Europa na raskrižju – povratak kršćanskim vrijednostima ili puzajuća islamizacija

Kada su prije pet-šest godina počele stizati vijesti o izbjeglicama iz sjeverne Afrike koji su gumenim čamcima stizali na obale Italije i Španjolske, nitko nije očekivao da će iz tih pojedinačnih slučajeva nastati pravi migrantski val koji neki s pravom uspoređuju sa seobom naroda. Migranti su u posljednje dvije godine preplavili Europu u tolikoj mjeri da je njihov broj počeo opravdano zabrinjavati stanovnike Starog kontinenta, ali ne i vodeće političare u Europskoj uniji koji su migrantima slali poruke dobrodošlice.

Ti pozivi nastavili su se usprkos ozbiljnim upozorenjima stručnjaka, geopolitičara, demografa i sociologa da je to nepromišljena politika jer je riječ o predstavnicima druge kulture, vjere i običaja nespojivih s judeo-kršćanskim vrijednostima na kojima je nastala današnja Europa. Bivše članice komunističkog bloka, srednjoeuropske države poput Mađarske, Češke, Slovačke, Poljske, paradoksalno, u novonastalim okolnostima pokazale su se najžešćim zaštitnicama kršćanskih vrijednosti i tradicionalnog shvaćanja nacionalne sigurnosti i suvereniteta. Prijetnju velikog priljeva migranata prepoznale su na samom početku kada su stotine tisuća migranata balkanskom rutom kretale prema Njemačkoj i Švedskoj. S druge strane zemlje predvođene Njemačkom, Francuskom i Švedskom inzistirale su na politici masovnog prihvaćanja migranata.

Da je riječ, najjednostavnije rečeno, o neobičnoj politici najmoćnijih europskih država, postalo je jasno kada su i iz vrha EU-a ostalim članicama Europske unije počele stizati direktive o obveznom prihvaćanju migranata u tzv. kvotama kao mjeri suosjećanja prema patnji izbjeglica, solidarnosti, ali i rasterećenja država koje su ih primile u velikom broju.  Kao da se počeo ostvarivati plan bivšeg francuskog predsjednika Nicolasa Sarkozyja koji je obznanio u svom govoru u Palaiseauu 17. prosinca 2008. Najavio je tada događaje koji  danas potresaju Stari kontinent i čak prijete opstanku Europske unije.
Govor nije imao odjeka, no danas zvuči gotovo sablasno jer je u njemu najavio ono zbog čega se danas diljem Europe organiziraju prosvjedi i niču nove stranke. Sarkozy je  tada rekao:  „Što je naš cilj? Naš cilj, koji će biti kontroverzan i s kojim se moramo suočiti u 21. stoljeću, jest miješanje rasa. To nije izbor, to je obveza. Imperativ. Drukčije nije moguće, inače riskiramo puno veće probleme. Zato moramo mijenjati i mijenjat ćemo. Sve promjene radit ćemo u isto vrijeme u poslovanju, administraciji, obrazovanju, političkim strankama. I to će biti naša obveza. Ako tog voluntarizma za interese države ne bude, tada će država poduzeti prisilne mjere“.

Međutim sada mu je predvodnica njemačka kancelarka Angela Merkel koja je svojim sloganom “Mi to možemo” i prihvatom više od milijun migranata, većinom mladih, vojno sposobnih muškaraca, podijelila Njemačku.

Je li riječ o povijesnoj nužnosti i migracijama stanovnika kakvih je već bilo puno puta u povijesti ili iza svega ipak stoje prikriveni gospodarski, vjerski ili viši interesi? Kakvu to politiku prema migrantima provode Europska unija i Vatikan te je li riječ o metodi kojom bogate zemlje žele doći do jeftine radne snage ili je u pozadini svega skandalozan plan koji je obznanio Nicolas Sarkozy? Hoće li masovni priljev migranata u doglednoj budućnosti izmijeniti sastav, ali i vjerski i politički karakter europskih država?

O ovim pitanjima razgovarali smo s uglednim hrvatskim intelektualcima i analitičarima, profesorom sa sveučilišta Yale Ivom Bancem, profesorom na Hrvatskim studijima Ivanom Markešićem  i povjesničarom i analitičarom iz Odjela za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose (IRMO) dr. sc. Jankom Bekićem te  stručnjakom za sigurnost i pročelnikom zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama Pavlom Kalinićem i, ekskluzivno za Front Page, bivšim izraelskim ministrom u Likudovoj vladi Benjamina Netanyahua i zapovjednikom sjevernog Izraela Yossijem Peledom.

Odgovore na ova pitanja potražili smo i od Udruge Vigilare koja u javnosti iznosi konzervativna stajališta o pitanjima važnim za nacionalnu sigurnost i politiku, no oni su se ispričali riječima kako tema o islamizaciji i kršćanstvu u Europi nije predmet interesa Udruge pa se tim pitanjima nisu bavili. „Osim što je kulturna, ova je tema prilično i političke naravi pa kao građanska udruga trenutačno ne osjećamo interes za detaljnijim komentiranjem”, poručili su iz Udruge Vigilare.

Banac: Nema nikakve zavjere

Na pitanje koji su uzroci masovnog dolaska migranata u Europu te radi li se o spontanoj  posljedici nasilnog svrgavanja vlasti u državama sjeverne Afrike, Siriji, Iraku i Afganistanu prof. Banac rekao je kako u svemu tome nema nikakve zavjere.

