Ćališi: Farma paunova nikla iz ljubavi, očarana ljepotom

Najvažnija stvar u ovom hobiju je ljubav. Također je važna strpljivost. Dugo vremena sam promatrao kako se događa parenje kod paunova i nakon dugog i strpljivog čekanja uspio sam sve vidjeti pa čak taj čin fotografirati.

Tamo gdje se u podnožju spajaju Makljen i Raduša smjestilo se jedno mjesto. Udaljeno svega par kilometara, na prvi pogled, sasvim obično ramsko selo, u sebi krije jednu zanimljivost. U sebi krije ljubav spram prirodi, spram pticama, drugoj peradi i divljim životinjama.

Obitelj Marka Ćališa iz istoimenog sela već petnaestak godina uzgaja različite vrste ptica i druge neobične peradi.

Da je riječ o osobitoj ljubavi, volji i radu uvjerili smo se odmah na prvi pogled tijekom posjeta njihovoj maloj farmi.

„Već više godina bavimo se uzgojem pernatih životinja čisto iz ljubavi prema njima. Imali smo nekada puno više vrsta, no, zbog objektivnih razloga sveli smo to na neke vrste. Imamo  trenutno deset paunova. Tri su vrste paunova i to crnokrili, plavi i šareni. Razlikuju se samo po krilima. Od golubova imamo bijele lepezane, bijele pismonoše, bijele mardine. Tu je i nekoliko vrsta kokoša. Imali smo nekada više vrsta fazana. Morali smo ih ukinuti, no, uvjeren sam da ćemo ih ponovno nabaviti,“ skromne su riječi Marka Ćališa

Na pitanje otkuda ljubav i ideja za takav obiteljski hobi Marko s radošću pripovijeda: „Prvi put sam vidio pauna u Bjelovaru kada sam bio u vojsci 1986. godine. Toliko su  mi se svidjeli da sam se pitao je li moguće ono što vidim. Zaželio sam ih nabaviti. Teko 2000. godine sam zajedno sa prijateljem Jozom Miličevićem Kozletom preko oglasnika u Lovačkom listu došao do oglasa u kojem čovjek iz Posušja prodaje paunove. Jozo je sebi uzeo dva para, a ja sam sebi jedan. Tako je to počelo.“

Svaki posao iziskuje odricanja, troškove, jednostavno napor. No, sve je to lako kada se radi ono što se voli. Ljubav spram životinja i lova Marko je prenio i na svoju djecu, što sin Nikola svakodnevno svjedoči. Dok je hranio ptice nije prestajao s osmijehom pozivati paunove i druge životinje na hranu, razgovor i druženje.

„Volim razmjenjivati iskustva o uzgoju s ljudima koji se bave sličnim poslom. Rado sudjelujem na različitim izložbenim sajmovima. Znam da ih nema puno u BiH, no, nađe se prilika da se susretnemo na sajmovima i izložbama. Nekada znamo otići i u Hrvatsku i u Srbiju po neke ptice, odnosno paunove“, nastavlja Marko

Dok smo prolazili farmom zamijetili smo  nešto neobično. Naime, sve ptice imaju lijepe i prikladne kućice za smještaj, kavezi nisu potpuno zatvoreni. Paunovi mogu slobodno hodati, letjeti uokolo. Ta sloboda i ljubav koju osjećaju zadržava ih tako da se još nikada nije dogodilo da su napustili ovo stanište od najmanje tisuću kvadratnih metara.

Na pitanje kako sedmeročlana obitelj gleda na ovaj hobi, prije Marka njegova supruga Mara je uskočila riječima: „Obitelj to ne gleda, obitelj  radi. Svi radimo sve. Ne samo da vodimo računa o ovim životinjama nego i o domaćim.  Ponosimo se svojom farmom. Često dođu roditelji s djecom vidjeti ptice. Radost nam je pokazati ptice“, naglasila je Mara  s velikim osmjehom.

Ova obitelj je nekada imala u svojoj farmi i vijetnamske svinje. Imali su  i srne, no zbog prevelikih obveza i malog prostora morali su prestati s njihovim uzgojem. Inače, Marko i njegova obitelj se redovno educiraju i prikupljaju informacije od stručnih osoba za što kvalitetnije održavanje farme.

Marko dalje nastavlja: „Kada dođu ljudi i vide ovo odmah pitaju koliko košta. Mi to ne gledamo, jer kada bismo gledali troškove odmah bismo sve ukinuli. Naravno, voljeli bismo proširiti kapacitete i da uzgoj paunova bude i za prodaju. Bez obzira na sve, ako nema ljubavi prema životinjama nema ništa ni od ovog rada. Nadamo se da će se naći negdje netko tko na isti način voli životinje i pomoći da to i ostvarimo.“

Marko je strastveni lovac. Zato nas nije čudila kuća prepuna lovačkih suvenira. Markov sin Nikola veliki je poznavatelj divljih životinja te rado pripovijeda o lovačkim trofejima.

„Najvažnija stvar u ovom hobiju je ljubav. Također je važna strpljivost. Dugo vremena sam promatrao kako se događa parenje kod paunova i nakon dugog i strpljivog čekanja uspio sam sve vidjeti pa čak sam taj čin fotografirati. Sve što se radi treba se gledati dugoročno. Dovoljno je da se pokriju troškovi hrane. Volim kazati da se svaki „ćeif“ plaća“, s osmijehom je zaključio Marko.

Što drugo dodati ovome, osim poziva da posjetite ovu farmu i uživate u ljepoti i ljubavi spram pernatih životinja.