Četnički pokolj u Rami listopada 1942. (opis događaja & fotografije iz tog vremena)

Četnički pohod u Ramu kompleksan je događaj s povijesnog, političkog, strategijskog, moralnog i općecivilizacijskog gledišta. Stoga i jest paradoksalno da se o ovoj tragediji sve do naših vremena nije smjelo niti govoriti, a kamoli trezveno i javno pisati i objektivno je valorizirati.

Spomenuto je kako su četnici došli u Ramu iz dva pravca. Rijetko je koje ramsko naselje ostalo pošteđeno stradanja; od Doljana preko Orašca, Proslapa, Kopčića do Varvare, Rumboka i Jaklića i s druge strane od Solakove Kule, Uzdola i svih naselja u okolici Prozora.

Mnoštvo je bremenitih pitanja vezanih za ovu tragediju. Jedno od prvih svakako je pitanje odredišta ove četničke ekspedicije. Je li možda bilo presudno to što je Rama bila uz crtu razdvajanja njemačke i italijanske okupacijske zone, teško je decidirano odgovoriti. U razgovorima s preživjelim svjedocima gotovo uvijek se apostrofira uloga Srba iz kupreškog sela Vukovskog, s kojima su Ramljaci prije rata imali određenih razmirica oko pašnjaka, ali i od kojih su se ideloški razlikovali s obzirom na režim Kraljevine Jugoslavije i aktualnu politiku Radićeve Seljačke stranke. Neke su od njih Ramljaci tih dana prepoznavali među četničkim jedinicama. Prije listopadske tragedije Talijani su upadali u srpska sela Ravno i Vukovsko i njihova su nedjela kasnije pripisivana Ramljacima. A opće je poznata činjenica o talijansko-četničkoj kolaboraciji, koja se u ramskom slučaju pokazala posve očitom i krajnje tragičnom za ovaj kraj. Jedna od pretpostavki koja također može osvjetliti ovakvu suradnju i akciju jest i talijanska namjera da se na ovakav način napakosti partizanima koji su u srpnju iste godine osvojili Prozor i Šćit. Ne može se nikako u ovom kontekstu zanemariti niti uloga ustaša, čije su određene formacije u to vrijeme bile stacionirane u Bugojnu i ni na koji način nisu reagirale na četnička zlodjela, jer, navodno, Ramljaci nisu bili dovoljno dobri Hrvati. Stradanje velikog broja nevinih ljudi začuđuje tim više što su oni bili politički neupućeni u tadašnje prilike i u malom broju angažirani u vojničkim formacijama.

Kad god se spominje ova tragedija, neizostavno se nameće pitanje jesu li se ljudi mogli sami zaštititi kakvimtakvim organiziranim otporom ili bijegom kad je opasnost postala očita? Iz Rumboka i Jaklića vidjelo se jasno kako gore kuće na Orašcu. Prije samog zločina pojedini su pripadnici četničkih formacija otvoreno i posve uvjerljivot prijetili ljudima što će ih snaći. Za neke koji su se bili sklonili presudna je bila četnička propaganda. Naime, pronosio se glas kako će svi koji ne budu u vlastitim kućama biti pobijeni. A dogodilo se sasvim suprotno; preživjeli su tek rijetki koji se nisu zatekli u svojim naseljima. Ovdje, međutim, dolazimo do ključnog uzroka tragedije nedužnih ljudi, a njega nalazimo u njihovom karakteru i kršćanskom svjetonazoru. Ondašnji Ramljaci nisu mogli pojmiti da nedužan čovjek može biti kažnjen na ovakav način. Bili su to ljudi koji su se u svojim razmišljanjima i postupcima rukovodili vjerom u Boga i iskonskim poštenjem i stoga nisu bježali ni kad su vlastitoj smrti gledali ravno u oči.

Ovu tragičnu epizodu, prema iskazima živih svjedoka, pratile su i pojedinačne izdvojene situacije, koje su redovito prisutne u sličnim scenarijima, kad se bar na trenutak pojavi tračak svjetla i ljudskosti i koje isplivaju na površinu kad se postavlja pitanje kolektivne ili pojedinačne odgovornosti. Zna se pouzdano kako su neki pripadnici četničkih postrojbi, u sveopćem metežu klanja i ubijanja, poštedjeli živote pojedinih ljudi, puštajući ih ili otvoreno nagovarajući da bježe kako bi se spasili. U drugim slučajevima zapovjednici su prepoznavali domaće ljude s kojima su nekada zajedno bili u vojsci, pa su poštedjeli i njih i njihovu imovinu. Nažalost, logika zla bila je jača i okrutnija.