„Migracije  potaknute klimatskim, gospodarskim i političkim okolnostima konstanta su ljudske povijesti, do te mjere ustaljena pojava da nema potrebe za posebnim naporima kako bi se dokučilo što se zapravo događa. Ako se odmaknemo od trenutačnih predrasuda i bolje pogledamo na valove iseljavanja u prošlosti, primjerice zašto je Velika glad u Irskoj između 1845. i 1849., nakon što je krumpirova plijesan uništila jedini usjev koji je izdržavao katoličke zakupnike, dovela do iseljavana oko dva milijuna Iraca ili zašto je pri kraju devetnaestog stoljeća državni ugovor (Vinska klauzula) između Austro-Ugarske i Italije, koji je snizio cijenu vina  30 posto, štoviše, u vrijeme haranja filoksere, štetnika koji uništava vinovu lozu, doveo do masovnog iseljavanja naših vinogradara i drugih seljaka“, rekao je za Front Page prof. Banac.

„Jednako tako, ratovi pokreću migracije. Zašto možete naći hrvatske kolonije u Moliseu u Italiji ili u austrijskom Gradišću? Zato što su se naši ljudi masovno selili pred otomanskom opasnošću. Tako je i danas. Nema nikakve zavjere. A kako su u Novoj Engleskoj i Americi općenito doživljavali irske doseljenike u devetnaestom stoljeću, lako je ustanoviti. Hibernofobija ima svoje ustaljene obrasce, dakle, Irci su doživljavani kao pijanci, lijenčine, hvalisavci, praznovjerni katolici i općenito kao nepoželjni za bolje poslove („No Irish need apply“). Ni naši dugo vremena nisu bolje prolazili“, kaže Banac.

Kada je riječ o uzrocima masovnoga dolaska migranata u Europu, prof. Ivan Markešić smatra kako treba poći od prilično poznate činjenice: „Europa se osjetila starom, sijedom, iznemoglom, njezino tehnološki moćno gospodarstvo nemoćnim pred činjenicom da nema radno sposobnih ljudi. A da bi se na sasvim legalan i, rekli bismo, samaritanski način domogla upravo takvih osoba (radnika), Europi je veoma dobrodošao rat na Bliskome istoku. Trebalo je tim unesrećenim ljudima samo obećati da će spasiti ne samo sebe i svoje obitelji nego da će u kršćanskoj Europi moći ostvariti i sva proklamirana prava o ljudskim slobodama, slobodi savjesti i vjeroispovijesti i da će uza sve to moći biti poštovani članovi društva jer će biti uključeni u europsko tržište rada pa da se pozivu kancelarke Merkel odazovu mnogi.

A upravo su ljudi iz ratom zahvaćenih zemalja dobrodošli Europi: i to kao jeftina radna snaga, kao oni koji su u nevolji i koji će bez ikakva pogovora raditi sve pa i one najniže, najprljavije poslove. Tako je, npr., Njemačkoj kao velikoj, bogatoj i ekonomski snažnoj zemlji, kao zemlji koja ima iskustvo s izbjeglicama i prognanicima – da bi održala sadašnju starosnu strukturu – potrebno i danas godišnje više od 500.000 novih radno sposobnih ljudi, posebno onih koji će uz manju dodatnu izobrazbu moći raditi s najsofisticiranijom tehnologijom“, rekao je Markešić koji smatra da „za obavljanje takvih poslova nije dobro pitati koje ste vjeroispovijesti”.

„Kapitalu nije važno jeste li kršćanin, musliman, hinduist: važno je da hoćete i možete uraditi za njihovu korporaciju korisne i potrebne poslove. I još bolje je ako ste musliman i hinduist: ne pijete, ne drogirate se, skloni ste patrijarhalnom obliku bespogovorne poslušnosti, ali i patrijarhalnome odnosu i odgovornosti prema obitelji, djeci.  Iz ljubavi prema njima, zavoljet ćete i tvrtku u kojoj radite i svojim joj radom doprinositi. Stoga mislim da u početku nije bilo nikakvih planova koje spominjete u svome pitanju. Postojala je samo potreba kako biti tržišno konkurentan. Njemačka politika je tu potrebu ispunila. Nevolju unesrećenih kanalizirala je u svoju korist. A da je tako, govori i činjenica dogovora nove koalicijske vlade između SPD-a i CDU/CSU-a u Njemačkoj kako bi se sačuvale ‘pozitivne posljedice’ ratnih stradanja bliskoistočnih građana (u obliku nove radne snage)“, kaže Markešić.

„Naravno, polazeći od činjenice da sada u Europi živi više od  25 milijuna muslimana, da su doseljeni muslimani mlađi od trideset godina i da su svi radno sposobni, da se u njihovim obiteljima rađa najmanje troje djece,  a u kršćanskim možda po jedno ili dvoje djece najviše, ne treba nikome kalkulator da bi izračunao što će se, nastavi li  se ovakav demografski trend,  dogoditi s Europom u sljedećih pedeset godina. Onaj tko zna računati, koristit će se svim zakonskim sredstvima da ostane na teritoriju koji polagano postaje kršćanima prazan. A ništa bolje nije ni u Hrvatskoj“, upozorio je prof. Markešić.

Novonastala situacija s druge strane  postavlja temelje mogućim zloporabama i ekspanzionističkim ciljevima ekstremista. O tome prof. Markešić kaže: „Ne znači da takvu situaciju neće željeti iskoristiti i oni koji bi željeli potaknuti što bržu i snažniju islamizaciju Europe stvarajući pri tome ne samo kršćanofobiju nego i mržnju prema kršćanima i kršćanstvu, kao i oni koji će također iskoristiti ovu situaciju da bi potaknuli ne samo islamofobiju nego i mržnju prema muslimanima i islamu“, zaključuje Markešić.

Povjesničar i analitičar iz Odjela za kulturu i komunikacije Instituta za razvoj i međunarodne odnose dr. sc. Janko Bekić, odgovarajući na pitanje kako gleda na problem masovnog dolaska migranata u Europu, upozorava na trend gubitka identiteta u zemljama imigracije.

