FRA IVAN ŠARČEVIĆ: Prvo biti čovjek, a zatim Hrvat

Sveti Franjo pripada onim ljudima i velikanima čovječanstva kojima, što se više približimo, više otkrivamo njihovo bogatstvo. Zato je i nama franjevcima poteško govoriti o sv. Franji, iako se čini jednostavnim svecem. Ljudi su se susrećući s njime zadivili kako je moguće da netko na takav način nasljeduje Isusa iz Nazareta. Iz bogatstva njegove osobe učinilo mi se danas važnim vidjeti o temeljnim njegovim odnosima i susretima, a koji bi i nama u današnje vrijeme mogli biti od pomoći.

Ovo je naravno jedan pokušaj otvorenog razmišljanja, uvažavajući također, uz molbu odmah za ispriku da me shvatite da ne želim ovo mjesto koristiti za bilo kakvu propagandu. Razumijevam propovijed također i kao molitvu s Bogom, kao stajanje pred Bogom. Prvi odnos koji je Franjo imao je bio odnos s roditeljima i najbližima. Vi koji ste se bavili, od framaša, trećoredaca, životopisom svetoga Franje, znaju da taj odnos nije bio baš dobar. Pogotovo kada je Franjo krenuo na put obraćenja. Rekli smo ovih dana da taj put nije bio u jednom trenutku kako misle neki novoobraćenici. To je trajalo dugi niz godina, da ne kažemo cijeli život.

Franjo je odjednom krenuo svojim putem. Kako to i biva u našim obiteljima. Njegova majka ga je, ona je svoga Franju, svoga Ivana (Giovanni), kako mu je bilo kršteno ime, Francesco mu je ime dao otac vjerojatno prema francuskim šansonama ili što je putovao u Francusku po robu, počela zaštićivati. A otac trgovac… Novac. Ovih dana smo pričali kako je novac moć mnogih malih ljudi, jer novac čini sve ljude jednakima. Otac je htio da njegov sin nastavi njegov put. Da nastavi njegovu slavu, slavu gizdavog čovjeka. Da ne ulazimo u sve detalje. Doći će do tog detalja da će Franjo javno na trgu u Assisu skinuti odjeću svoga oca i kazati: “Ovo više, Petar Bernardone, nije moj otac nego je moj Otac nebeski.”

Mi znamo da se roditelji, otac pogotovo, odriču svoje djece. Mi znamo također, ovdje se to ne zagovara, pogotovo ne, da netko tjera suze majčinske. To je strašno, strašno je! Ako majke oplakuju zloću svoje djece. Ili, strašno je također, vidite kakvi su naši odnosi, da djeca trpe teror svoga oca, i duhovni teror. Ovdje se o tome ne radi, radi se o nečemu velikome. Da između nas često postoje familijarne i emocionalne ucjene. Znate kako ljudi određuju što će tko studirati, što će tko raditi, što će tko jesti. Stalno, sve… to se sve proširuje do toga što će tko, gdje i kako propovijedati, Tko će kome dolaziti. Koliko je to opterećeno… Vidite šta Franjo radi, odlazi od kuće.

Zato nam je važno iz ovog prvoga Franjinog odnosa s njegovim najbližima, vidjeti da nismo kome možda smetnja, da možda mi ne zamišljamo kako mi imamo veliku ulogu, a da ne vidimo pored sebe neke koji također imaju neke želje. Ovo bismo mogli proširivati koliko god hoćemo, je li tako? Ima starijih koji bi htjeli stalno svoju djecu držati uz sebe. Djeca nekad ne smiju reći kuda će, jer mama stalno viče: “Šta ćeš ti tamo, svugdje možeš samo meni ne možeš!” Trebaš cijeli život ostati majčino i očevo dijete. Ili obratno, koja nezahvalnost djece prema roditeljima. U svemu tome, ako želimo imati određenu vrstu kršćanskih načela, to je ono kako Isus u evanđelju kaže, Bog nas je stvorio da ostavljamo sve i idemo svojim putem, ali ne tvrdoglavim svojim sebičnim putem, da meni bude dobro. Da imam svoju sobu ili da imam sve najbolje, nego da budem od koristi drugima. To je Franjin put. Možemo o tome i sami razmišljati.

