Hoće li Hrvati postati žrtve vlastitih političkih promašaja?

O američkim planovima glede Balkana, spominju se srpski, albanski i bošnjački interesi. Nigdje se ne spominju Hrvati u BiH. Je li velikosrpska politika iskoristila HDZ za svoje interese?

Piše: fra Luka Marković

Prije nekoliko dana sam u eseju na portalu e-Posavina upozorio na dugogodišnju nespretnu politiku HDZ-a u BiH koja se naivno vezala uz Dodika, a time i uz Republiku Srpsku, vjerujući kako u njemu ima saveznika u borbi protiv bošnjačkoga pokušaja da organizira BiH kao čistu građansku državu, „jedan građanin jedan glas“.

Naravno da je takvo izborno pravilo, koje naturaju bošnjački nacionalisti i sanjari o ponovnoj dominaciji islama u BiH, neprihvatljivo za Hrvate, jer bi Bošnjaci kao narod, pogotovo na području Federacije, postali toliko dominantni da bi Hrvati u vrlo kratkom vremenu bili svedeni na nacionalnu manjinu. A time bi izgubili sva ona prava koja pripadaju jednom konstitutivnom narodu. Županije bi ubrzo nestale kao zaštita nacionalnih interesa Hrvata.

Nema sumnje da je trenutna bošnjačka ideološka igra dvolična, jer na jednoj strani govori o BiH ravnopravnih građana dok na drugoj strani čini sve da Hrvate kao građane diskriminira. Dok po naredbi Dragana Čovića HDZ u Orašju, koji je navodno dobio apsolutnu većinu, sklapa koaliciju s SDA, Hrvata nema nigdje na pozicijama u Tuzlanskom i Sarajevskom kantonu. To je ono što Hrvati mogu očekivati od građanske države o kakvoj sanjaju Bošnjaci.

Trebalo je revidirati Dayton

Pa ipak moglo je sve biti možda i drugačije da su se na vrijeme shvatile neke stvari. Umjesto suradnje s Dodikom, koji je paradigma bolesne, krivim sjećanjima opterećene, srpske politike, trebalo je, nakon što je bilo jasno da od Washingtonskoga sporazuma i moguće konfederacije između Hrvatske i Federacije BiH nema ništa, inzistirati na revidiranju Daytonskog sporazuma i novom preustrojstvu na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine. Na taj način bi se vjerojatno steklo više prijatelja među zapadnim političarima, ali i Bošnjacima.

Nažalost do toga nije došlo. I Dodik je očito iskoristio hrvatsku stranu za srpske interese i učvršćenje Republike Srpske, iako ima naivaca koji vjeruju da bi se moglo dogoditi obratno. Nažalost, za takva razmišljanje nemamo nikakvih ozbiljnih argumenata. Položaj hrvatskoga naroda u Bosni i Hercegovini poslije rata nije nikada bio gori. Tu se ne radi samo o masovnom iseljavanju nego i o sve manjem interesu zapadnih političara za hrvatsko pitanje u BiH.

„Građanska“, ali samo Federacija

U zadnje vrijeme sve se vrti oko Republike Srpske i bošnjacizacije Federacije. O tome govore jako puno zaključci i prijedlozi SDA sa zadnjega kongresa koji izričito protežiraju, štoviše zahtijevaju, građansko uređenje države Bosne i Hercegovine. Svakomu malo upućenijem u politička nadmudrivanja u BiH jasno je da se priča o građanskoj BiH odnosi više na samu Federaciju nego čitavu BiH.

Naime, građansko uređenje na čitavom prostoru BiH ne se može ostvariti dokle god postoji entitet Republika Srpska. Bošnjaci oko Izetbegovića to dobro znaju, pa zato i treba shvatiti da je to poruka međunarodnoj zajednici kako bi trebalo ukinuti županije i svesti Hrvate na nacionalnu manjinu. Time bi problem BiH bio definitivno riješen, pola Srbima, a druga polovica Bošnjacima.