Mi se danas ovdje prisjećamo ramske listopadske tragedije. Kult pokojnika jedna je od najstarijih stečevina ljudske civilizacije i uljuđenog ponašanja. Dugo vremena ova nam je obveza prema precima bila represivno onemogućavana, no u ovo vrijeme preuzimamo na sebe odgovornost i polažemo vlastiti ispit zrelosti. Jer, ljudske tragedije ponajprije govore o mrtvima, ali ništa manje i o onima koji takve događaje komemoriraju. Naše vrijeme koje, nažalost, nije pošteđeno sličnih tragičnih i besmislenih ljudskih stradanja, postavlja nam ozbiljan upit o pijetetu prema žrtvama i smislu i dostojanstvu komemorativnih skupova i obljetnica. Prva pomisao koja se i danas ovdje javlja jest svakako ona o broju stradalih, a odmah iza nje slijede i pitanja o žrtvi i počiniteljima. Promatrati ljude kroz brojeve i baviti se prebrojavanjem mrtvih, s ciljem ostvarivanja problematičnih i parcijalnih interesa, ozbiljan je atak na ljudsko dostojanstvo. Iz ovih razloga ovaj skup se i ne bavi prevenstveno ovom preoblematikom, već nastojanjem da se ova tragedija ispravno kontekstualizira i koliko je moguće sine ira et studio elaborira na temelju vjerodostojnih izvora. Najgore bi bilo ovakva prisjećanja pretvarati u poligon za nove nesporazume i krivotvorenja koja dodatno iskrivljuju ionako kompleksnu prošlost i traumatiziraju sadašnjost. Da bi se izbjeglo ovakavo iskušenje ramski su franjevci prije nekoliko godina inicirali pravljenje popisa četničkih žrtava i došlo se do podataka od oko devet stotina stradalih Hrvata i Bošnjaka. Do približno istih rezultata došao je i istraživač ove problematike Namik Čehić u svojoj knjiziProzorski kraj u oslobodilačkom ratu i revoluciji. Eventualna odstupanja od ovih rezultata mogu biti posljedica kasnijih administrativnih promjena i nejasnoća oko pripadnosti pojedinih naselja Rami.

Kad je pak riječ o žrtvama i očekivanoj satisfakciji, Ramljaci su kroz čitavo poslijeratno vrijeme bili dodatno kažnjavani. Morali su šutjeti o ovim događajima, a k tomu im je prišivana i etiketa ustaškog kraja, uključujući različite posljedice koje su redovito išle uz ovakve kvalifikacije. Nije se moglo ni pomišljati na obilježavanje ovakvih obljetnica, niti na podizanje spomenika stradalima. Nije stoga neumjesno ustvrditi kako je tragična ramska priča postala paradigmom za brojna stradanja i u našem širem okruženju tijekom zadnjeg rata.

Ramski su franjevci, kao i više puta kroz povijest, bili svjedoci i ove tragedije. Iz osobnih iskustava fra Mladena Lucića i njegova doživljaja Rame neposredno nakon listopadske tragedije, iščitavamo kako su logika rata i ničim izazvani postupci četničkih postrojbi bili, nažalost, moćniji od poslovične fratarske mudrosti i konkretne brige za svoj narod. Nešto se ipak nije moglo uništiti. Nikada se, naime, od preživjelih nije mogla čuti nikakva kletva niti vapaj za osvetom. Vjera u providnost bila je jedini jamac života u trenucima kad je i fizički to izgledalo posve nemoguće.

Slijedom ovakvog viđenja života, iz koga se očito ne mogu isključiti ljudske tragedije i besmislena prekidanja života, dugo se razmišljalo o podizanju spomenika žrtvama četničkog pohoda. Koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća fratri su, zajedno s nekoliko angažiranih Ramljaka, postigli suglasnost oko ovog pitanja, a neposredno nakon rata podignut je brončani križ u preuređenom samostanskom dvorištu. Nešto kasnije, u neposrednoj blizini križa, ispisana su imena svih ramskih stradalnika tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, do čijih se podataka moglo doći, kao i poginulih u nedavnom ratu. Ramski je križ vremenom postao prepoznatljiv simbol prošlosti i tragičnih usuda ovoga kraja, ali i ozračje i mogućnost traženja odgovora na temeljna životna pitanja.