„Često se može čuti kako se naš svijet ubrzano mijenja i da procesi globalizacije nagrizaju kulturnu homogenost društava, posebice velikih urbanih centara. Međutim  to je samo djelomično točno”, smatra Bekić i dodaje:

„Rapidno se transformiraju kulturni krajobrazi Zapada, dok oni svijeta u razvoju ostaju manje-više isti. Primjerice, London danas ima manje od 50 posto kršćanskog stanovništva i muslimanskog gradonačelnika pakistanskog porijekla, dok u najvećem pakistanskom gradu Karachiju s 15 milijuna stanovnika živi više od 96 posto muslimana. Prema tome, ne radi se o ujednačenom globalnom razvoju u smjeru sveobuhvatne multikulture, nego o kulturnoj heterogenizaciji i gubitku identiteta u zemljama imigracije, posebice na europskom kontinentu“, rekao je Bekić.

Hrvatska bez jasnog smjera

Upravo obrana nacionalne sigurnosti i identiteta jedno je od glavnih argumenata čelnika srednje Europe, Mađarske, Češke, Slovačke i Poljske, u politici prema migrantima, čime se Europa podijelila u dva nepomirljiva bloka  s gotovo dijametralno suprotnim pogledima na budućnost Starog kontinenta. Hrvatska Vlada prihvatila je migrantsku kvotu o prihvaćanju 1563 migranta, ali nema do kraja jasno definiran stav o odnosu prema migrantima s istoka. Razlog, između ostaloga, leži i u navodnom neslaganju predsjednika Vlade Andreja Plenkovića i predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Predsjednica je otvoreno pokazala interes za hrvatsko uključivanje u Višegradsku skupinu kao i za poljsku inicijativu suradnje zemalja srednje Europe pod nazivom Tri mora koje zagovaraju suverenističku politiku i ideju Europe kao zajednice suverenih država.

Premijer, kao što je poznato, u svemu slijedi politiku Bruxellesa. U kampanji za parlamentarne izbore rekao je kako  trebamo iznjedriti lidere koji će dalje graditi europski projekt. No, priznao je da Hrvatska još nema jasan smjer. „Mislim da Hrvatska mora provesti jednu internu raspravu, sad smo evo već u trećoj godišnjici našega članstva, i jako dobro vidjeti koju mi to liniju želimo zauzeti“, rekao je Plenković 25. lipnja 2016. na  HTV-u u povodu izlaska Ujedinjenog Kraljevstva iz EU-a. Tu liniju, nažalost, Hrvatska nema ni danas, što se vidi iz gotovo svakodnevnih trzavica na relaciji Banski dvori – Pantovčak.

Bekić kaže da, što se tiče politike Europske unije prema migrantima, „svakako treba naglasiti da se u samoj Europi sve više nazire podjela između starih članica Europske unije, opterećenih problemima vezanim uz imigraciju, posebice onu islamsku, i novih država članica, koje sve glasnije artikuliraju politički stav da ne žele uvoziti probleme zapadne Europe. Hrvatska u ovom rascjepu glumi nesvrstanost (možda imajući primjer bivše države pred očima), ali će se o tom pitanju morati opredijeliti za jedan od dva bloka“.

Među najistaknutijim protivnicima bruxelleske politike prema migrantima  je Mađarska na čelu s premijerom Viktorom Orbanom. On je tijekom prošlogodišnje kampanje ‘nacionalnog izjašnjavanja’ o migrantskim kvotama otvoreno govorio kako je riječ o planiranom naseljavanju migranata iz muslimanskih zemalja s ciljem razaranja kršćanske Europe optužujući pri tome Bruxelles da provodi planove   američkog milijardera mađarskog podrijetla Georgea Sorosa o dovođenju milijuna migranata u Europu. U svom govoru održanom na 28. ljetnom studentskom sveučilišnom kampu Balvanyos u mjestu Tusnafurdo Orban je rekao: “Moram reći da se u Bruxellesu kuje savezništvo usmjereno protiv javnog mnijenja i stavova običnog naroda. Članovi tog savezništva su europski birokrati i njima nadređene političke elite, sustav koji bi se jednostavnim riječima mogao imenovati Sorosevim carstvom. To je savez koji je sklopljen protiv Europljana. Moramo uočiti da danas George Soros ima puno lakši pristup Bruxellesu nego Washingtonu ili Tel Avivu“, rekao je Orban.

Soroseva uloga

Kontroverzni milijarder, uspješni burzovni mešetar i navodni filantrop s političkim ambicijama George Soros djeluje u Hrvatskoj od njezina osamostaljenja kroz instituciju „Otvoreno društvo“ i financijskom potporom medijima i udrugama koje rade pritisak na Vladu i domaću javnost u skladu s njegovim načelima ‘otvorenog društva’.   Članovi ovih udruga, ne samo u Hrvatskoj, prepoznatljivi su u javnosti s prosvjeda s pozivima ‘Otvorite granice’ i ‘Izbjeglice – dobro došli’. U toj politici uočljiva je podudarnost rada udruga i službenog Bruxellesa, o čemu govori Orban.

Prof. Banac je rekao kako  „Europska komisija i države što su posebno atraktivne migrantima očito žele podijeliti svoj teret s manje privlačnim EU članicama. To je razumljivo, ali ne može biti nametnuto. Problemi su nastali upravo zato što niz zemalja nije želio ili mogao kontrolirati svoje granice, ali to je u opisu poslova suverenih država. Ako ne kontroliraš vlastite granice, onda i nisi država“.  Što se tiče uloge Georgea Sorosa, Banac podsjeća kako je Soros još 2015. rekao da će EU zbog rata u Siriji ‘u dogledno vrijeme morati primiti barem milijun izbjeglica godišnje’, što je 2016. spustio na „300.000 godišnje’“, ali dodaje kako „on nikad nije zagovarao otvorene granice ni nametanje izbjeglica zemljama koje ih ne žele primiti. Dapače, u rujnu 2016. je rekao da ‘EU ne može prisiliti države članice da prime izbjeglice koje ne žele ili izbjeglice da idu tamo gdje nisu poželjni’. Umjesto toga, predlagao je dragovoljno usklađivanje premještaja izbjeglica“, kaže prof. Banac.