Ukoliko je istinita priča o američkim planovima za rješenje nagomilanih problema na Balkanu, o čemu zadnjih dana pišu pojedini mediji, onda je jasno da se bošnjački prijedlog odnosi prije svega na Federaciju. Jer prema tim medijskim izvještajima Republika Srpska bi trebala dobiti još veće ovlasti nego ih ima sada. A to znači samo jedno, užu povezanost sa Srbijom. Dogodi li se to, Bošnjaci će se u potpunosti koncentrirati na ovladavanje Federacijom, to jest dokidanjem hrvatskih županija. Ono što bi trebalo zabrinjavati jest mogućnost da im u tome pomognu Amerikanci koji očito s Rusima imaju određene razgovore o interesnim sferama u Europi. U tom kontekstu treba promatrati i odlazak Velike Britanije iz Europske unije. Ni Rusi ni Amerikanci ne žele jaku Europu koja bi im mogla biti partner na globalnoj razini, kako ekonomskoj tako niti na političkoj.

Hrvati se ne spominju…

Ono što je zanimljivo u medijskim napisima o američkim planovima glede Balkana, spominju se srpski, albanski i bošnjački interesi. Čak se govori o razgraničenju na Kosovu kao i o većoj autonomiji Albanaca u Makedoniji. Ali nigdje se ne spominju Hrvati u BiH. Ako dođe do ostvarenja tih medijskih nagađanja, pokazat će se istinitim ono što sam uvijek zastupao, a to je da se Čović s HDZ-om upustio u riskantnu političku igru, stavljajući sav ulog na krivoga partnera, Milorada Dodika. Bit će jasno i najnaivnijima u politici da je Dodik iskoristio Čovića i HDZ za velikosrpske ciljeve, to jest približavanje Republike Srpske Srbiji. Da je hrvatska politika u BiH bila vođena više razumom i diplomacijom nego emocijama, izborila bi se s vremenom za novo preustrojstvo na čitavom prostoru Bosne i Hercegovine, te na taj način otvorila  mogućnost za stvaranje novih hrvatskih županija po uzoru na Švicarsku u kojoj ima i onih od petnaestak tisuća stanovnika. A ima ih jer se jedino na taj način moglo jamčiti određenim etničkim grupama kulturnu i političku autonomiju. U takvom političkom raspletu, na koji bi prije 10-ak godina pristali vjerojatno i Bošnjaci, u BiH bi prestala potreba za distriktom Brčko. Time bi se otvorila mogućnost za priključenje određenoga područje nekadašnje općine Brčko Posavskoj županiji. Došlo bi vjerojatno do razmjene Drvara za Bosanski Šamac što bi omogućilo povezivanja Orašja i Odžaka, a time i uvezivanja u Posavsku županiju određenih područja bivših općina Gradačac, Bosanski Brod, Modriča i Derventa. U pregovorima bi se otvorila mogućnost za nove, manje hrvatske županije u Središnjoj Bosni, kao i za stvaranje jedne veće od sadašnjih Hercegovačko-neretvanske,  Hercegbosanske i Zapadnohercegovačke. U tom slučaju nitko ne bi mogao stajati na putu bolje suradnje između hrvatskih županija, pod uvjetom da se jamči cjelovitost Bosne i Hercegovine.

Nažalost, kod pojedinih političara HDZ-a emocije su ispunjene mržnjom prema ratnom neprijatelju bile jače od razuma.

I, koga briga?

Krivicu za hrvatsko-bošnjačke nesporazume snose obje strane, Hrvati zbog loše politike, a Bošnjaci zbog prikrivene želje za dominacijom. I ukoliko doista, u što uvjeravaju pojedini mediji, uz podršku Amerike i Rusije dođe do uže povezanosti Republike Srpske sa Srbijom, postat će Federacija moguće žarište sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Poznajući silnu ljubav Srba prema Hrvatima – a Dodik je Srbin koji sluša Beograd – sumnjam da će mu više ikada pasti na um sastati se s Čovićem. Ne zanima me puno gdje će tada biti Čović. Ali me jako zanima kako će u tom slučaju proći hrvatski narod u BiH. Oni koji misle kako Hrvatska sve to neće dopustiti nisu dovoljno upućeni u probleme Hrvatske. Pomisao kako bi i ovih oko 300 000 preostalih Hrvata u BiH moglo preseliti u Hrvatsku, ne bi tamo nikoga previše zabrinjavala. Možda SDP? U tom slučaju bi HDZ vjerojatno uvećao broj svojih birača. Ali i oni u SDP-u bi se brzo primirili s tim shvaćajući da su Hrvati iz BiH uspjeli popuniti onaj prazni prostor koji vapi za stanovnicima.

/Izvor: Nedjelja.ba/