Drugi odnos, također vrlo važan. Franjo nije ni znao, odjednom se tisuće za vrijeme njegova života javilo da ga slijede. I muškarci i žene. Franjo nije planirao u početku osnovati red. To ga je velika Crkva, lukavost velike Crkve, prisilila, da on organizira kao muški red. On je želio ponovno vratiti evanđelje u obitelji i društvo, i zato je želio i da ljudi koji su oženjeni pristupe tome, recimo tako, duhovnom pokretu obnove svega u evanđelju. Nakon što su braća počela dolaziti, morao je organizirati takav red. Koji je način organiziranja reda? Takozvanim familijarnim odnosom, bratskim i sestrinskim odnosom. Mi sve u životu možemo zanijekati, čak i oca, ali ne možemo zanijekati braću i sestre. Braću ne možemo zanijekati, on uvijek ostaje brat, da je najgori on je brat. Taj model, vidite, kao i kada očevi dijele imanje, pa nema veze, pripada i onome bratu koji ništa nije radio u životu. Vidite kako je Bog to stvorio…

I Franjo od tog svoga, recimo tako, putujućeg bratstva, želi učiniti zajednicu propovjednika evanđelja. Propovjednici evanđelja rese dvije osobine, da opominju ljude da se vraćaju evanđelju i da tješe. Ono kako smo čuli i u današnjem odlomku Matejeva evanđelja, dođite svi vi koji ste umorni i opterećeni. Da to bratstvo bude, da ta zajednica bude, koje poziva na evanđelje.

Nemojte gledati u nas braćo i sestre. Gledajte kakvi ste vi, jer nećete dobiti veliki primjer od nas fratara, ne. Nećete. Ali time niste oslobođeni svoje odgovornosti. Da vi u svojoj obitelji i ondje gdje radite budete navjestitelji evanđelja. Ne može vas ispričati zlo drugih niti nas. A nismo vam sjajni…

Franjo se nije strašio, kao što se neki fratri straše, susresti se s biskupima ili papom. Znate da je išao Inocentu III., najmoćnijem papi svih vremena. Tražio je svoje, tražio je da on živi svoje viđenje evanđelja. Znate kako mi, ako ima netko, ili ćemo se pred njim dvolično ponašati, lažno umiljato, nikada iskreno. Ili iza leđa svašta govoriti o tom čovjeku. Franjo je u svoje vrijeme promijenio razmišljanje o crkvi. Baš imamo sliku tog pape koji je bio bogat i moćan, koji je vodio križarske ratove. Zanimljiva je ta, a to govore i povjesničari, razlika između toga pape i Franje. Ne da nekoga sada osudim, ovo je poziv za nas.

Sinoć tko je bio na obredu preminuća, čuo je kako je Franjo umro okružen svojom braćom uz pjesmu i molitvu. Ima li išta ljepše? Što i mi molimo, je li tako? Kako nas je ova korona uništila, neka su naši, od braće i sestara, umrli bez nas. Kako je predivno, Franjo umire pjevajući i moleći Boga. Hvaleći Boga s onom svojom pjesmo stvorenja, moleći onaj psalam Iz dubine tebi vapijem gospodine. Veliki papa, a što se i nama može dogoditi možda kada smo i okruženi braćom, koji je imao sve i pjevao druge pjesme, koji je govorio kako je ovaj svijet mračan, pa i on je imao namračeno lice i kako su svi ustali na crkvu. Umro je u katedrali u Perugi, opljačkan od svojih slugu i sam. To ne znači da mi sada ustajemo protiv crkve. Govorili smo kako je Franjo bio na rubu hereze. Uspio je sačuvati i pronaći za svoje bratstvo jednu novu perspektivu života. Nije mu bilo jednostavno.