Prema mišljenju profesora Markešića, migrantska kriza pretvara se u „igre bez granica“. „U Njemačku je došao veliki broj ljudi koje njemačke vlasti nisu željele. Mnogi među njima s tek završenim osnovnoškolskim obrazovanjem i bez strukovne kvalificiranosti. A kako bi izobrazba novopridošlih koštala tu zemlju jako puno, država je, postoji i takvo mišljenje, ponovno našla načine kako te iste ljude dobiti s visokom školskom spremom: njihov legalan dolazak u Europu, na poziv, proglasiti nelegalnim i potom ih legalno premjestiti, ali ne u zemlje njihova podrijetla, nego u zemlje njihova proputovanja, kako bi se tamo strukovno osposobile za njima potrebne poslove. Izobrazba će zasigurno biti jeftinija u Hrvatskoj, što će Europska unija i pomoći iz svojih fondova“, kaže Markešić dodajući kako „ono što je do sada u području obrazovanja izbjeglih i prognanih u tranzicijskim zemljama činio za mnoge kontroverzni, rekao bih ipak veoma snalažljivi George Soros, to sada uime pojedinih država čini i činit će Europska unija iz svojih fondova“.

S druge strane, pojašnjava Markešić, „nevladine udruge, nezadovoljne državnom politikom uopće, shvaćaju ovu situaciju kao šansu kako je iskoristiti za sebe i u javnosti se pojaviti kao najglasniji zagovornici temeljnih europskih, a time i kršćanskih vrijednosti koje se odnose na čovjeka i njegovu slobodu. Usprotivit će se shvaćanjima desničarskih stranaka – da je za EU imigracija skupa jer sve veći broj ljudi ‘ulazi’ u socijalni sustav države, a to moraju plaćati svi građani, da je govor o nedostatku stručne radne snage mit – ta shvaćanja zastupaju korporacije jer su migranti potrebni da bi smanjili plaće – da će zbog sve većega pristizanja muslimanskih migranata kršćanstvo doći u krizu i da će time kršćani u vlastitoj zemlji postati manjina, da migranti češće čine zločine negoli domaći, da se njihovim dolaskom povećava  nesigurnost te da će se dolaskom sve većega broja izbjeglica društvo i dalje fragmentirati, zbog čega će se i dalje stvarati odvojeni, paralelni svjetovi života“, rekao je Markešić za Front Page.

Razbijanje etničke i kulturne homogenosti europskih nacionalnih država

Dr. sc. Janko Bekić smatra da seobe iz sjeverne Afrike i Bliskog istoka prema Europi imaju više uzroka. “Za početak, to je sasvim prirodan proces migracija iz siromašnijih prema bogatijim državama, pogotovo ako su siromašnije zemlje ujedno poprišta prolongiranih građanskih ratova i etnoreligioznih sukoba (Libija, Sudan, Jemen, itd.). Na drugome mjestu, tu je potreba političkih elita u odredišnim zemljama da svojim gospodarstvima osiguraju dovoljno (jeftine) radne snage kako bi održale ekonomski rast i sustav socijalne države. Treći uzrok zapravo je kontroverzna teza prema kojoj određeni krugovi u Europi nastoje putem masovne imigracije razbiti etničku i kulturnu homogenost europskih nacionalnih država kako bi potaknuli transformaciju Europske unije iz zajednice država u državnu zajednicu, odnosno u neki oblik federacije. Ono što je sasvim sigurno, i neosporno dokazano, jest da su brojne nevladine organizacije (NGO) – često u dosluhu s krijumčarima ljudi – organizirano prevozile migrante iz Turske i Libije prema obalama Grčke i Italije, maskirajući svoje ilegalno djelovanje kao tobože humanitarne „akcije spašavanja“. Jako je teško razlučiti jesu li ti NGO-ovi djelovali samostalno ili po nalogu neke više instance“, oprezno zaključuje Bekić.

Europa i SAD za mandata bivšeg predsjednika Baracka Obame imali su jedinstvenu politiku prihvaćanja migranata i njihova raspoređivanja po zapadnim državama. Nakon dolaska Donalda Trumpa u Bijelu kuću SAD je napravio veliki zaokret uvodeći strogu kontrolu ulaska u zemlju putnika iz pojedinih islamskih zemalja, ali i dizanjem zida protiv ilegalnih useljenika iz Meksika. No Njemačka na čelu s kancelarkom Merkel i službeni Bruxelles nastavili su s politikom prihvaćanja migranata, iako danas u nešto blažem obliku, zbog sve veće popularnosti desnice na čelu sa strankom Alternativa za Njemačku koja ima izrazito antiimigrantsku politiku. Trump je također, u suradnji s Rusijom, pojačao napade na Islamsku državu i utočišta fundamentalista i terorista koji progone ljude iz svojih domova i ona je gotovo poražena, no prijetnja od pojedinačnih napada po zapadnim metropolama još nije uklonjena. Zasluge za eliminaciju fundamentalista u Siriji nedavno je prisvojio ruski predsjednik Vladimir Putin, koji se pohvalio kako je spasio Europu od novog vala migranata. Vojni uspjesi protiv Islamske države nameću pitanje je li vojno djelovanje protiv Islamske države trebalo ranije pokrenuti i raditi na stvaranju  sigurnih  zone s ciljem da  stanovnici kriznih država ostanu u svojim državama i domovima do pobjede nad džihadistima  Islamske države.

