Drugi svjetski rat: Agape nakon pučke mise u Prozoru
U Prozoru je ostala uzgor crkvica i u njoj se mogla slaviti misa kad je padalo, ali je bila tijesna, a k tome demolirana i zapuštena pa se misa, kad je bilo vedro, uglavnom slavila pred crkvom. Iza mise pojedine bi obitelji pozivale svećenika na objed, ali su se neprestano mijenjale, tako da teret ne padne samo na jednu obitelj. Nije se išlo do pojedinih kuća nego bi domaćica pripremljeno jelo donijela u torbi k crkvi. Na ovaj objed pozivano je po nekoliko ljudi. Jelo se sjedeći na zemlji dok bi se hrana rasprostrla po mutapu, pokrivalu za konjski teret, kako su Ramljaci običavali “užinati” u ovakovim prigodama. Fra Mladen Lucić bilježi:
“To je tako srdačno, spontano bilo da te, htio‑ne htio, sjeća na one gozbe prvih kršćana – ‘agape’. Ja nikad ne mogu zaboraviti te gozbe i nikada se ne može tako kršćanski osjećati kao tada.”[1] Bile su to vrlo skromne “gozbe”, ali je atmosfera nadoknađivala raznolikost jela.
Božić 1943. godine proslavljen je razmjerno mirno. Na Šćitu je služena misa zornica: za mraka je svijet dolazio s bakljama na Šćit, slušao misu pod dračom, molio se i bio veseo. Partizani nisu nikomu smetali, iako su se neki od njih čudili kako se ovaj svijet “obilno gosti”. Svećenici su im razjasnili kako je ovaj svijet čitave godine oskudijevao i štedio da bi jedan dan u godini mogao jesti kao čovjek.
Na proljeće je svijet razmjerno dobro posijao što je mogao, očekujući da će time osigurati žito za sljedeću godinu. Dok su težaci orali njive, partizani su se vraćali iz Crne Gore, iznemogli i iscrpljeni, proklinjući rat i onoga tko ga je izmislio.
Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća
[1] M. Lucić, navedeni rukopis.
