fbpx
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH
  • Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH

Foto: Uskrs u skoro zaboravljenim mjestima BiH

Pošavši iz Bugojna prema Donjem Vakufu, odmah pored groblja Čaušlije skreće se desno prema filijalnoj crkvi svete Ane u Drvetinama, bugojanske župe svetog Ante.

Uskrsno podne 2018. godine.  Kiša pomalo rominja, što bi naši ljudi rekli, prava proljetna,  za razliku od jučerašnjeg dana. Vrbas nabujao, mutan i postaje strašan. Još malo i bit će izlijevanja. Njegovo hučanje čuje se daleko.

Nakon što se prijeđe Vrbas kroz Rosulje se vozite par kilometara. Tmurno, kiša prestaje padati, sa strana se vide djelomično obnovljene kuće, neke potpuno, a iz žbunja vire još poneki zidovi davno srušenih i spaljenih domova.

Što bliže crkvi u Drvetinama to više susrećemo vjernika koji lagano hode na uskrsnu misu koja počinje u 13 sati.

Pred crkvom koja je svega 6 kilometara udaljena od središta Bugojna, tišina. Polako pristižu vjernici, a u daljini se još uvijek čuje Vrbas. Dok se jedan dio vjernika već smjestio u malu crkvicu, drugi su ostali vani i po običaju čekaju fratra. U tome stiže župni vikar fra Tomislav Brković, ozarena lica, sa osmjehom na licu kako i priliči pravom bosanskom fratru.

Po njegovom dolasku odmah je započelo nadmetanje čije je jaje najtvrđe. To natjecanje brzo završi i svi se uputiše u crkvu kako bi sudjelovali na uskrsnoj misi.

Na misi sudjeluje pedesetak vjernika. Danas ih je više nego inače. Na redovnoj nedjeljnoj misi nađe se do 25 eventualno 30 vjernika. Ipak, danas je Uskrs. Danas su došli i raseljeni silom prilika te neki gosti koji posjećuju svoje rođake i prijatelje.

Među vjernicima posebno raduje prisutnost djece koja su tako vesela i opuštena, možda im baš odgovara ova crkva, ovi ljudi i fra Tomislav. On predvodi misno slavlje staloženo i skrušeno kao da se sam sebe stidi.

Nakon mise kratki razgovori i čestitanje Uskrsa ako tko koga nije ranije susreo i neizostavno tucanje jaja. Razlaz je brz i svi žure na uskrsni obiteljski ručak. Fra Tomislav žuri na misu u Donji Vakuf. I tamo ima katolika.

Među vjernicima smo i razgovaramo. Jedan od njih je Dražen Cvijanović koji živi u naselju Rosulje te mu je Bog podario sa njegovom suprugom šestero djece. On je vojni umirovljenik. Na pitanje o tome vraćaju li se ljud u ove krajeve i od čega žive Cvijanović je kazao: „Želje za povratkom uvijek ima samo nema posla. Više je ovdje ljudi bilo prije 15 godina nego sada. Najveći problem je ekonomija. Nekada je bilo obnove sada nema skoro nikako. Uglavnom što se obnovi to se zaključe i ljude odoše jer posla nema. Odoše posebno mladi. Moje najstarije dijete ima 24 godine i sigurno će morati otići. Ovdje se živi kako se tko snađe. Znate kako se mi u Bosni s malo snađemo. Uvijek netko i sa strane pomogne. Moglo bi se ovdje dosta toga uraditi i od poljoprivrede.- Zaključio je Cvijanović.

Franjo Galić Ćana „prakarator“ je u župi. I Franjo ima šestero djece. Njegova djeca su se rasula po svijetu, stvorila su skoro sva svoje obitelji, a jedan sin je bio u svijetu, vratio se te zasadio maline. Međutim, kako je sve propalo tako i maline. Sada ponovno mora u bijeli svijet  trbuhom za kruhom.

Franjo o filijali i životu u ovom kraju kaže: „Ova filijala je prije rata imala oko 170 -180 domaćinstava u naseljima Rosulje, Drvetine, Lenđirovina, Švarići, Podripci. Danas je u tim naseljima svega dvadesetak obitelji uglavnom starije čeljadi. U nekim naseljima više nema nijednog katolika. Bilo bi ljudi ovdje, ali nema nikakva posla. Nama je glavni problem ekonomija. Moglo bi se i od poljoprivrede dobro živjeti jer je ovo bogat kraj. Moj sin je bio započeo s malinama i svi smo vidjeli što se dogodilo sa cijenom malina. Nitko o tome ne vodi računa. „ – s nekom tugom Franjo Galić Ćana priča o stanju u filijali Drvetine.

Nakon pogleda na ove lijepe, ali prazne prostore, zaključane i još uvijek spaljene domove ne možemo se oteti dojmu kao da o ovim ljudima nitko ne vodi računa. Iz razgovora se vidi da njih ne zanima ni izborni zakon, ni kanal na hrvatskom jeziku, ni treći entitet, njih zanima ekonomsko stanje i kako preživjeti. Njih zanima samo život.

Podijelite svoje mišljenje sa nama i ostavite komentar