Prof. Banac upozorava na moguće štetne posljedice takve politike: „To ne bih preporučio, jer takvo što bi povrijedilo najosnovnija načela suverenosti, a moglo bi dovesti do posve neželjenih posljedica. Velesile doista mogu promijeniti sastav stanovništva. Tako je Staljin preselio niz nepoželjnih naroda (povolške Nijemce, krimske Tatare, Čečene, Inguše, itd.). Po istom obrascu, barem u teoriji, bliskoistočne izbjeglice moglo bi se preseliti u razne nepristupačne krajeve (Sirijsku ili Libijsku pustinju), ali takvo što pretpostavlja masovno nasilje s malim izgledom za uspjeh.“

Prof. Markešić na to gleda iz drugog kuta. „Da su htjele ići k jednom logičnom rješenju problema u svijetu, velesile ne bi ni započinjale ratove. Međutim budimo opet sasvim iskreni: da nije ratova, velesile bi teško mogle biti ono što jesu. Proizvodnja i prodaja oružja danas su najunosniji poslovi. Od proizvodnje oružja i od proizvodnje hrane najviše profitiraju najbogatiji. Oružjem i hranom ucjenjuju siromašne, ubijaju ih lažući im da im žele pomoći. Kad bi velesile prestale ratovati, nastali bi problemi u njihovim dvorištima: velik broj njihovih građana ostao bi bez posla, državni proračun bi se smanjio, i slijedom toga bili bi prisiljeni abdicirati“, rekao je Markešić.

Nužan otpor migrantskim kvotama

U svakom slučaju, politika migrantskih kvota za zemlje EU-a i dalje je na snazi usprkos upozorenjima na negativne dugoročne posljedice.  Može li se Hrvatska kao Mađarska i Poljska oduprijeti nametanju migrantskih kvota i jesu li one opasnost za Hrvatsku te može li se oduprijeti pritiscima međunarodnih krugova koji bi vjerojatno uslijedili u slučaju protivljenja takvim planovima kao na primjeru Mađarske ili Poljske, pitali smo naše sugovornike.

Profesor Banac smatra kako se Hrvatska može oduprijeti politici nametanja kvota,  ali „uz cijenu koja ne mora biti lakša od samih kvota“. Dodao je kako su doseljenici   potrebni mnogim državama pa tako i Hrvatskoj. No naglasio je kako bi „države  morale biti u prilici odlučiti koga hoće, a ne samo koliko primaju. Nažalost, kod nas se uopće ne vodi računa o toj bitnoj razlici“.

Pitanje o mogućim posljedicama hrvatskog otpora nametanju kvota za prof. Markešića je teško jer je hipotetsko, no ipak dodaje kako ne misli da će se Hrvatska protiviti takvim planovima. „Zapravo, možda se Hrvatska koju napušta njezin najzdraviji i najobrazovaniji dio potajno nada da će nametanjem tih migrantskih kvota moći konačno bez velikih ulaganja u demografsku obnovu početi rješavati svoje domaće demografskim manjkom stvorene probleme i da više neće trebati tražiti sezonsku radnu snagu. Imat će je u stacioniranim izbjegličkim kampovima na istoku Hrvatske. Mnogi su mišljenja, želimo li opstati i preživjeti u broju koji nikome više neće biti bitan, netko će trebati obrađivati slavonsku zemlju, gospodariti bistrim ličkim vodama i iznajmljivati apartmane po jadranskoj obali i otocima. Hoće li to biti baš domaći Hrvati ili neki useljeni Rusi, Rumunji, Arapi, Kinezi ili bog te pitao tko, onima koji će trebati jesti, piti, stanovati, bit će, bojim se, najmanje bitno tko je ponuđač tih usluga“, rekao je Markešić.

Hrvatska bi u slučaju protivljenja nametanju kvota imala potporu neformalne skupine zemalja Višegradske skupine koju čine Češka, Mađarska, Poljska i Slovačka. Povezuje ih zajedničko povijesno naslijeđe, kultura, zemljopisni položaj, a u svima njima prevladava stav da su zajedno jače i da mogu igrati veću ulogu nego svaka zemlja pojedinačno. No, prema mišljenju Janka Bekića, da bi Hrvatska o tom pitanju uopće mogla stati na stranu zemalja Višegradske skupine, prvo je potrebno da na hrvatskoj desnici, kako onoj parlamentarnoj tako i onoj izvan Sabora, dođe do promjene paradigme, istaknuo je.

„To znači odlučan odmak od tema 20. stoljeća, koje su sve, na ovaj ili onaj način, vezane uz susjednu Srbiju ili odavno nepostojeću Jugoslaviju, i okretanje temama 21. stoljeća, kao što su sprječavanje ilegalnih migracija, zaštita nacionalnog suvereniteta u okviru Europske unije i jače zalaganje za prava Hrvata u Bosni i Hercegovini. To su teme na kojima možemo graditi zajednički politički nastup malih zemalja srednje Europe, dok (bivši) Trg maršala Tita, bista Ive Lole Ribara i dvojezične ploče u Vukovaru ne zanimaju nikoga izvan granica RH“, zaključuje Bekić.

Populacija europskih država znatno se promijenila, a dolazak migranata te će promjene dramatično pojačati u doglednoj budućnosti. O tome govori i statistika. Na području Europske unije  muslimani danas čine oko 4,9 posto stanovništva Europske unije, Švicarske i Norveške, odnosno 25,8 milijuna. Prema analizi američkog Pew centra, ako bi se priljev migranata događao po sličnim parametrima kao u zadnjih nekoliko godina, muslimani bi 2050. činili 14 posto stanovništva Europe (75,6 milijuna), tri puta više nego sada. A bili bi koncentrirani u nekoliko zemalja, pa bi u Švedskoj činili 30,6 posto stanovnika, u Njemačkoj oko 19,7 posto, Francuskoj oko 18 posto stanovnika. Što se Hrvatske tiče, analiza Pew centra  predviđa male pomake uključujući i ekstremni scenarij prema kojem bi do 2050. godine udio muslimana  narastao na 2,1 posto.