Kad se iz ramskih sela u polju vidjelo kako na Orašcu gore kuće, nastala je panika jer se nije znalo što se događa. Neki su ljudi u Jaklićima predlagali da se na vrijeme bježi u planinu i šume prema Gornjem Vakufu, ali većina je bila zato da se nikamo ne ide, jer glavno je da nema partizana. Uto su došle četničke prethodnice i lukavo uvjerile seljane da su četnici došli potjerati partizane i njihove suradnike, te su zahtijevali od svih poštenih mještana da ostanu kod svojih kuća. Ako netko bude bježao od kuće, znači da se boji što je pristajao uz partizane pa će mu četnici zapaliti kuću. Ljudi su naivno povjerovali u ovu četničku priču ne samo u ovom nego i u svim ostalim selima, iako je bilo četnika koji su u prethodnici pokazivali ljudima krvave noževe govoreći:

– Mislite li vi da mi s ovim janjce koljemo?!

Ni to nije pokrenulo ljude da bježe. Konačno su došli oni “pravi” četnici, opkolili selo, pucali nasumce po njemu preko pola sata, a onda ušli i pretresali kuće tražeći novac, zlato i dragocjenosti. Nakon svega su u Jaklićima pokupili 26 muškaraca sposobnih za oružje, odveli ih u jaklićku planinu i zajednički strijeljali u jednom docu. Dvojica su bila samo ranjena, ali su ostali živi. Slično su četnici postupali i u svim ostalim selima ramske kotline, najprije umirivali naivne ljude, a onda ih nesmetano ubijali i klali.
Kad su partizani tek ušli u Ramu i kad su pokušali pridobiti svijet, govorili su kako su oni dobra vojska i kako nikomu neće ništa učiniti. Govorili su u šali:

– Kad mi odemo, vi ćete plakati za nama, jer smo vam mi tako dobri!

Ramljaci su gorko zaplakali nakon odlaska partizana, koji se nisu  suprotstavili  četnicima.
Najteže su stradali Orašac i Proslapska planina. Proslap je izgubio 109 osoba, među njima dvije žene. Bili su zatečeni, nijemi i izbezumljeni. Bespomoćno su čekali da ih četnici ubijaju, da im pale kuće, odnose sve što su imali. Nakon odlaska četnika dugo se pripovijedalo kako su neki ljudi mirno slušali kad su im četnici naređivali:
– Lezi da te koljem!

To se može shvatiti samo kao rezultat opće pometnje i naivnosti, jer ovim ljudima nije išlo u glavu da netko može zaklati čovjeka.
U Varvari su od 104 kuće izgorjele 94, a stradalo je i mnogo ljudi. Neka su sela gotovo potpuno spaljena kao Orašac ili Šćit. Na Šćitu je ostao samostan, škola, Prskalova, Vladićeva i Juričićeva kuća. U Kopčićima su ostale uzgor samo džamija i škola. U Rumbocima je za jedan dan zakopano 88 mrtvaca. Neke su žene nosile odsječene glave u torbama pa su ih spajale s tijelom na groblju.

Ugledni seljak iz Rumboka Franjo Džolan dočekao je četnike s ploskom rakije. Zaklali su ga dok je držao plosku u ruci. U samim Rumbocima spaljene su, kako piše fra Kazimir Ivić 254 zgrade, a neka su sela još teže stradala.
Talijanska mala puška bila je mjerilo za određivanje muškaraca za likvidaciju: oni koji su bili viši od te puške, ako su ih uhvatili četnici, bili su pobijeni.

U šćitskoj općini nalazio se samo jedan pravoslavni Srbin, lugar Živko Ivezić. Njega su susjedi čuvali i nikomu nije palo na pamet da mu učini neko zlo nakon propasti stare Jugoslavije i dolaska hrvatske vlasti. Kad su u njegovo selo Ripce došli četnici, on je u prostranu kuću primao sve suseljane koji su mogli stati od podruma do tavana. Stao je pred kuću i rekao:

– Braćo Srbi, mene su ovi ljudi dosad sačuvali živa. Samo preko mene mrtva možete ući i učiniti im nešto nažao!

U Ripcima je zaklan Ilko Franjušić, ali mu je, srećom, presječen samo grkljan, dok su mu arterije ostale neoštećene. Bez ikakve medicinske pomoći zavio je prerezano grlo komadom lanenog platna pa bi se iz te rane, čim bi pomakao glavu, čulo neugodno šištanje. To mi je šištanje ostalo dugo u sjećanju, jer sam se s njim skrivao u jednoj rupi u Osojnici, između Ripaca i Jaklića, dan nakon njegove tragedije, kad se svijet već dozvao pameti i počeo bježati od četnika. Kasnije su Ilku vodili u Beograd kao svjedoka na suđenju Draži Mihajloviću. U Ripcima su stradala i četiri muslimana. Oni su inače razmjerno više stradali od katolika, osim ondje gdje su bili obaviješteni pa se na vrijeme sklonili.

