojemu govorimo danas je upravo ono mjesto, ideja i program kakvog je htio Tuđman. HDZ-ovcima sigurno ne trebaju ni Škoro, ni Bulj, ni Petrov ni cijela bulumenta onih koji su bili tamo da im kažu za koga će glasovati. HDZ-ovci, ali i brojni drugi građani sigurno će glasovati za Kolindu Grabar-Kitarović“, kazao je hrvatski premijer ne propustivši dometnuti kako je glas za Škoru zapravo glas za Milanovića.

Malo vjeronauka

Zanimljivo, trenutačni predsjednički kandidat relativno združene hrvatske ljevice znao je, još za svoga premijerskoga mandata (2011. – 2016.), zagaziti na „religijski teritorij“. Odgovarajući tako na oporbene kritike kako je njegova vlada zaboravila Slavoniju, kazao je: „Ima jedan psalam u Bibliji o Židovima u Egiptu, odnosno Babilonu, koji kaže: ‘Ako te zaboravim, Jeruzaleme, neka mi se osuši desna ruka’“, održao je Zoki mali sat vjeronauka prisegnuvši kako neće zaboraviti Slavoniju. Iako bi se i njemu, a i inima, imamo li u vidu aktualnu situaciju u ovome dijelu Hrvatske, mogla „osušiti desnica“. Danas!

Znao je, također, govoreći o raznim krizama, kazati i: „Mi i iz ove situacije nećemo izići po Duhu Svetome.“ A u jakome esdepeovskom uporištu Koprivnici progovorio je o moralu misleći kako on, kao netko koga „Sanader i slični nikada nisu držali za ruke“, ima kredibilitet atestirati tko je (ne)moralan.

„Onaj tko je moralno potkupljiv, zatrovat će čitavo društvo“, poručio je aludirajući na HDZ koji je za njega još od 2014. zločinačka organizacija pa, po osobnom priznanju, kani čim se popne na Pantovčak, biti neka vrsta vrhovnog pravobranitelja, zaštitnika građana koji upozorava kada sustav ne radi u njihovu interesu.

Nije, međutim, impresionirao Grabar-Kitarović koja, dakako, nije propustila prigodu podsjetiti glasače da je Milanović svojedobno – kada je mislio da se, nakon izbornog fijaska 2016., više neće baviti politikom – govorio kako je Hrvatska slučajna država. Posegnuvši za narodnom pameću, hrvatska je predsjednica dometnula kako vuk dlaku mijenja, ali ćud nikada. „Vuk“ joj je međutim odgovorio da je (možda) vuk, ali nikada ne može biti hijena.

A tko je hijena – ostavio je, valjda, biračima procijeniti…

Ne spominji Papu uzalud!

No, tijekom kampanje sjetio se vjerojatno „Škorina podatka“ o broju vjernika u Hrvata: „Ja mogu pozvati vjernike u cijeloj Hrvatskoj da glasuju za koaliciju i stranku koja zaista zastupa ljudske i kršćanske vrijednosti, to je SDP, to sam ja, Zoran Milanović. I to su ljudi koji su moji suradnici, to je kršćanstvo, a ovo drugo je vrlo često barbarizam najobičniji. I zanima me za koga bi glasovao papa Franjo? Vjerojatno za nas!“, poručio je premijer nakon što je posjetio palijativni odjel bolnice u Novom Marofu.

Nerijetki su, međutim, oni koji nakon ovoga Milanovićeva spominjanja Papina imena uzalud, misle kako taj „kršćanski kandidat“ treba nastaviti s obilaskom bolnica. Specijaliziranih.

I kako slatko, kažu, dolazi na kraju, ne možemo ne spomenuti kolače – koji su ionako obilježili ovu kampanju. Riječ je, ne treba niti objašnjavati, o Kolindinim, ili (možda je preciznije) Bandićevim slasticama. Predsjednica je, naime, nakon što je pjesmom uveličala gradonačelnikov rođendan – doživjela kritike. Na što je, valjda iz prkosa, kazala kako bi rođendanskom slavljeniku, ako završi tamo gdje je već jedanput bio, rado nosila kolače. Reagirajući na ovu predsjedničinu (hipotetsku) zatvorsku ekskurziju, Škoro je kazao kako joj 22. prosinca treba omogućiti da postane samo građanka, pa da kolače može nositi komu hoće i gdje hoće, a Milanović je podsjetio kako se Marija Antoaneta grdno zeznula, te je upozorio: „Ne igraj se s kolačima, to je opasno.“

Je li prošla baka s kolačima?!

No, ne samo to, kandidat ljevice je ovaj „slatki grijeh“ prepoznao kao signal Grabar-Kitarović (gotovo) vječnom zagrebačkom gradonačelniku: Pomilovat ću te! Predsjednica je prvo kazala kako vjeruje u institut presumpcije nevinosti, a onda se, s malom zadrškom, sjetila da je i praktična vjernica, pa kazala: „Kada je riječ o mom pjevanju, kolačima, moja je kršćanska narav takva da mi nalaže da posjećujem zatvorenike i sve ostale, a dabogda svi hrvatski političari bili korumpirani kao ja!“

Kako bilo, tri dana prije Božića znat ćemo komu će biti do kolača (i, dakako, šampanjca). Istraživanje koje je RTL proveo 12 dana uoči konačnog sraza pokazalo je kako aktualna predsjednica, u odnosu na studeni, bilježi pad potpore za 2%. Ipak, s 28,6% i dalje je ispred Milanovića za kojega bi se izjasnilo 25,4% birača i kojemu je podrška u blagom porastu – malo više od 1%.

U sam finiš izborne utrke Škoro je, pak, ušao s 21% povjerenja ispitanika, što je za više od 4% u odnosu na prošli mjesec. Uz to, treba još i kazati kako je neodlučnih birača blizu 8%.

Ako je, dakle, vjerovati – što nije uvijek lako – anketama, očekuje nas mrtva utrka za hrvatski čarobni brijeg Pantovčak. I po svemu sudeći, drugi krug 5. siječnja, uoči Bogojavljenja…

/Izvor: Nedjelja.ba/