Ugroženo europsko kršćanstvo

S obzirom na projekcije rasta broja muslimanskog stanovništva u pojedinim zemljama EU-a, uključujući i činjenicu da migranti nose sa sobom drugu kulturu, običaje i religiju, opravdana su i pitanja o budućnosti kršćanstva u Europi i mogućnosti potencijalnog sukoba islama i kršćanstva, kako je to predviđao u svojoj knjizi “Sukob civilizacija” Samuel Huntington.  Prof. Banac ne vidi opasnost za kršćanstvo u migrantima, nego u samim Europljanima.

„Europsko kršćanstvo ugroženo je sekularizacijom i ravnodušnošću u mnogo većoj mjeri nego od islama. Uostalom, kršćanstvo je cvjetalo (možda je dijelom i izobličeno) upravo u razdobljima najžešćih sukoba s islamom, o čemu pokojni Huntington, nemaštoviti moderni politolog, nije imao pojma. Dakako, pitanje je koliko su vjerski ratovi uopće bili vjerski, jer u Europi su katolici ratovali s katolicima, a na Bliskom istoku muslimani s muslimanima. Ako danas tražite kršćanstvo, prije ćete ga naći u podsaharskoj Africi i sve manjim bliskoistočnim oazama nego u Europi, posebno zapadnoj Europi“, rekao je Banac za Front Page.

Prema mišljenju prof. Markešića, naseljavanjem većega broja muslimana u Europi kršćanstvo neće biti ugroženo, nego će time imati šansu promisliti svoju vlastitu situaciju u vremenu i prostoru. Morat će donijeti odluku: ili će kao svoju vršnu vrijednost vidjeti u nastavljanju i promoviranju civilizacije smrti  – smanjivanje nataliteta, legalizacija eutanazije čak i za djecu, pobačaj kao oblik kontrole rađanja, istospolni brakovi kao pomodni hir, a ne iskrena ljubav dviju osoba istoga spola, itd. – ili će se okrenuti civilizaciji života, koju sa sobom donose muslimanski migranti, a to uključuje normalnu reprodukciju i obiteljsku blizinu.

Međutim i kršćanstvo i islam su povijesne i objavljene religije, one su i misijske religije koje nudeći univerzalne vrijednosti sve čine kako bi što veći broj ljudi na svijetu (a mogu svi) postali njihovi sljedbenici. Stoga će u tome pogledu njihovo rivalstvo biti stalno. U tome smislu ne trebaju nikoga čuditi i određeni sukobi. No unatoč tim možebitnim sukobima, ne može se govoriti o sukobu civilizacija, islamske i kršćanske, jer toga sukoba zapravo nema. Odnosno, mnogi su ga, kao npr. Huntington, nakon pada Berlinskoga zida i propasti Sovjetskoga Saveza, željeli vidjeti u sukobu islama i kršćanstva, islama i hinduizma, pravoslavlja i islama itd. Međutim krvava linija sukoba, o kojoj govori Huntington, ne prolazi između tih dviju kultura, kršćanske i islamske, nego između ili unutar zemalja koje su isključivo muslimanske. Ratovi između Irana i Iraka, rat u Siriji, Egiptu, Libiji, rat između muslimanskih Turaka i muslimanskih Kurda u bitnome pobijaju Huntingtona, posebno ako se uza sve ovo uzme suradnja između Amerikanaca i nekih arapskih (islamskih) zemalja kao npr. Saudijske Arabije, između pravoslavne Rusije i islamskoga Irana, a posebno njihova zajednička kršćansko-islamska suradnju u uništavanju Islamske države.

Kako se vidi, nije riječ o sukobu (ratu) civilizacija, nego o sukobu država (Islamska država se nazvala Država), o sukobu velesila oko strateških položaja, kao što su u srednjemu vijeku vjerski ratovi korišteni za uspostavu vlasti onih koji su bili moćniji. I tada i danas, vjera i religija postaju još jedno dodatno pogonsko gorivo za vođenje ratova, sredstvo za sakralizaciju ubijanja i ratnih zločina. Bliski istok oduvijek je bio mjesto sukoba velesila. Usporedimo li broj žrtava počinjenih u Europi uime islamske kulture i broj žrtava između npr. sunita i šijita, vidjet ćemo da je Huntingtonovo proročanstvo zapravo zbirka nepotvrđenih zamišljaja. Ipak, ta teorija je kao i religija dobrodošla mnogima koji bi se na lokalnoj razini željeli dočepati vlasti. Najeklatantniji primjer je u Austriji. Vidjet ćemo da će bolju suradnju s muslimanskim izbjeglicama imati Kurzova vlada negoli prijašnje vlade. Njemu je kao i strankama desnice islamofobija poslužila za izbornu pobjedu“, zaključuje prof. Markešić.

Janko Bekić opasnost nadiruće islamizacije vidi u svakom popuštanju Europe u svemu što smeta pripadnicima islamske vjeroispovijesti.  „Dominantne vrijednosti zapadne civilizacije svojevrstan su hibrid kršćanskog nauka i tekovina prosvjetiteljstva. Ta Leitkultur ugrožena je puzajućom islamizacijom zapadne Europe jer joj se muslimanski imigranti (i njihovi potomci rođeni u Europi) sve više opiru, uglavnom nenasilno, a ponekad i nasilno, poprimajući oblike terorizma. Svaki put kada neka škola odobri zahtjev muslimanskih roditelja da njihova kći ne sudjeluje u satu tjelesnog odgoja ili ne otputuje na školski izlet sa svojim vršnjacima, to je poraz Europe. Svaki put kada neka tiskovina povuče članak ili se ispriča zbog karikature koja je ‘povrijedila vjerske osjećaje’ muslimana, to je poraz Europe. Svaki put kada policija odbije otkriti identitet razbojnika ili silovatelja, iz straha da bi ju netko mogao optužiti za ksenofobiju ili islamofobiju, to je poraz Europe. Povijest nas uči da politika appeasementa samo povećava apetit kod onih koje nastojimo primiriti i privoljeti na suradnju“, rekao je Bekić.

