Drugi svjetski rat: Što je bilo s fra Viktorom Sliškovićem?

Spaljena crkva stršila je kao strašna opomena jednog nerazumnog čina. Narod je nakon svega bio potišten, izgubljen i smeten. Za njega je to bio pretežak udarac. Nepozvani “oslobodioci” ulijevali su strah i nepovjerenje kod naroda koji se osjećao nezaštićen i prepušten samom sebi. Ljudi sposobni za vojsku nastojali su se sakriti da ne bi bili odvedeni. Ubojstvo gvardijana i odlazak ostalih svećenika kao da je ostavio narod bez glave i bez nade. Fra Viktor Slišković morao je ostati u samostanu jer nije mogao bježati, ali se i on morao preseliti u kuću Franje Tomića – Zupca jer su samostan okupirali partizani. Sa sobom je ponio novije matice i ostale spise koji su bili potrebni za normalno pastoriziranje župe. Slavio bi misu nedjeljom na groblju u Ripcima, ispovijedao, krštavao, tješio svijet, ali ne za dugo. Partizani su i njega likvidirali pod izlikom da je rovario protiv narodne vlasti. Kako piše Bosna Srebrena, on je “umro tragičnom smrću u Prozoru dne 16. rujna”.^[1]

Fra Viktor je rođen u Polju, župa Dolac, 26. lipnja 1896. godine. Os­nov­nu školu svršio je kod časnih sestara u Docu, gimnaziju u Visokom, te­olo­gi­ju u Sarajevu te upisao filozofiju u Zagrebu. Vršio je razne službe u redu (kapelan, vikar, župnik, nastavnik u gimnaziji i gvardijan). U službe­nom franjevačkom glasilu Bosna Srebrena piše: “Ostao je s vjernicima do 29. IX. 1942. i toga dana je i on ubijen. Način ubojstva i mjesto pokopa do danas je nepoznato”.^[2] U Bosni Srebrenoj broj 3. od iste godine stoji: “Fra Viktor je bio čovjek lijepih sposobnosti, a u službi je bio uvijek revan. Bio je uslužan i susretljiv, odan svom zvanju. U zadnjim godinama oslabio je na nogama. Providnost je htjela da se službom našao u Rami, kad su za nju došli teški dani i kad je tamošnja crkva izgorjela, a ostali svećenici iz­bjeg­li. Ostao je on jedini među narodom, s kojim je proboravio dva mjese­ca. Optužen je, da je spremao ustanak, pa je, već potpuno iznemogao i iscrpljen strijeljan u Prozoru 16. rujna (kako se čini) ove godine”.^[3]

Fra Viktor je vjerojatno ubijen 29. rujna 1942. godine. Ne zna se način ni mjesto njegove pogibije kao što mu se ne zna ni za grob.

Kad su partizani ušli u samostan, saslušavali su fra Viktora i o tome 14. srpnja 1942. napravili zapisnik. Iz zapisnika se vidi kako su pod svaku cijenu nastojali svaliti svu krvinju za paljenje crkve na dušu pokojnog fra Julijana Jurkovića. Fra Viktor je potpisao izjavu kako se gvardijan angažirao oko nabavke oružja i dolaska žandara i ustaša na Šćit, u samostan i na toranj. U zapisniku se gvardijan povezuje sa zapovjednikom žandara Tadijom Radićem i tvrdi se da je nosio pušku:

“Za vreme borbe gvardijan je hodao gore dole po tremu, verovatno raspoređivao borce prema razvoju situacije. On je obilazio i kontrolisao raspored zajedno s Radićem. U nekoliko navrata vidio sam ga s puškom”.

I ova izjava morala je ući u zapisnik:

“O popu Periću, župniku u Prozoru, znam toliko da je bio jedan od glavnih organizatora ustaša”. Tako se “dokazalo” kako su svećenici bili krivi za sve, a kako su partizani nevini, pa se kaže:

“Za paljenje crkve smatram da su krivi oni koji su postavili mitraljez na toranj, jer vi sigurno ne biste palili crkvu da nije na tornju bilo vojnika i mitraljeza”.

Partizani su se pobrinuli da fra Viktor dadne i ovu izjavu:

“Izjavljujem da su se svi partizani prema meni humano ponašali, kako pri pretresu kuće, tako i pri saslušanju”.

Kako su se partizani “humano” ponašali prema fra Viktoru, ubrzo će se pokazati. Optužili su ga za kontrarevoluciju i pogubili. Tvrdili su kako se prijetvorno bio ponudio za prvog predsjednika tzv. Narodnog odbora na Šćitu, ali je ustvari bio u vezi sa žandarskim narednikom Tadijom Radićem. Namik Čehić piše da su partizani konstatirali kako “poznati ustaški orijentisani seljaci sve češće, pojedinačno ili u grupicama, navra­ćaju u samostan na Šćitu, pa je samostan ponovo u centru ustaškog orga­ni­zo­vanja”. U taj “centar” uspjela se uvući “obavještajka” Pava Miletić iz Mos­tar­skog bataljuna. Ona je zaigrala “ulogu pokajnice” koja se želi iz “druš­tva bezbožnika” vratiti kući. Tako je družeći se s fra Viktorom, “shva­tila da se nalazi u pravom ustaškom osinjaku i da se na Šćitu kuje ustaška zavjera protiv partizana u kojoj je fra Viktor glavna ličnost”. Pava je došla na tajni sastanak jednog građanina iz Prozora i dvojice gornjoramskih seljaka s ustaškim časnikom odnosno oružničkim narednikom Tadijom Radićem, a “sastankom je rukovodio fra Viktor Slišković”.^[4]

Pava je bila rodom iz Mostara, a poginula je kod Gacka 1943. godine. U Rami se za vrijeme rata pričalo kako je neka partizanka slučajno ubila fra Viktora prijeteći mu pištoljem i okidajući da ga prestraši. U pištolju se našao i jedan metak od kojega je fra Viktor smrtno stradao. Te se priče nisu mogle provjeriti. Naknadno sam saznao od čovjeka koji je tada u partizanskim redovima vršio važnu funkciju da su fra Viktoru sudili Anđelko Tvrtković iz Kreševa i Dimitrije Kovačević, bratić Save Kovače­vića. Kao dječak putovao sam iz Prozora na stanicu Ramu nakon božićnih praznika 1943. godine s pokojnim Milom Tomićem – Zupcom i on nam je pokazivao neku pećinu s one strane Ponira gdje je on, veli, našao fra Viktorovu smrtnu presudu. Mile je poginuo iste godine pa je i to zaboravljeno.

Fra Ljubo Lucić, Rama kroz stoljeća

^[1]  Bosna Srebrena, br. 3., Sarajevo 1942., str. 31.

^[2]  Bosna Srebrena, br. 1., Sarajevo 1943., str. 9.

^[3]  Bosna Srebrena, br. 1., Sarajevo 1943., str. 43.

^[4] Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 301B303.