Ima (li) u nas i gorih virusa od korone?!

Živimo u vremenu u kojemu ne bi smjelo biti prostora za političarski ekshibicionizam. Općenito, nije ovo vrijeme za egomanijake, populiste, demagoge, političke prznice, partitokrate i njihove prišipetlje s društvenih mreža… Pa, ipak, u ovome je tekstu baš o njima riječ. Baš zato baš, zapravo.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Sredinom ožujka, baš kada je u Federaciji BiH – konačno! – proglašeno stanje nesreće, bošnjački je lider Bakir Izetbegović u intervjuu jednoj lokalnoj, pa, dakle, i sklonoj mu, televiziji kazao: „Nadam se da će se Dodik osvijestiti, možda nas koronavirus uozbilji i nauči pameti, kao što su poplave uradile prije nekoliko godina“, nadao se Izetbegović II. dometnuvši kako je Bosna i Hercegovina trenutačno u dvostrukoj blokadi: Jednu radi COVID-19, a drugu, ne nužno tim redom, eresovski vožd.

A bošnjački su dužnosnici, po mišljenju prvog u Bošnjaka, cjepivo i za jednu i za drugu. Pa, je li (baš) tako?!

Treba pritom, makar u ova teška vremena, biti pošten pa priznati kako čitajući, sad već gotovo dramatične, statističke podatke o širenju koronavirusa, ipak vodimo računa (i) koliko je zaraženo „naših“, a koliko „njihovih“. (A aktualnom, zapravo kroničnom, ozračju u nas navodnici možda i nisu nužni. Pa neka onda čitatelj sam odluči.) Uostalom, ako laže potpisnik, ne lažu društvene mreže.

Dodikov je i – točka!

Primjerice, 27. ožujka to je izgledalo ovako: Banja Luka – 103, Sarajevo – 10; kao, nameće se usporedba, Dodikovi Laktaši; Mostar 10 – eh, sad, koji (?!) – istočni ili zapadni, naš ili njihov… to se ne kaže… A onda je ministar zdravstva Republike Srpske Alen Šeranić izjavio kako će državljani Federacije BiH biti transportirani u FBiH s granice BiH, pri ulasku u zemlju. Jasno, društvene su mreže eksplodirale. Temeljni je argument protiv eresovskog ministra bio to „što većini normalnih građana BiH – neki, štoviše, pišu Republike BiH (sic!) – para uši „entitetsko državljanstvo“. Smatraju, naime, kako je i to stečevina (srpske) agresije i „luđačke košulje“ skrojene u Daytonu.

Uzalud je Šeranić upozoravao kako nije vrijeme za političke komentare, već da svi skupa u BiH zbijemo redove i borimo se da pobijedimo pošast zvanu COVID-19. Nije pomoglo – čak! – ni to što je ovaj banjolučki epidemiolog bošnjačke nacionalnosti: Dodikov je, i tu više ništa ne pomaže!

Usud sličan Šeranićevu dijeli i Darija Kisić Tepavčević, njegova beogradska kolegica po struci i zamjenica ravnatelja beogradskog Instituta za javno zdravlje i populacionu politiku Dr. Milan Jovanović Matut. Danima se na društvenim mrežama, posebno na Twitteru, događa linč ove ugledne znanstvenice, autorice više od 100 publiciranih znanstvenih radova i sveučilišne profesorice.

Zanimljivo, oni koji su stali u njezinu obranu te atake nazivaju seksističkim, referirajući se na komentare poput „nalickana“ ili „estradno oblačenje“ ili „duboki dekolte“… A u drugi se plan stavlja šovinizam tipa: „isfrizirana Bosanka“, „Srbijanski ekspert doš’o iz Bosne“, „Još jedna Brenulja“… Aluzija je to da je dr. Kisić Tepavčević bosanskih korijena, rođena (čak!) u Sarajevu…

No, vratimo se na teritorij Federacije gdje je, i bez „slučaja državljanstvo“, vrlo napeto. A implikacije su, u biti, „državnog značaja“. Naime, ministar sigurnosti BiH Fahrudin Radončić oštro je reagirao na naredbu Kriznog stožera Livanjske županije, koju je potpisao premijer Ivan Jozić, u kojoj se navodi kako se zabranjuje ulazak državljana Bosne i Hercegovine na teritorij te županije.

Livno (ne)smije pasti!

„Dok se mi borimo s koronavirusom, neki maštaju o paradržavnim projektima“, poručio je Radončić u oštro intoniranoj poruci na svom Instagram profilu, dodavši kako, ne samo da ovaj zahtjev neće staviti kao točku dnevnog reda Koordinacijskog tijela BiH za zaštitu i spašavanje, već će, u roku od sutra, podnijeti kaznenu prijavu protiv Ivana Jozića.