Jedan od visokih autoriteta koji se otvoreno založio za prihvaćanje migranata kao ljudi u nesreći jest i papa Franjo te izazvao nerazumijevanje među brojnim kršćanima. Profesor Banac politiku pape Franje gleda kroz prizmu njegova podrijetla. „Papa, koji je i sâm iz iseljeničke obitelji i doseljeničke Argentine, očito ima drukčija mjerila od mnogih sekularnih političara koji zaziru od izbjeglica. To su univerzalistička, kršćanska mjerila. Možda su zato i neobična u postkršćanskoj Europi. Što se trenutačne američke politike tiče, povijest Amerike je trasirana često posve različitim stajalištima prema doseljenicima. Danas, kad je pola studenata na Berkeleyu istočnoazijskog porijekla, tko se još sjeća da je Amerika posebnim zakonima bila posve zatvorena kineskim doseljenicima dugih šest desetljeća – od 1882. do 1943.“, rekao je Banac.

Papa Franjo i migrantska kriza

Profesor Markešić kaže kako mnogi sada za novonastalu situaciju s migrantima u Europi krive papu Franju. „Smatraju ga članom međunarodne urotničke mreže koja teži moralnom, ćudorednom, identitetskom, nacionalnom i kulturnom razaranju i uništenju Europe. Smatraju ga stoga najlošijim papom kojeg je Europa imala u čitavoj svojoj povijesti susreta s islamom. Svojim zagovorom kod europskih vlada da se olakša ulazak izbjeglica i spajanje izbjegličkih obitelji, on prema mišljenju mnogi na glavu okreće 1400 godina dugu borbu papa protiv islama. Spočitavaju mu da sve to čini jer je ljevičar, a ljevičari mrze Zapad. Međutim, zaboravljaju ti ‘umnici’, pa tako i predsjednik Trump, da je papa Franjo ponajprije vjernik, kršćanin, katolik. On svoju vjeru živi svjedočenjem i ispovijedanjem da su svi ljudi Božja djeca, da ugroženima treba pomoći, primiti ih, nahraniti, prihvatiti kao ljude koji imaju sve potrebe pa i potrebu za življenjem sa svojim obiteljima. A to znači, smatra papa, ‘da svim migrantima treba omogućiti takve uvjete da se mogu realizirati kao osobe’.

Ne čudi stoga da papa Franjo svoju poruku u povodu Svjetskoga dana selilaca i izbjeglica 2018., koji će biti obilježen 21. siječnja 2018., oslanja na četiri točke, odnosno četiri riječi utemeljene na načelima crkvenoga nauka koje glase: primiti, zaštititi, promicati i integrirati selioce i izbjeglice. Svoj stav o izbjeglicama i prognanima, o potrebi njihova prihvata i zbrinjavanja, papa je iznio još davne 2013. godine u homiliji na Lampedusi, svojevrsnom simbolu stradavanja emigranata i tom prigodom osudio ‘globalizaciju ravnodušnosti koja nas sve čini bezimenima, odgovornima bez imena i bez lica’ i da smo postali društvo ‘koje je zaboravilo iskustvo plakanja i supatništva’.

Na sličan način razmišlja i Zygmunt Bauman, poljsko-židovski sociolog, jedan od najvećih suvremenih sociologa, umro  u 91. godini života, čovjek koji je, slažu se mnogi, bio glas siromašnih u globaliziranome svijetu i koji je bio preteča, istraživač, odnosno pionir postmoderne. On drži da su migracije, iako su uvijek postojale, ipak rijetko bile toliko specifične kao ove. Rekli bismo da su te migracije moderne, ali ne po vremenu u kojemu se događaju, nego po karakteristikama koje ih prate. Naime, moderni način života i ponašanja stvorio je i posebne fenomene te uz njih i posebne skupine ljudi, takozvane skupine suvišnih ljudi. Tako, prema njemu, postoje dvije skupine.

Jednu skupinu suvišnih ljudi čine oni koji su zbog nedostatka posla u svojoj zemlji, kao npr. sada u Hrvatskoj, posebno u Slavoniji, postali lokalno beskorisni – svejedno jesu li ili nisu završili neki oblik školovanja, jesu li ili nisu stručni, oni su višak i opterećenje za zajednicu i za obitelj, a i sami se osjećaju kao teret svima. Jedini oblik rješenja postojeće zbilje je – napustiti mjesto boravka i pokrenuti se, emigrirati i time preokrenuti dotadašnji način života.

Drugu skupinu suvišnih ljudi čine oni koji zbog izbjegličke krize postaju u zemlji dolaska lokalno nepoželjni i oni postaju najveća prijetnja domicilnome stanovništvu koje, opterećeno egzistencijalnim strahovima zbog nezaposlenosti, demografskog starenja, u pridošlicama vide opasnost ne samo za svoja radna mjesta, jer među pristiglima ima dosta mlađih i sposobnijih, nego i za budući identitetski izgled mjesta u kojemu oni završavaju vlastiti život.

Upravo stoga izbjeglički strah, odnosno strah od izbjeglica, učinio je mnoge ljude, pa i nas same, neosjetljivim i ravnodušnim na tuđu patnju, učinio nas je sebičnima jer se brinemo samo o sebi samima, drugi nam nisu interesantni. Na djelu je, navodi Baumann, ‘okrutna ravnodušnost i moralno sljepilo’”, kaže prof. Markešić.

