Čuvarica „Vrdolske priče“
Jutro je. Sunce je tek provirilo iza Graca i obasjalo još uvijek gole šljive mameći nabrekle pupove da se što prije pojave u svojoj punoj raskoši. Miris tek uzorane zemlje omamljuje mirisom čistoće.
Nedaleko ispod još uspavane livade nijemi kameni spavači čuvaju mrtvu stražu nad Vrdolom i Ljubunačkom Rikom. Kada bi znali pričati tko zna što bi nam sve ispričali, kakve povijesne zbilje, životne tegobe i radosti ljudi koji su obitavali nekada davno na ovim prostorima. Možda je i bolje da nam ne mogu kazivati jer bi se mi vjerojatno prepali svoje vlastite povijesti. Ne zato što je ona loša nego zato što je uistinu bila teška, mučna, krvava. O tome svjedoči neobični grob ispod Vrdolske kapelice i brojne legende sačuvane u narodu.
Te legende mogu s vremenom nestati, tajne ostati vječno tajne, no, uvijek netko sa osobitom pažnjom čuva usmeno blago koje je naslijedio od svojih predaka. Tako je i Jela Brajko, rođena Stojanović, prava „Čuvarica Vrdolske priče“. Rođena je na Podima, nedaleko od Vrdola i svojom udajom za Ivu Brajko spustila se kilometar bliže Vrdolu. Možda ju je privukao ne samo Ivo nego i Vrdol i njegova neispričana povijest.
Kada slučajni putnik ili putnik namjernik navrate na ove prostore dočekuje ga sa osmijehom. U razgovoru svaki posjetitelj će brzo uočiti kako voli ovaj prostor i kako gaji sve one priče koje je primila od svojih predaka. Kao pravi turistički vodič upoznaje svakoga sa poviješću i zanimljivostima Ljubunačkog i Uzdolskog kraja, a posebno s Vrdolom.
Uvijek iznova sa novim entuzijazmom pripovijeda priče o svatovima koji su pobijeni u sukobu s turskom vojskom. Neizostavna je priča o crkvi koja je nekada tu postojala i svim mogućim zgodama i nezgodama koje su se ispreplele oko crkve. Zavjetni grob ispod kapelice u sebi krije posebnu tajnu i zavjetnu pobožnost. Vjernici ovdje dolaze sa svojim potrebama i svjedoče o mnogim uslišanim molitvama. Od grobnog križa sebi uzimaju prah kao neku vrstu lijeka odnosno relikvija.
Jela ima sina svećenika, don Peru Brajko koji kao i njegova majka, čuva priče o Vrdolu na jedan drugi način. Istraživanje povijesne literature nije mu hobi nego traženje tragova kako bi potkrijepio svu usmenu predaju. Taj posao je dugotrajan, no, isplati se. Svako malo nađe se novi trag o burnom i neprekidnom životu na ovom prostoru.
Da se ne bi ponovno zametnuli temelji „bazilike“ koja je otkrivena svega stotinjak metara od njezine kuće, Jela, svako malo čisti i uređuje ovaj prostor. Tako je tijekom nedavnog uređivanja odnosno sadnje i okopavanja proljetnog cvijeća pod ruku joj došao jedan neobičan predmet. Uzela ga je s čuđenjem, očistila i ostavila na sigurno mjesto govoreći u sebi; „Ovo će sigurno zanimati mog Peru“.
O čemu se radi? Možemo i sami zaključiti promatrajući ove fotografije. Riječ je o bakrenom turskom novcu koji je na jednom dijelu probušen. Rupa na novčiću govori da se taj novac vjerojatno koristio kao ukrasni predmet na nekim dijelovima nošnje.
Godina nije čitljiva no uspoređujući ga s drugim sličnim novčićima koji se mogu pronaći po muzejima i kod numizmatičara moći će se procijeniti o kakvu novcu je riječ.
Sam novac po sebi je zanimljiv. No, on govori još više; ovaj prostor Vrdola i ljubunačke doline je kroz dugu povijest uvijek bio živo naseljen. Život se ovdje nije nikada prekidao. Vjerujemo da neće ni sada. Nijemi stražar Gradac čuvat će kroz stoljeća i tisućljeća ovu dolinu kao što je čuvao brojne karavane koje su prolazile uz Riku. Vrdolske priče neće nestati dok je čuvara predaje kao što je Jela.
