Drugi o Rami: Biciklom na Radušu

Donosimo priču kako su Ramu i biciklistički uspon na Radušu doživjeli biciklisti iz Sarajeva.

Dok sam spremao stvari za vožnju koja će uslijediti dan poslije supruga me, onako usput, upita:
– Gdje idete sutra?
– Na Radušu, ima jedan vrh tamo, zove se Idovac, spada u top deset… – odgovorih i počeh da joj žustro objašnjavam kako se vozimo autom do Ramskog jezera, dalje biciklima, pa onda spust…
– Ma da, znam. To si rekao i za prošlih dvadeset tura!
Onda sam prestao dalje da objašnjavam i zapetljavam jer, zbilja, sve te velikane preko 1900 metara bi trebalo svrstati u “Top deset”. Nevolja je što ih ima previše.

Radušu smo odabrali za augustovsku turu svjesni rizika da se nalazi u Hercegovini, da krećemo sa 600 metara nadmorske visine od Ramskog jezera i da može biti pakleno vruće. Tješili smo se nekim tekstovima o klimi ovog kraja u kojima stoji da, zbog velike nadmorske visine, nekoliko riječnih tokova okolo i Ramskog jezera, blizine mora i utjecaja đenovske ciklone koja nosi obilje vlažnog zraka te njenog sudara sa hladnim kontinentalnim masama na ovom području – ovdje vlada specifični tim planinske, tj. alpske klime. Hm, Alpe! Isti tekst dalje navodi kako su ljeta umjereno topla sa srednjim ljetnim temperaturama od 9,3 stepena na 1900 m nadmorske visine, a 13,2 stepena na 1200 m.n. visine. Na Raduši se nalaze i dva jezera ledničkog porijekla… E, pa kad je tako, idemo pa šta bude, ne djeluje prevruće. Sve zarad pogleda s Idovca koji, poslije će se ispostaviti, ipak opasno konkuriše za “Top deset”.

Nakon preteškog prvog uspona uslijedila je nagrada: šuma, hlad i šumsko voće

Grupa od 16 biciklista krenula je iz sela Jaklići, oštrim usponom, na čuđenje mještana kojima smo objasnili da idemo na Idovac. Već prvi metri su nagovijestili pakleni dan: vrućina, jak nagib, borba sa kamenjem pod točkovima. I tako nekih pet kilometara. Nevjerovatan test volje i izdržljivosti jer, ko pređe ovih pet kilometara stići će i na vrh. Jedan član zbog problema s biciklom odustaje, ostali hrabro gaze naprijed trošeći dragocjene zalihe vode.

Drugi dio uspona vodio je kroz procvjetale livade

Pred samim vrhom ostaci malog glečerskog jezera, pogled na put kojim smo se popeli

Raduša je planina na kojoj baš i nema vode. Istina, moguće je u selu Draševo pronaći štogod iz kakve čatrnje, ali nismo željeli skretati s planiranog puta niti rizikovati s vodom sumnjiva porijekla. Šteta jer izdaleka gledano, selo izgleda kao i prije stotinjak godina: razbacane kućice pokrivene drvenom šindrom. Draševo će ostati za neku drugu priliku, a mi smo nastavili prema vrhu, sada cestom sa nešto blažim nagibom. Uz to, nekako iznenada, osjetili smo da sunce ne prži više onako jako. To je zbog visine ali i laganog vjetrića koji popuhuje. Put vodi kroz šumu i vožnja se čini ugodnom. A onda prava poslastica: otkrivamo kraj puta šumske jagode, maline i drugo bobičavo voće. Jagode su nevjerovatno slasne, velike i crvene.Nakon duže laganije dionice puta i uživanja u prirodnom desertu, gledamo Idovac kako se izdiže ispred nas, svjesni da treba uložiti još jedan napor jer nas čeka oštar uspon do samog vrha. Moral ekipe je, međutim, na velikoj visini pa i kad treba gurati bicikl kraj sebe. Sa svakim metrom visine otvara se ljepši i veći pogled.

