I Neron je svirao i pjevao dok je Rim gorio

Ima li zapravo išta logičnije doli da se u Predsjedništvu BiH svira. Pa makar i harmonika. I Neron je, naime, svirao (i pjevao) dok je Rim gorio. Violinu, doduše. A, navodno, malo je i popio.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Možda sam pod (pretjeranim) utjecajem života u multi-kulti bastionu, ali mi uistinu nije naročit skandal to što je veselo srpsko društvo (kod Dodika u ćošku) izvelo splet srpskih pjesama uz pratnju Bajina osobnog harmonikaša, koliko me naprosto prenerazilo to što su Mile i Onaj Drugi (u Bošnjaka) usred Predsjedništva svojevremeno cugali ljutu rakiju u kabinetu Šefika Džaferovića. Jer, koliko god je taj kabinet – još od Alijina vakta – bio halal, ili, da me “ceo svet razume”, čist, toga je kobnog dana definitivno pao. I to Šefiku iza leđa.

I nikad vjerojatno nećemo doznati zašto su po rakijetini udarili baš na, gluho bilo, bošnjačkom terenu?! Gdje joj mjesto nije.

(Mada, taj potresni podatak otvara i još jedno bolno pitanje: Kakva je – i kolika je?! – Džaferovićeva „bezbjedonosna“ kultura?!)

Napojiti ranjenog junaka

Kako bilo, Onaj Drugi pošteno je priznao da se dodikovača ispijala u povodu potpisivanja Godišnjeg nacionalnog programa za NATO (ANP), čime je, lukav inače kao lisica od tri mjeseca, bošnjački narodni heroj htio kompromitirati čovjeka kojemu, eto, nije bilo teško čak iz Laktaša donijeti svoju rođenu rakiju kako bi napojio Ljiljana Zlatnog. K’o nekoć kosovka djevojka ranjenog (srpskog) junaka.

A, eno, sad taj nezahvalnik prijeti istragom. Biva, ne smije se piti za radnog vremena! (A onda valjda ni svirati!) U Predsjedništvu?! Dobro, opće je znano da taj, što je uz Mićinu kolaboraciju oduzeo halal certifikat Džaferovićevu kabinetu, ne pije. Ali prohibicija je, ipak, prestroga mjera. Ili mu – ipak! – fali dodikovača? Možda do ovog incidenta ne bi ni došlo da je Baja pozvao na po jednu (čašu, ne bocu…) svoga docimera. K’o ono nekoć kod neopreznog Šefika…

Nije tu, međutim, kraj (istinitim) anegdotama. Nakon Dodikove veselice, tijekom koje iz neobjašnjivih razloga nije – iako je najavljena! – izvedena i Nema te više Alija (što je, uostalom, činjenica!), javio se sa svojim uspomenama Slobodan Šoja te otkrio kako je zapravo Titina 16 mjesto provoda kakvih je malo u gradu. Još, naime, 2008., čim je Bosna i Hercegovina potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju s Europskom unijom organizirana je proslava tog značajnog događaja.

Evo banke, Cigane moj!

„Proslavi su prisustvovali svi tadašnji čelni ljudi u BiH, svi članovi Predsjedništva BiH, kompletno Vijeće ministara BiH… Naručeni su bili muzičari Cigani, svatko od prisutnih dao je po 100 maraka tom orkestru, čak je i Miroslav Lajčak koji je tad bio visoki predstavnik nagradio glazbenike sa 100 KM. Pjevalo se, grlilo, ljubilo, veselilo“, sjeća se taj bivši bh. diplomat kako se u Predsjedništvu ružilo i dok je Dodik bio tamo daleko.

Uz to, ove (dvije-tri) epizode koje svjedoče o tomu kako naši političari, čim potpišu kakav (naoko) važan međunarodni dokument, odmah udare po vatrenoj vodi, istovremeno objašnjava i zašto Tisućljetna i Nedjeljiva već godinama ništa ne potpisuje. Nije da ne ispunjavamo uvjete! To je barem la(h)ko! U međunarodnoj zajednici se, međutim, boje kako će opet odmah alkohol poteći potocima. A povijest ih uči kako su domicilni pijanci te ljubitelji glazbe u izvođenju građana iz kategorije Ostalih u stanju pokvariti i međunarodne poklisare. Eno Lajčaka! Da ne spominjemo što se dogodilo s Valentinom Inzkom… (A to što se Sejdić ne oglašava nakon što je utvrđena notorna manipulacija Ostalih, posebna je tema! I to za kakve pare…)

Tko je Predsjedništvo benzinom gasio?!

I nakon svega – a vjerujem kako će se poslije Mićina nezaboravnog  ponedjeljka još ini sjetiti i drugih, nema dvojbe, brojnih derneka u Predsjedništvu – nerijetki (u Bošnjaka) drže kako je, sjetivši se uz harmoniku da ga je rodila majka Srpkinja, laktaški lola udario na „objekt koji predstavlja jedan od simbola države“.

Pa, ako ćemo biti patetični (a i pošteni!), na taj se „simbol“ udaralo i ranije. Primjerice,  u veljači 2014. je zapaljen. Specijalci su sjedište troglavog bh. državnog vrha uspjeli (koliko-toliko!)  obraniti tek kada su ga prosvjednici demolirali i pokušali potpuno zapaliti, tako da je u opasnosti bila i mitska Alijina fotelja, koju trenutačno gazija Džaferović čuva Sinu. Ne, dakako, svome… Arhivu BiH – koji je, valjda, također nekakav simbol države – nije, međutim, bilo spasa.

Govoreći kasnije u jednoj teve emisiji o tim dramatičnim danima, bošnjački (vice)prvaci, Bakir Izetbegović i Fahrudin Radončić otkrili su kako su više skrbili o svojoj imovini. Izetbegović mlađi je imao informaciju kako će prosvjednici, na Radončićev nagovor, krenuti na njegovu (i supruginu) kuću na Poljinama, pa je naredio (svojim) specijalcima: „Poljine ne smiju pasti!“ A njegov je povremeni (ne)prijatelj dobio dojavu kako je, u Bakirovu aranžmanu, u opasnosti Avaz, pa je organizirao obranu najvećeg tornja na Balkanu. Uspješno!

A sad – to što je Predsjedništvo umalo izgorjelo… Pa, ne mogu Bakir i Fahro (baš) sve obraniti!

Svi naši Neroni

Usput, u trenutku kada je branio Poljine, Bakir je bio član troglavog državnog vrha, a Fahro, dok ono nije dao da  padne Toranj, bio je ministar sigurnosti. Tko je razigranim piromanima doturao benzin kako bi „državni simbol“ bolje gorio, još nije utvrđeno. Tek – (jedan) fini gospodin koji je priznao da je palio Predsjedništvo i zapalio Arhiv BiH osuđen je na godinu dana zatvora.  Godinu?!

Nakon čega mi se čini kako zapravo nema ništa logičnije doli da se u Predsjedništvu BiH, usred glavnog grada svira, pa makar i harmonika. I Neron je, naime, svirao dok je Rim gorio.

Violinu, doduše. A, navodno, malo je (bio) i popio.