Sljedeći odnos, isto jako važan jest ovaj… Vi znate da je on u oporuci, kad je vidio kako to sve teško ide, oporuku sastavljao u godini svoje smrti 1226. godine, i kaže da još jednom vrati svojoj braći i sestrama zahtjev nasljedovanja evanđelja. Zatim kaže da je njegov zadnji čin obraćenja, onaj kada ga je Bog doveo da nije mogao dalje, jest susret s gubavcem. I onda je ona njegova poznata rečenica: “Ono što mi je bilo mrsko”, a bio mu je gubavac ogavan, “postalo mi je slatko.”

Tko su gubavci današnjeg vremena. Tko je to gubavac u mom životu, koga to ne podnosim?! Koga su to nametnule politike drugoga da ne podnosim, da su svi, ama baš svi zli. Da to nisu muslimani možda? Ili se to ne smije odavde reći. Da to nisu migranti – ma svi su teroristi! Je li to doista tako, je li to Bog tako kaže? Neka se svatko od nas upita.

Tko su ti gubavci danas, koga to ne podnosimo uopće? Ima toga… Najbliže neke. Pa jesmo se s nekima zamrzili da ih uopće ne možemo vidjeti. Razorili smo svoja prijateljstva, poništili ljude koji su nam valjali. Nismo ih ni nazvali i onda očekujemo kao da ništa nije bilo. Ne može… Ne ide se preko istine, ne, ne… Ne može se preko istine, ali ne smije se mrziti. Ne smije se biti ljigav. Ne smijemo želiti iznutra (loše) onome koga ne možemo, jer ne možemo mi projektirati život. Je l’ tako? Kad smo često puta kazali: “Ma oprostio sam mu”, odjednom nekad se nađemo u situaciji, iz nas bukne neki otrov, na vani se možda neće ništa pokazati, ali izjesti će nas to iznutra. E vidite, Franjo to nije dao, da se iznutra izjede. Nije on letio, pa znao je on, pa znate ispočetka, mi njega smatramo zanesenjakom, a kada mu se to krenulo događati u Assisu, onda su mu prijatelji i kolege govorile: “Ej, koja ti je to, gdje si je našao?” Podrugivali su mu se, pa podruguju se i danas neki moćnici finim malim ljudima. Pa moćnost se traži. 

Zatim Franjin odnos, mi bismo mogli puno (o njemu), prema prirodi, prema nekim drugim bližnjima. No, čini se danas važnim, u ovom vremenu, Franjin odnos prema vlasti, a koji se najbolje ogleda u susretu sa Sultanom. Vidite to kako mi, pa šta nam to sad priča, šta to dira… Zato što mi nismo dovoljno vjernici. Vidite, u jeku Pete križarske vojne, Franjo ide i susreće se sa Sultanom i onda, kako i među nama ima tako tih ljudi, ja ovo govorim, ponavljam, ne koristeći ovaj oltar, ali je vrijeme da se tome stane u kraj. A tome pridonose i neki naši fratri. I mi međusobno.

Pa odakle to pravo da se nekoga naziva Udbaš. Hoće li Lucići ustati ovdje iz groba kad to čuju? Zar se to tako može pričati o čestitim ljudima. Franjo kad je susretao Sultana, pa nije on išao da se udvara, nije išao da ponizi svoju vjeru. Je li se to Franjo vratio bez vjere sa susreta sa Sultanom? Taj odnos s vlastima, htio bih vam ovdje navesti samo nekoliko misli, jednog hrvatskog kapucina, franjevca koji je najbolje poznavao franjevaštvo i možda napisao najljepše riječi o bosanskim franjevcima, fra Tomislav Šagi-Bunić.

Kada on govori o susretu sa Sultanom, kada on govori o pitanju državne vlasti i bosanskih franjevaca, onda kaže ovako… Nije važno prima li te državna vlast. Kod nas je fratara, nekih, najvažnije prima li ga državna vlast. Ako se dogodi da te državna vlast ili država ne želi ili ne prima, to nije razlog da bježiš pod okrilje države koja će te tetošiti. Pazite, ovo je pisano 1981. godine. I da misliš da je tvoj prvotni zadatak obraniti svoju vlast, a svrgnnuti drugu. U međuvremenu ostaviš svoj narod njegovoj sudbini. Važno je prima li te i treba li te konkretni čovjek! Hoće li te oni obični ljudi koji su podložni vlastima. Ako te taj običan narod treba i hoće, kako ćeš onda pobjeći u drugu zemlju? Naravno braćo i sestre, to vi osjećate ovdje. Otimačinu za vas, otimačinu za narod. Tko će imati narod. Pa pogledajte internet, često ružne riječi ljudi koriste. I fratri sami ne ustaju da zaštite svoje fratre, koji znaju da su ti fratri čestiti. Vidite, to je isto kao kad netko priča u društvu o vama i onda vam dođe prijateljica i kaže: „Ma bona, joj, šta ona priča o tebi!“ A dobro šta ona priča, šta si ti rekla? Šta si ti rekao o meni dok je lajalo o meni!