Još samo malo…

Pogled sa vrha Idovac prema Čvrsnici i Prenju; fotografisanje za uspomenu

I, konačno, cilj: Idovac, 1956 metara nadmorske visine. Vrh koji predstavlja plato tridesetak metara širok pa je moguće pogledati oko sebe za 360 stepeni. I svuda oko vas se pruža Bosna i Hercegovina. Zelene planine i plavo nebo. Naravno, kao i na svakom vrhu ovoliko visokom puše hladan vjetar, pa su i usred ljeta neophodne vjetrovke dok se pravi pauza za ručak i uživanje u vidiku. Ne zna čovjek gdje bi prije pogledao: u smjeru juga gdje se vidi valovita planina Ljubuša, Vran koji smo obilazili proljetos ili u daljini Čvrsnica na kojoj i u augustu uočavamo krplje snijega. Istočno leži Vranička grupa planina s Uskopaljskom dolinom. Gledano zapadno, direktno u zalazeće sunce, otkrivamo područje koje neki nazivaju “Trium camporum” tj. Kupreško, Glamočko i Livanjsko polje koje je ujedno i najdulje polje cjelokupnog područja Dinarida. Ali, najljepši od svih, čini se baš pogled niz travnatu livadu Raduše koja se pod nama pruža poput vitkog vrata kakve kobile. Njome ćemo se spustiti nešto kasnije, jednim od najljepših spustova u BiH. Raduša je, kažu, bila ispresijecana “duhanskim putevima” kojima se prenosio duhan iz Hercegovine u Bosnu, pa možda i nas put vodi jednim od njih.

Spust je nejprije vodio laganim puteljkom kroz livadu… potom je postajao strmiji, opasniji i brži

Oprezna vožnja u grupi i sačekivanje nakon svakog opasnijeg dijela

Zajedničko fotografiranje na vrhu je i kraj uživanja u ovom jedinstvenom pogledu. Slijedi utezanje opreme, stavljanje kaciga na glavu, spuštanje sjedišta bicikla i – nizbrdo, po oštrom i krupnom kamenju starog puta koji polako nestaje, kroz polja nane visoka i po metar ili jednostavno preko travnatih livada kakve su one prije sela Zahum. Dok kamenje pršti i fokusirani ste na pogled ispred točka, oko, valjda nesvjesno, grabi i vidike desetinama kilometara daleko i slaže ih negdje u procesor mozga. Oni će se javiti nekad, u snu valjda, kao podsjećanje na predivan dan. Dio spusta prema Ramskom jezeru, onaj kontrast bijelog makadamskog puta i modro-zelenog jezera, podsjetio me je na spust niz Tremalzo u Italiji kojeg smo vozili ovog ljeta, a za koji kažu da je jedan od “Sedam veličanstvenih” spustova na cijelom svijetu. Hm, hm, mora da oni koji su birali tih sedam nisu bili na Raduši.

Spust iz snova se nastavlja…

Zadnji dio spusta uz pogled na jezero u kojem ćemo se okupati odmah po dolasku

I da je ovdje stavljena tačka bio bi ovo jedan od nezaboravnih dana. Međutim, doći na Ramsko jezero, jedno od najljepših vještačkih jezera u jugoistočnoj europi a ne okupati se, bilo bi bogohuljenje. Zato se ekipa poskidala u ono šta je ko imao, pronašla prirodnu “plažu” i – buć. Oh, kako godi kupanje u jezeru nakon ovakvog dana. Onog u kojem smo se prvo pržili na suncu, potom jaknama štitili od hladnog vjetra i na kraju kupali. Bosna zbilja ima šta da ponudi, pitanje je samo da li znamo da to prihvatimo.

Tekst i fotografije: Emir Vučijak,

www.mtb.ba