Dodjela timara u Rami u početku osmanske vlasti
Osmanlije dokidaju srednjovjekovni baštinski i uvode timarski sustav. Prihod od posjeda se dodjeljivao vojsci kao plaća. Prema visini prihoda, posjedi su se dijelili na: hasove, zeamete i timare. Osnovni oblik vlasništva bilo je državno zemljište, a njega je sultan dodijeljivao zaslužnim vojnicima. U popisima se spominju prihodi spahija i mustahfiza. Dok su mustahfizi bili posadnici u utvrdi, spahije su bili konjanici koji su po potrebi bili dužni u rat povesti i određeni broj konjanika sa svog posjeda.
Piše: Anto Ivić
Timari su dodijeljivani i kršćanima koji su prešli na stranu osvajača ili im je nametnuta obveza služenja u vojsci.[1] Sela Korani (danas Gorani u Konjičkoj općini) i Ihvale (nepoznato) u Donjoj Rami bili su timar Mahmuda Diraza, najvjerojatnijeg konvertita s kršćanstva na islam. Godine 1470. prebjegao je „nevjernicima“, zbog čega je timar dat Davudu, bratu Skendera vojvode, uz obvezu da ide u rat. On je postao serasker vojnuka Saraj-ovasi.[2] Ovaj timar skupa s timarom Timurtaša, tj. selom Homolje sa 120 domova u konjičkom kraju, dat je kršćaninu Pavlu Grguriću. Spomenuti Pavao Grgurić dobio je timar kao nagradu jer je utvrde Travnik i Hum kod Livna kao zapovjednik predao Turcima. Grad Hum iznad današnjeg sela Podhum u Livanjskom polju, Turci su zauzeli 1469.[3] Pavao Grgurić je očito prihvatio vojnu službu Osmanlija te tako stekao vojničko leno. Nakon zarobljavanja nije se vratio, pa su timari 1477. dodijeljeni kršćaninu Filipu i Hajdaru, obojici s obvezom da sudjeluju u ratu.[4]
Timar kao vojnička plaća, mogao je biti dodijeljen drugoj osobi odgovarajućom odlukom vlasti, zbog neobavljanja dužnosti ili smrti korisnika
Npr. sela Ustirama, Iskrvinos i Grević, timar Tomaša Crnišića i brata mu Radiča koji „ga uživaju zajednički, obojica zajedno idu u rat“ odlukom visokog seraskera, zamjenom je dat ceribaši Ahmedu. Nakon Ahmedove smrti, dat je Jusufu, oslobođenom robu, s tim da vrši službu seraskera. „Zbog toga što spomenuti Jusuf nije došao na vojni pohod protiv Uzun Hasana, timar mu je oduzet i dat Ajdinu.“ Kada je Ajdin napustio timar, carskom naredbom dat je drugomu.[5]
Nakon smrti posadnika prozorske utvrde 1471. godine, Ismaila iz Toplice i Jusufa iz Trnove, na temelju pisama dizdara i sandžak –bega, timari su dodijeljeni drugima. Ismailov dio timara u selima Gmići i Šibenik, dat je Mustafi iz Sofije, kojem je 1475. zbog neobavljanja dužnosti oduzet te predan Ilijasu iz Moreje. Jusufov dio timara u selima Borovica i (I)zgrađe, dat je Mehmedu, kako bi obavljao dužnost imama u prozorskoj tvrđavi. Budući da je Mehmed ostavio službu imama i otišao, dodijeljen je imamu Muslihudinu.[6]
Timari nisu bili nasljedni ali su mogli biti dodijeljeni braći ili sinovima ranijih uživatelja
Tako je, nakon smrti posadnika tvrđave Susid,[7] njegov dio timara u selima Orašac i Varvara, na temelju pisma Isa-begovog,[8] dat njegovu sinu Hamzi. Prema popisu iz 1474. selo Luka u Donjoj Rami bilo je dio timara koji je uživao Karađoz iz Vidina s još trojicom posadnika Susida. Nakon Karađozove smrti, njegov dio dat je sinu Sulejmanu, „koji će kao dostojan čovjek obavljati svoju dužnost.“