Janko Bekić smatra da je otvoreni promigrantski stav Pape više pitanje za  teologe, a ne politologe. No, dodaje, možemo pretpostaviti da je prvi latinoamerički poglavar Katoličke crkve pod velikim utjecajem ljevičarske teologije oslobođenja, koja naglasak stavlja na oslobođenje potlačenih i prezrenih. „S obzirom na to da danas više nema proletarijata (onako kako su ga vidjeli i tumačili Marx i Engels), fokus teologa oslobođenja premješta se prema izbjeglicama, migrantima, domorocima, te pripadnicima etničkih, vjerskih, seksualnih, rodnih i svih ostalih manjina. Isti refleks uočljiv je i kod lijevih političkih stranaka koje očajnički traže novo biračko tijelo, ali i u svijetu biznisa, gdje korporacije nastoje pripadnike marginaliziranih skupina pretvoriti u konzumente njihovih proizvoda i usluga“, zaključio je Bekić.

Izraelski general: Probudite se dok ne bude prekasno

Jedan od onih koji u europskoj politici prema migrantima vidi veliku opasnost i prijetnju opstanku europskih naroda jest  general Jossi Peled, bivši ministar u vladi Benjamina Netanyahua i zapovjednik sjevernog Izraela, s  kojim smo razgovarali tijekom njegova susreta s Pavlom Kalinićem, stručnjakom za sigurnost i pročelnikom zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama. Na pitanje kako gleda na politiku Europske unije u okviru migrantske krize, posebno politike dobrodošlice migrantima, te je li takva politika opasna za europsku u budućnosti, Peled je rekao:

„Ponašanje Europe u ovom slučaju je opasno. Veći dio Europe je u opasnosti zbog dolaska migranata jer će za kratko vrijeme, a to je recimo za 20 godina, broj tih ljudi biti puno veći. U opasnosti su da u doglednoj budućnosti autohtoni narodi postanu manjina u vlastitim državama, primjerice u Francuskoj, Belgiji, Engleskoj itd.

Temeljna pogreška europskih političara je da ne razumiju mentalitet ljudi  Bliskog istoka, koji je potpuno drukčiji od europskog. Moja poruka njima je da se probude dok ne bude prekasno“, upozorio je Peled.

Na pitanje kako objašnjava takvu politiku otvorenih vrata i političara poput Angele Merkel koja poziva migrante u Njemačku, Peled  je rekao kako je „riječ  o licemjerju“. „Političari u zemljama poput Engleske, Francuske, Švedske, vode samoubilačku politiku. Žele pokazati ljubaznost,  dobrodošlicu i odanost poštovanju ljudskih prava, ali  kada shvate posljedice takve politike, bit će kasno“.

Odgovarajući na naše pitanje zašto europski političari i dalje provode politiku otvorenih vrata prema migrantima, usprkos opasnostima koje takva politika sadrži, Pavle Kalinić, pročelnik zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama i stručnjak za sigurnost, rekao je kako se ‘ništa ne događa slučajno’ te da ‘iza svega stoji nečiji interes’. Na molbu da pojasni rekao je kako su to svi oni  tzv. veliki Hrvati koji su dobivali strane stipendije, poput Fulbrightove, i koji ih nisu dobivali slučajno.

Na pitanje može li se Hrvatska poput Mađarske ili Poljske oduprijeti politici nametanja migrantskih kvota, Kalinić je rekao kako je „Mađarska suverena država, a Hrvatska to nije. Ona nema svoju vojsku, nema proizvodnju, nema definirane granice i  bilo tko može biti predsjednik države. Naši političari odlaze po svoje mišljenje u ambasade i po svemu tome Hrvatska nije suverena država. Sada na silu žele Hrvatsku ugurati u eurozonu, nakon čega će Hrvatska izgubiti dodatni element suverenosti“. Kalinić je uvjeren da se dolaskom Trumpa ništa neće promijeniti.

„Trump je izmišljen da  lakovjerni povjeruju kako će se nešto promijeniti. Kad bi izbori nešto mijenjali, bili bi zabranjeni, jer krupni  kapital i  vrh transnacionalnih korporacija vode igru“, rekao je Kalinić dodajući kako je za Hrvatsku važnije  tko je šef Coca Cole u Hrvatskoj nego tko je predsjednica“.

Vrijedi se zapitati mogu li novonastale okolnosti zbog migrantske krize i centralizacije Europske unije  izbrisati tradicionalni koncept naroda kao nositelja suvereniteta koji će zamijeniti građanin svijeta, a zadaće nacionalnih vlada preuzeti birokrati u europskim i svjetskim nadnacionalnim centrima moći? Profesor Markešić tu je prilično optimističan. Smatra da se moramo  suočiti s činjenicom da su i tradicija i identitet promjenjive kategorije, nešto što se u određenome vremenu i prostoru, u određenim društvenim okolnostima stvara i razvija.

„A ako se ta promjena za zajednicu pokaže kao uspješan model integracije i održanja, ona se usvaja i sve dok bude integracijski jaka, tradira se (prenosi) na druge generacije. I u tom obliku ostaje sve dok ga okolnosti ne promijene. Svjedoci smo da se i naša hrvatska narodna tradicija u posljednjih pola stoljeća, zbog niza okolnosti, a ponajprije procesima globalizacije, individualizacije i urbanizacije, stubokom promijenila. Još ostatke ostataka te tradicije nalazimo u etnografskim muzejima i na Smotrama folklora. Tim promjenama stvarat će se isto tako jedna nova tradicija, pa i koncept suverenosti naroda. No promjena koncepta ne znači i njegov nestanak. Koncepti su uvijek prilagodljivi.“

/Izvor: Marinko Bobanović – www.frontpage.org/