Dječak koji je bio nadahnuće za ‘Knjigu o džungli‘, u svom kratkom životu nikad nije naučio pričati jezikom ljudi, nego samo odjenuti se, stajati uspravno i – pušiti

Dječak koji je bio nadahnuće za ‘Knjigu o džungli‘, u svom kratkom životu nikad nije naučio pričati jezikom ljudi, nego samo odjenuti se, stajati uspravno i – pušiti

Dina Sanichara odgajali su vukovi u džunglama Uttar Pradesha u Indiji sve dok ga lovci nisu pronašli 1867. i odveli u sirotište. Kasnije će poslužiti kao inspiracija Rudyardu Kiplingu za lik Moglija.

Roman Rudyarda Kiplinga Knjiga o džungli priča priču o Mogliju, dječaku kojeg su odgajali vukovi nakon što su ga roditelji napustili. Naučili su ga snalaziti se u životinjskom carstvu, ali nikada nije naučio kako komunicirati s drugim ljudskim bićima. – piše Slobodna Dalmacija

Poznata Kiplingova priča, koju je kasnije ekranizirao Disney, završava porukom o tome kako je moguć sklad između ljudi i divljine. Međutim, malo tko zna da se temelji na istinitim događajima.

U 19. stoljeću dječaka Dinu Sanichara u prvih nekoliko godina života doista su odgajali vukovi, a odrastao je u uvjerenju da je član čopora. Tek kada su lovci otkrili da spava u špilji, odveli su ga u obližnje sirotište.

Djelatnici sirotišta pokušali su ga naučiti stvarima i vještinama koje do tada nije znao, poput hodanja i razgovora. Međutim, jaz koji se stvorio između ljudskog ponašanja i onoga što je naučio od životinja bio je prevelik da bi ga Dina mogla preskočiti. Priča o pravom Mogliju nije završila kao ona u crtanom i animiranom filmu.

Godina je bila 1867., a mjesto radnje: okrug Bulandshar u Indiji. Jedne noći, grupa lovaca probijala se kroz džunglu kada je naišla na čistinu. Iza nje se nalazio ulaz u špilju u kojoj je, kako su tada vjerovali lovci, živio vuk samotnjak.

Lovci su već bili spremni uhvatiti svoj plijen, kada su shvatili kako ono što su vidjeli nije životinja. Bio je to dječak, ne stariji od šest godina. Nije im prilazio niti odgovarao na njihova pitanja.

image

Sanichar je dugo hodao ‘na sve četiri’
Facebook

Lovci su ga doveli u sirotište misije Sikandra u gradu Agri. U sirotištu su mu dali ime Dina Sanichar, što na hindskom znači subota – dan kada je stigao.

Za vrijeme boravka u sirotištu Sanichar je dobio još jedno ime: “Dječak vuk“.

Prema pričama zaposlenika u sirotištu, Sanicharovo ponašanje više je sličilo na ponašanje životinje nego čovjeka. Hodao je na sve četiri i jedva je mogao stajati na dvije noge. Jeo je samo sirovo meso, a onda bi – kao životinje kad žele naoštriti zube – glodao kosti.

“Iznenađujuća je lakoća kojom se snašao na sve četiri”, napisao je jednom svom kolegi Earhart Lewis, upravitelj sirotišta. “Prije nego što kuša bilo koju hranu, on je pomiriše, a ako mu se miris ne bi svidio, bacio bi je.”

Komunikacija s “pravim Moglijem” bila je teška iz dva razloga. Prvo, nije koristio bilo koji jezik. Kad god bi htio nešto reći, zarežao bi ili zavijao kao vuk.

Drugo, nije razumio ni neverbalnu komunikaciju. Kada, na primjer, ljudi ne govore istim jezikom, mogu komunicirati upirući prstom u različite predmete ili pojave. Ali budući da  vukovi ne pokazuju – barem ne onako kako to čine ljudska bića, ova univerzalna gesta bila je besmislena.

Iako je Sanichar na kraju uspio shvatiti kada mu se netko obraća, on sam nikada nije naučio govoriti jezik kojim su govorili ljudi koji su se brinuli za njega. Možda su mu zvuci ljudskog govora jednostavno bili previše strani.

Međutim, što je duže ostao u sirotištu, sve je više počeo usvajati ponašanje ljudi. Naučio je stajati uspravno i, prema riječima njegovatelja, počeo se sam odijevati. Neki čak kažu da je pokupio jednu ne baš sjajnu osobinu – pušenje cigareta.

Zanimljivo je da Saničar nije bio jedino dijete vuka koje je tada živjelo u sirotištu Sikandra. Ako je vjerovati nadzorniku Luisu, pridružila su mu se još dva dječaka i djevojčica za koje se također govorilo da su ih odgojili vukovi.

Diljem Indije počele su se pojavljivati ​​priče o djeci koju su odgajali vukovi. U većini slučajeva jedini izvori bili su skrbnici koji su se brinuli o djeci, pa o tome koliko su djeca zapravo bila divlja tek treba raspravljati.

Neki smatraju da su radnici sirotišta možda željeli medijsku pažnju, dok drugi pretpostavljaju da je riječ o djeci s mentalnim ili tjelesnim poteškoćama, koju su roditelji kao takve napustili.

Sanichar je 1895. godine imao samo 35 godina kada je umro od tuberkuloze. Iako je većinu svog kratkog života proveo u društvu ljudi, nikada se nije u potpunosti prilagodio životu u sirotištu.

Iako kratak, njegov život bio je inspiracija za jednu od najpopularnijih priča koja nam daje nadu da je suživot ljudi i divljih životinja moguć.

image

Dina Sanichar
Facebook

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar

Marketing