U čestim osmanskim ratovima mnogi su padali u zarobljeništvo. Za neoženjenog Alija, sina Pave, i Husejna, sin Jakova, obojice iz Rumboka, 1550 je zabilježeno da su „zarobljenici u rukama prokletih nevjernika“. Isto se navodi za Mustafu, sina Matija iz ramskog sela Crmšanca, zatim Velija, sina Pavlija, i Husejna, sina Karađoza, obojice iz Kranjčića.[9]
U pojedinim rodovima vojske služili su i kršćani
Martolosi i vojnuci kao poluvojnički redovi, bili su u vojnoj službi u vrijeme ratne dužnosti. Već do 1480. bila je uređena martološka služba, uglavnom zasnovana na pravoslavnom vlaškom stanovništvu doseljenom s područja današnje južne Srbije. Godine 1550. martoloških i vojnučkih kuća je bilo ukupno 23 muslimanske i 63 kršćanske čemu treba dodati još određen broj martoloških kuća u Varvari koji nije iskazan u popisu. Među martolosima u Rumbocima bilo je 5 neoženjenih, „novih muslimana“. Dok su spahije bili dužni opremiti određen broj konjanika sa svog posjeda, vojnukluk su činili posjednici slobodnih malih imanja, koji su u rat išli uglavnom na konju. Mnogi kršćani su radi zadržavanja povlastica stupali u vrstu vojne službe sličnu obvezi predosmanskih kmetova u pograničnim krajevima. Vremenom se povećavao broj vojnuka muslimana, a onda su se postupno islamizirali i kršćanski članovi. Te godine postojala je po jedna muslimanska i jedna kršćanska kuća akindžija.
Spomenimo da se pored timarskog sustava vremenom razvijao sustav čiflučenja
Radilo se o promjeni posjedovnih odnosa na rajinskoj zemlji, potaknute željom viših slojeva za proširivanjem posjeda na račun raje. Raja je najčešće zbog nemogućnosti plaćanja poreza u novcu, što je često zlorabljeno, bila prinuđena prodati svoje pravo posjedovanja. Primjere prodaje posjeda spahiji vidimo već 1550. „Čifluk Juraja i Marka i Šimuna i Martina, sinova Dobrešina, sa stavke Husejna i Kasima fakiha /pravnika/, imama tvrđave Prozor, pripada Rami. U starom defteru je upisano: To je baština Mihovila, sina Vukića, u selu Kovačevo Polje. Spomenuti su kao raja upisani u selu po nazivu Jelovci. Sada kada je izvršena kontrola, /utvrđeno je/ da su spomenuti svoje pravo stalnog boravka i pravo posjedovanja prodali posjedniku timara spahiji Mehmedu, pa pošto se sada nalazi u njegovu posjedu, u novom defteru je upisano na njega.“[10]
[1] Ahmed S. ALIČIĆ, (prir.), Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69. godine, Mostar 2008. XIX. „Bilo je slučajeva da je obična raja uvedena u kategoriju timara i nametnuta im obveza služenja u vojsci.“
[2] Vojni zapovjednik vojnuka – vojničkog reda regrutiranog od domaćeg nemuslimanskog, tj. kršćanskog stanovništva iz Sarajeva (Saraj-Ovasi). Svaki rod vojske je imao svog zapovjednika s činom seraskera.
[3] Hazim ŠABANOVIĆ, Bosanski pašaluk, postanak i podjela, Sarajevo 1959., 43., a Livno je preoteo Vladislav Hercegović.
[4] Ahmed S. ALIČIĆ, Sumarni popis, 100-102.
[5] Ahmed S. ALIČIĆ, Sumarni popis, 103
[6] Isto, 183.-185.
[7] Grad Susid nalazio se u Gornjem Uskoplju, a u Donjem Vesela Straža i Prusac ili Biograd. U najranije vrijeme osmanske vlasti postojala su dvije nahije, Skoplje sa Susidom, a kasnije i nahija Belgrad (Akhisar ili Prusac).
[8] Nejvjerojatnije Isa-beg Ishaković, bosanski sandžakbeg.
[9] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj., 392, 395, 480.
[10] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj., 94.