Otimačina za narod. I nećemo se braćo i sestre mi ovdje složiti. Ja nisam došao ovdje da se mi složimo, nego ne dajte se ni da vas ja zavedem. Jer državna vlast je učinila ovo, da mi neki ne smijemo ni propovijedati negdje. A, ne, ne… jer to nije dobro za politiku, možete misliti. Franjevci bosanski su uvijek bili uz podložne, glavna struja i nisu išli da obraćaju vlast kako bi ta vlast mijenjala narod i učila duhovnosti, ne. Ja isto nikada ovdje nisam došao da skidam ikoga s vlasti niti sam to ikada činio. Na stranu kako to ljudi tumače. Nego, ako se može da se zajednički pozovemo da budemo jači u evanđelju.

Jer, oni koji misle da će samo hrvatstvom obraniti vjeru u čovjeka varaju se. Nego se obranom evanđelja i obranom čovjeka brani hrvatstvo! Nije nas hrvatstvo ovdje sačuvalo nego vjera naših. Nismo mi to zanijekali. Pa nam svakakve varalice i protuhe tumače kakvi mi trebamo biti. Ništa me nemojte poslušati, nego samo razmislite o tome. Mi franjevci, i to bismo mi trebali prvi naučiti, nismo da mijenjamo vlast. Ali smo za to da usnažujemo druge ljude i sebe u vjeri. Mi smo i za suradnju. Rekao sam vam, Franjo je dobio, zamislite, koliko je odavde do Livna, Duvna, La Vernu, od moćnog i bogatog čovjeka (grof Orlando Catani). Nije Franjo bio neka naivčina koja je leptila u zraku, to je primio da bi moglo njemu, njegovoj braći i drugim ljudima koristiti. Jer zato što danas ima nekih koji napadaju one ljude koji su dobri i pomažu općem dobru.

Vidite kako se to sve zamijeni, sve se zamijeni. Pa fra Anđeo Zvizdović za kojega kaže Šagi-Bunić, to je uzor, pogledajte, on se ismijava. Ismijava se i od nekih biskupa. Ah-nama, izruguju se. Kad god hoćemo izrugivati nešto veliko, stanimo malo. A koje izrugujemo, to smo rekli sinoć, to je savršeno veselje, jer kad vam ne budu dali u samostan, kada vam ne budu dali i u vlastitu kuću i osjetili nezahvalnost, nemojte biti ogorčeni. Nemojte od sebe praviti pravednog mučenika, pogotovo nemojte izmišljati da ste mučenici gdje niste. Jer toga kod fratara ima pogotovo puno. Što god se čovjeku prohtije, ima u životu. Priznajmo, nikada fratri nisu živjeli bolje nego danas, ali ni vi braćo i sestre. Ni vi. Zato nam nedostaje danas, zašto je tako malo zvanja, ako je sada sloboda? Zato što nismo dovoljno svjedoci u vjeri. Jesmo velik Hrvati, u to se ja ne petljam. Zato ćemo braćo i sestre iznova, osnažujći se Franjinim duhom, inspirirati se da krenemo na novi put. Ja mislim da ja vama ne trebam to govoriti. Među vama ima mnogo hrabrijih ljudi i boljih vjernika od mene. Ja vas samo želim u tome podržati. I slavim ovu misu s vama, i zajedno s fratrima, samo da osnažim u svojoj vjeri. Amen.

Rumboci, 4. listopada 2021. godine.