Foto: Hod Zec planinom

Jesensko jutro mjeseca studenog, a kao da je tek kraj ljeta. Mjesecu studenom ostalo je ove 2018. godine tek samo ime. Ipak, još ima vremena pokazati svoju studen. Upravo takvog blago-jesenskog jutra kratko putovanje započelo je vožnjom terenskim vozilom od Uzdola preko Menjika, a onda se spuštamo Vrbasku dolinu. Kratka vožnja uz Vrbas, zatim odvajanje prema Smrčevicama. Kamenje koje je uz makadamsku cestu daje nam do znanja kako su ovuda nekada tekle velike planinske vode.

Polako se ugleda potok koji se spasio od cijevi za mini centralu. Tako fino žubori kao da se ne boji ljudi i njihovih pustih želja i potreba. Svakih nekoliko desetaka metara vide se male pritoke koje ga čine jačim.

Don Ivan Tomić, uzdolski župnik vodič je koji rado pripovijeda tijekom cijelog putovanja. Čini nam se kao da poznaje svaki potok, svaku livadu na ovom području. Malo nas zbunjuje tolikim poznavanjem ovih krajeva. Ipak, kada znamo da je upravo rođen i živio u podnožju zapadnog dijela Zec planine u mjestu Požetva, postaje nam jasno otkuda tolika ljubav i poznavanje ovih krajeva.

Najednom staje terenskim vozilom  i čeka. Koga čega? A on reče da čeka pozdrav od jednog orla koji svaki put kada naiđe ovom cestom prema Smrčevicama iskaže svoj pozdrav. I danas je tako bilo. Iznenada se iz borove šume vinu orao u nebeske visine. Nastavismo dalje prema Smrčevicama.

Planinsko selo Smrčevice pripadaju općini Gornji Vakuf-Uskoplje prema državnim granicama, dok prema župnim pripadaju župi Uzdol. U Smrčevicama su živjeli Hrvati katolici i Muslimani.

Selo je već odavno napušteno, još šezdesetih godina prošlog stoljeća Jugoslavija je raselila mještane izgradnjom stočarske zadruge. Tako su se katolici raselili od Ždrimaca, Uskoplja pa sve do Slavonije. Okupljanje nekadašnjih stanovnika je jednom godišnje u mjesecu kolovozu kada uzdolski župnik predvodi misu. I danas smo se pomolili za sve ukopane na ovom groblju.

Ipak, u Smrčevicama je ostao samo jedan stanovnik, Semir Delić, koji se bavi stočarstvom i pripremom drvenog uglja. Dok smo razgovarali o prošlosti ovog mjesta i sadašnjem životu u posjet stiže njegov brat Amir sa suprugom i dvogodišnjom simpatičnom kćerkicom. I kako to biva Bosni, gostoprimstvo na najvišoj razini. Semir donese sir i meso, dok Amir se prihvati „čakije“ i vrlo vješto nareza suho ovčije meso. Sir, meso, kruh i ugodan razgovor je najljepša tradicija. Kušanje sira i mesa je bila posebna čar. Amir i Semir ističu kako su upravo tu vještinu pripremanja ovčjeg sira i mesa naučili od svojih roditelja i da su nekada od toga posla solidno živjeli. Sada su druga vremena te su se morali okrenuti drugim djelatnostima. Semir pored stada ovaca od stotinjak grla pravi i drveni ugalj. Kaže da ga uvijek može vrlo brzo prodati. Ponekada ovuda prođu planinari i motoristi, no, od njih se nema neke velike koristi, ali drago mu je da ljudi prolaze ovim krajevima. Vjeruje da će i od toga biti neke koristi s vremenom.

Odatle putovanje nastavljamo prema Zec planini. Usput susrećemo velike radne kamione koji voze iskpanu rudu sa Zeca. Još od prije rata tu je bio rudnik barita koji i danas pomalo funkcionira. Pod teretom kamiona i vode šumski put je dosta propao. Susrećemo i bager koji popravlja put za potrebe rudnika, ali i druge potrebe.

Zec planina je srednjobosanska planina koja pripada planinskoj skupini Vranice i geomorfloški je jedan od grebenskih ogranaka razvedene mase Vranice. Nalazi se između općina Gornji Vakuf-Uskoplje na zapadu i Fojnice na istoku. U podnožju Zeca, odnosno Dobrog polja susreću se općine Prozor-Rama, Konjic, G. Vakuf-Uskoplje tako da se ova planina može na neki način smatrati i Ramskom.

