Drugi svjetski rat: Strahote ljudske zlobe
Prema službenom popisu žrtava rata u prozorskom kotaru broj stradalih iznosi 916 osoba, od toga ih je 855 stradalo od četnika.[1] Sumnjam da su ikad registrirane sve četničke žrtve u Rami, jer se neposredno nakon tragedije nije ni moglo misliti o nekom zapisivanju pokojnika. Šćitske matice napravljene su naknadno kad su franjevački bogoslovi u Sarajevu prepisali duplikate matica iz Nadbiskupskog ordinarijata. U novim maticama naknadno je zapisano da je u župi od 8. do 10. listopada 1942. bilo 360 mrtvih. Fra Franjo Žilić smatra da ih je bilo “oko 500, samo rimokatoličke vjere na području ramske župe”.[2] Fra Franjo bilježi:
“Samo u jednom danu znale su tužne majke udovice, tužne majke tužne ramske siročadi, od kojih mnogo još i danas luta po svijetu, bez roditeljske brige i ljubavi, bez vlastitog doma i ognjišta, za koji možda nikad neće ni znati, pokopati po 70 mrtvaca na jednom groblju – Rumboci. Nisu svi ni pokopani u grobljima, nije ih imao tko pokopati. Ukopani su ondje gdje su mrtvi pali i ostali. Odmah, takorekuć, uz kućni prag.”[3]
Ramski svijet nije nikom skrivio. Bili su to miroljubivi ljudi. Ako je i bilo nekih čarki Zahumljana sa seljanima Vukovska i Ravnoga, to su ovi drugi mnogostruko naplatili. Četnici su ipak klali i ubijali koga su stigli, pljačkali su i otimali gdje god su što stigli. I danas mi odzvanjaju u ušima riječi prvoga četnika koji je uletio u našu kuću:
– Pare, zlato, prstenje…! Pa je posegnuo za satom pokojnog oca što je visio obješen na zidu.
Četnici su nosili sve do čega su došli: i brusove od kosa, narodnu nošnju, te tjerali stoku. Vraćajući se u Trebinje, odvezli su mnogo stoke, odjeće i hrane. Talijani su skidali brave s vrata, tarabe od ograde krcali na kamione i vozili do Metkovića.
Bilo je među njima i plemenitih ljudi koji su pokušali pomoći i upozoriti svijet na zlo koje ga čeka. Četnik koji se našao sam u našoj kući, rekao je mojoj maćehi:
– Budalo moja, vidiš kakva je ovo banda! Sakrij to žita što imaš negdje u obrvu, naši će ti zapaliti kuću, čim ćeš hraniti djecu. Nagaraj to lice, netko će te silovati!
Drugi su znali baciti čovjeku kapu niza stranu da je ide donijeti, želeći mu tako pružiti priliku da uteče; ili su nekoga slali da nešto donese, da se ne mora vratiti, ali su se ljudi vraćali, ne želeći ostaviti jedni druge. Tako su zajednički odlazili u smrt.
Ostali su živi neki koji su klani ili strijeljani. Tako je Ivan Bulaja koji je tada imao 17 godina izveden pred streljački stroj i kad mu je jedan četnik rekao da bježi, za njim se osula paljba. Pogođen je samo u nogu, te ostao živ iako je na njega ispaljen niz rafala. Šima Radić izjavila je dopisniku Slobodnog tjednika kako je nakon rođenja djeteta dočekala četnike na gumnu i prepoznala nekog Mitra koji je prije dolazio kao partizan iz Vukovskog. Rekao joj je da je zarobljen i da on ne ubija. Kad su joj pred kućom zaklali djevera, Šima je šokirana utekla od kuće i od djeteta glavom bez obzira. Našle su je žene i dovele kući.[4
Fra Ljubo Lucić, Rama krozu stoljeća
[1] Usp. N. Čehić, nav. dj., str. 367.-399.
[2] F. Žilić, Ramensia, str. 142., usp. također J. Tomasevich, nav. dj., str. 234. u kojem piše da je stradalo “oko pet stotina Hrvata i Muslimana”.
[3] F. Žilić, Ramensia, str. 133.-134.
[4] Slobodni tjednik od 24. listopada 1990. str.19.