Strahote ljudske zlobe

Prema službenom popisu žrtava rata u prozorskom kotaru broj stradalih iznosi 916 osoba, od toga ih je 855 stradalo od četnika.  Sumnjam da su ikad registrirane sve četničke žrtve u Rami, jer se neposredno nakon tragedije nije ni moglo misliti o nekom zapisivanju pokojnika. Šćitske matice napravljene su naknadno kad su franjevački bogoslovi u Sarajevu prepisali duplikate matica iz Nadbiskupskog ordinarijata. U novim maticama naknadno je zapisano da je u župi od 8. do 10. listopada 1942. bilo 360 mrtvih. Fra Franjo Žilić smatra da ih je bilo “oko 500, samo rimokatoličke vjere na području ramske župe”.  Fra Franjo bilježi:
“Samo u jednom danu znale su tužne majke udovice, tužne majke tužne ramske siročadi, od kojih mnogo još i danas luta po svijetu, bez roditeljske brige i ljubavi, bez vlastitog doma i ognjišta, za koji možda nikad neće ni znati, pokopati po 70 mrtvaca na jednom groblju – Rumboci. Nisu svi ni pokopani u grobljima, nije ih imao tko pokopati. Ukopani su ondje gdje su mrtvi pali i ostali. Odmah, takorekuć, uz kućni prag.”
Ramski svijet nije nikom skrivio. Bili su to miroljubivi ljudi. Ako je i bilo nekih čarki Zahumljana sa seljanima Vukovska i Ravnoga, to su ovi drugi mnogostruko naplatili. Četnici su ipak klali i ubijali koga su stigli, pljačkali su i otimali gdje god su što stigli. I danas mi odzvanjaju u ušima riječi prvoga četnika koji je uletio u našu kuću:
– Pare, zlato, prstenje…! Pa je posegnuo za satom pokojnog oca što je visio obješen na zidu.
Četnici su nosili sve do čega su došli: i brusove od kosa, narodnu nošnju, te tjerali stoku. Vraćajući se u Trebinje, odvezli su mnogo stoke, odjeće i hrane. Talijani su skidali brave s vrata, tarabe od ograde krcali na kamione i vozili do Metkovića.
Bilo je među njima i plemenitih ljudi koji su pokušali pomoći i upozoriti svijet na zlo koje ga čeka. Četnik koji se našao sam u našoj kući, rekao je mojoj maćehi:
– Budalo moja, vidiš kakva je ovo banda! Sakrij to žita što imaš negdje u obrvu, naši će ti zapaliti kuću, čim ćeš hraniti djecu. Nagaraj to lice, netko će te silovati!

Drugi su znali baciti čovjeku kapu niza stranu da je ide donijeti, želeći mu tako pružiti priliku da uteče; ili su nekoga slali da nešto donese, da se ne mora vratiti, ali su se ljudi vraćali, ne želeći ostaviti jedni druge. Tako su zajednički odlazili u smrt.
Ostali su živi neki koji su klani ili strijeljani. Tako je Ivan Bulaja koji je tada imao 17 godina izveden pred streljački stroj i kad mu je jedan četnik rekao da bježi, za njim se osula paljba. Pogođen je samo u nogu, te ostao živ iako je na njega ispaljen niz rafala. Šima Radić izjavila je dopisniku Slobodnog tjednika kako je nakon rođenja djeteta dočekala četnike na gumnu i prepoznala nekog Mitra koji je prije dolazio kao partizan iz Vukovskog. Rekao joj je da je zarobljen i da on ne ubija. Kad su joj pred kućom zaklali djevera, Šima je šokirana utekla od kuće i od djeteta glavom bez obzira. Našle su je žene i dovele kući.

Nakon četničkog pokolja i paljenja Rame narod se našao u teškoj, bezizlaznoj situaciji: gdje stanovati, kako prehraniti čeljad, gdje smjestiti stoku i kako je prehraniti kad su izgorjele ne samo staje nego i hrana za stoku, jer su četnici palili ne samo plastove sijena nego i “hrašćinu”, zeleno granje koje se suši i slaže na hrpu da bi se zimi njime hranila stoka. (…)

| Iz knjige fra Ljube Lucića, Rama kroz stoljeća, Franjevački samostan Rama-Šćit i Svjetlo riječi – Sarajevo, Rama-Šćit 2002.|

Još jedna informacija u vezi događanja u Rami 1942.

Nakon pokolja u ramskom kraju, četnički zapovjednik P. Baćović s oduševljenjem izvještava Dražu Mihailovića 23. listopada 1942.:

“U operacijama Prozor zaklano je preko 2.000 Šokaca i muslimana. Vojnici se vratili oduševljeni.”