Za Zec planinu se može kazati da ima dva dijela, jedan je zapadni, a drugi istočni. Upravo na istočnom dijelu koji se vezuje za Fojnicu najviši vrh je Smiljeva kosa sa 1871 metar nadmorske visine, a na zapadnom dijelu odnosno Uskopaljsko-Konjičkom najviši vrh je Vitreuša sa 1919 metara pa je time i najviši vrh ove planine.

Na Zec planini izvire rijeka Vrbas. Dio autora smatra kako je stvarno izvorište Vrbasa malo sjeveroistočnije, pod vrhom Štit, odnosno južnim ograncima Vranice. Na Zec planini raste bosanskohercegovački endem bijelo vraničko zvonce.

Polako stižemo do zaravni između Gunjače i Vitreuše. A tu je pred nama nestvaran prizor. Svježina ublažena jesenskim suncem. Ledničko jezero do kojega je dovedena živa voda mjesto je odmora, okrijepe, osvježenja, mjesto polazišta…

Morate ovdje zastati, udahnuti tu svježinu, napiti se te vode koja daje posebnu snagu svojom hladnoćom i svježinom…

Laganim hodom penjemo se prema vrhu Vitreuša. Don Ivan priča o životu ovih prostora iz svoje rane mladosti. Nekada su ovdje pasle stotine volova, na tisuće ovaca. Ljudi su nekada živjeli od ove planine i živjeli su sa ovom planinom. Ona im je bila svima mati: Smrčevicama i drugim naseljima Privora, Požetvi, Jaseniku, Plavuzima, Crnom Vrhu i drugim mjestima gornjeg dijela Neretvice. U ljetno vrijeme ovdje se ipak nađe ovaca na ispaši i berača borovnice. Zec je zaista bogat borovnicom i brusnicom.

Lagani hod i fotografiranje sastavni su dio uživanja u ovoj Božjoj blagodati. Prof. Miro je našao svoje izvorište novih znanja. Svakih stotinjak metar staje pa uzimanje kamene i biljne uzorke te ih stavlja u vrećicu kako bi to posebno obradio te znanstveni rad dao na raspolaganje svim ljubiteljima prirode i geologije.

Na vrhu Vitreuša, na 1919 metara, susrećemo tri planinara iz Sarajeva. Bio je to ugodan susret sa još jednim ljubiteljima planina. Kako doznajemo od njih oni vrlo često planinare tako reći skoro svim BiH planinama. Ovaj put su se odlučili doći na planinu Brusnicu vozilom, a odatle pješice preko Zeca. Don Ivan rado pokazuje dijelove planine, pripovijeda dogodovštine iz života ljudi iz podnožja planine.

Nakon razgovora i fotografiranja, oni nastaviše svojim putom, a nas Ivan povede drugim stazama.

Polako se spuštamo preko Vranje prema Sedlu. Dok tako hodimo dijelom Zeca koji pripada Konjicu svakih nekoliko stotina metara zamjećujemo izvore vode. Blaga planina sa bujnom travom i brojnim izvorima pitke vode najveće je njezino blago koje su odavno ljudi prepoznali i do toga preživljavali.  Težak je i surov bio nekada život i suživot sa Zecom. Sada ovako izgleda blago, u najmanju ruku, idilično, ali planina zna lako promjeniti svoju ćud. To sigurno dobro znaju današnji planinari i pastiri. Nekada su tu ćud dobro osjećali i putnici koji su kravanama prelazili planinu iz Dalmacije prema Fojnici i Kreševu. Osobito teška sudbina je bila  „duvandžija“  koji su prelazeći planine izbjegavali finance, žandare i miliciju kako bi švercom duhana zaradili nešto za obitelj. Često su prolazili ovim stazama i bogazama Hercegovci, ali i duvandžije iz Uskoplja koji su išli po duhan u Hercegovnu te ga prenosili dalje u Bosnu.

Nakon prolaska sedla izbišmo na jugoistočnu stranu Zeca te ugledasmo Neretvicu. Dole u dubini, u nekoj sumaglici skrivaju se sela Požetva, Jasenik, Plavuzi i Crni Vrh. Danas su ta sela skoro opustjela. U nekim nema više niti jednog stanovnika. Vrijeme i život su učinili svoje. Sve se nekako promjenilo; ljudi otišli, skoro je nestalo pastira, divljač kao da se skrila negdje, ostale su samo uspomene i Zec planina, pitoma, a tako ćudljiva. Tako darežljiva, a tako je uzimala mladost, krv, znoj i suze.

Ipak, Božji je to dar koji moramo čuvati. Ona je prehranila generacije i generacije, a tko zna, možda je i mi budemo trebali.

Krug je zatvoren na odmorištu uz jezero. Dok smo se okrijepili noć se polako spuštala, a studeni je počeo pokazivati svoju planinsku studen.