Dijamantni pir proslavili Danica i Mirko Drežnjak
Davne 1959. godine, 4. veljače, u župi Prozor, na vječnu ljubav su se zakleli Danica i Mirko Drežnjak. Njemu je bilo 26 godina, a njoj 18. On nije išao po nju. Ispratio je vlastite svatove do Zelića kuće, vratio se kući i kasnije se pojavio u crkvi, na vjenčanju. Iz crkve brže bolje kući, prije svatova. Ostatak dana proveo je u štali, namirivajuć’ goveda. Ona je došla na sa’nicama nekog Mišure koji se tada u sve kverto skupa sa svojim sanducima u kojima je bilo ruho. Poljubila je prag i jabuku prebacila o’ prve. Ostatak dana provela je stojeći u kutu sobe, s jengom. Svatovi okićeni grotuljama od lješnjaka, a konji rupčićima i ogledalcem na čelu. Susjed Mijo je cijelu noć pjev’o: „Najstarije ime Isusovo“ i „Koja gora nema razgovora“. To im je bila muzika. Taj dan se čestito nisu ni vidjeli. Ludarija teška, kažu. K’o eto, sramota da ih vide zajedno.
Tako je to bilo nekad. Bez petsto uzvanika, bez poznatog benda, bez skupog buketa, vjenčanice, odijela. Bez auta, posla i riješenog stambenog pitanja, ali uz veliko pouzdanje u Boga. I evo ih, još uvijek traju!!! Jučer, 60 godina kasnije, repriza. Mirko je doveo Danicu ponovo ped oltar i ovaj put bez prisile i sada u pratnji svoje šestero djece, šesnaestero unučadi i troje praunačadi da proslave svoju 60.obljetnicu braka i zahvale Bogu na svemu lijepom i onom manje lijepom u životu. Tako njih dvoje zajedno, kroz život, koračaju već 60 godina, različitih temperamenata, ali istih pogleda na svijet i s istim smislom za humor.Životni suputnici i u dobru i u zlu. Godine su ostavile traga na njihovim licima i u njihovim kostima, ali sretni su jer su međusobno podijelili breme života i zbog malih životnih sitnica koje čine njihovu svakodnevnicu. Oboje su svake nedjelje u crkvi, did na „mušku“ stranu, kod zvučnika, a baba na „žensku“. Imaju i svoje male rituale. Svaki dan skupa piju kavu, gledaju televiziju i mole krunicu.
Da se u braku ne morate uvijek u svemu slagati, a možete odlično funkcionirati govore i ove činjenice. Baba je pobornik zabavnih emisija, muzike i filmova, ali did čvrsto drži daljinski u svojim rukama i s velikom zabrinutošću prati sve političke emisije na četvrtom hrvatskom. Did navija za Dinamo, a baba za Hajduk. Did joj stoga često zna zapjevati „izađite na balkone, pozdravite šampione“ na što ga ona samo poprijeko pogleda i navuče rubac na uši. Često kaže kako bi voljela došekati da Hajduk bar još jednom bude prvak, a did joj kaže da će prije dočekai 100 godina braka. Pamćenje ga još uvijek dobro služi pa i danas zna nabrojati Dinamovu ekipu prvaka one države. Baba mu često prigovori kako to pamti, a ne može zapamtit kad joj je rođendan. On kaže da mu je to zakletva i rođendan i godišnjica i sve.
Danas želimo da još dugo budu s nama, da nam budu putokaz na našim životnim putovima, da nas još dugo dočekuju i ispraćaju, sjede na čelu stola i zbijaju redove kad nam bude teško, kažu njihovi najmiliji.