Međutim, „u roku sutra“ Jozić je – nije se s ministrom igrati – naredbu povukao. A, onda, potkraj ožujka povukao se (i) ministar sigurnosti. Zanimljivo je, pak, obrazloženje toga, u tom trenutku, još prvog bh. koordinatora: „Koordinacijsko tijelo uradilo je strateški posao i završilo svoju ulogu. Ono sada postaje veliko skladište u koje će dolaziti humanitarna roba, medicinske potrepštine, lijekovi, oprema i, nadam se, respiratori. To tijelo treba prepustiti menadžerima koji znaju što treba raditi, operativno to trebaju raditi knjigovođe, računovođe i humanitarni operativci. Koordinacijsko tijelo sada ima iskustvo i sve koordinate kako se ta pomoć dijeli“, kazao je abdicirajući Radončić, a onda dodao još jednu intrigantnu rečenicu: „Ne želim imati izravan doticaj s donacijama.“

Slijedom čega se postavlja pitanje: Je li ministar svjestan kakav ga glas bije glede novca?! Shvatio je, čini se, i sam da je nešto, ipak, u svezi s iznenadnom ostavkom ostalo visjeti u zraku te je, dan poslije, obznanio dodatno pojašnjenje na svom Instagram profilu. „Do mene dolaze zabrinuti glasovi, ali i neki politizirani stavovi kako ću se ponašati kao ministar sigurnosti BiH nakon što sam prepustio poziciju u Koordinacijskom tijelu, odnosno jesam li se sklonio iz bitke. Od humanitarne podjele jesam, iz bitke nisam, niti ću. Nema bjekstva, to u mom životu, pa ni u ratu, nikad nije bila opcija. Znači, nema razloga da posao ministra, koji je bazično važan u ovakvim izvanrednim situacijama, ne nastavim raditi punim kapacitetom i s maksimalnom energijom i punim srcem“, kazao je samokandidirajući se za mirnodopskog Zlatnog ljiljana.

Međutim, aktualna oporba u Županiji Sarajevo, usprkos čak i dobu pandemije, nije Radončiću zaboravila kako je – u predkoronino vrijeme – utekao iz koalicije te, poletjevši u zagrljaj svome starom najboljem neprijatelju Bakiru Izetbegoviću, srušio vlast u najbogatijoj županiji. Čime su, dakako, njegovu tezu kako on pobjeći, tj. izdati ne zna – stavili pod veliki upitnik. Nakon čega je – jer Instagram, baš kao i papir, sve trpi – na površinu izbila prava ministrova priroda.

„Nema uzmicanja, narod, životi i zdravlje naših građana, što manje bolesnih i mrtvih, pa i naša savjest da smo činili ama baš sve što je u našoj moći, na prvom su mjestu. Nema razloga da se o tome brinu opozicijske hijene koje čak i u ovoj općoj i neviđenoj borbi na život i smrt, samo bolesno razmišljaju kako da se vrate u nedavno izgubljene fotelje“, poručio je dojučerašnjim koalicijskim partnerima potvrdivši kako ga, u biti, ne mijenjaju ni izvanredne okolnosti, pa mu je retorika na razini njegova dnevnog lista. A s „hijenama“ je još nedavno rušio „šefa bošnjačke mafije“ koji mu je, uostalom, kada je već korona nahrupila i na naša vrata, paktirajući s SDS-om, iza leđa imenovao članove Središnjeg izbornog povjerenstva.

Što (li) je Komšića p(r)otreslo…

Slijedom čega se treba prisjetiti i još jednog našeg (?!) važnog dužnosnika, onog, štoviše, koji nas je možda i ne htijući upozorio što nam se zapravo sprema. U vrijeme dok Radončić još nije bio naš istureni koordinator za borbu protiv nevidljivog neprijatelja, a Kinezi i Talijani već brojali mrtve, Željko Komšić odletio je u Kanadu. Neovisnost države u kojoj on već treći put nelegitimno u državnom vrhu zastupa Hrvate, tolika je da je najbolje slaviti daleko od domicilne adrese. Tako je i tzv. hrvatski član troglavog Predsjedništva BiH Dan neovisnosti slavio u Kanadi gdje bh. življa ima mnogo.

Bošnjaci su ga, dakako, toplo primili. A ostali… ma, nije to – u doba koronavirusa – tema. Jer, kada se 11. ožujka Komšić vratio iz Kanade, obznanio je da ide u samoizolaciju, i to u svom predsjedničkom uredu jer je u međuvremenu doznao kako Sophi Trudeu, supruga kanadskog premijera Justina, ima sumnjive simptome. Bio je, pokazalo se, oprezan jer je samo dva dana kasnije utvrđeno kako je kanadska prva dama pozitivna na COVID-19. I muž joj se, koji se baš nekako u to doba slikao s nasmiješenim i neovisnim Željkom, također samoizolirao.

Sve se, ipak, dobro završilo – i za bračni par Trudeu koji je bolest uspješno prebrodio – i za kanadskog gosta koji je iz samoizolacije izišao 26. ožujka, radosno o tomu izvijestivši (zabrinuto) pučanstvo. Slijedom čega se valja sjetiti i kako su iz njegova ureda, kada se odlučio rasplet svoga (potencijalnoga) sraza s virusom čekati u Titinoj 16, priopćili da će nastaviti vrijedno raditi ispod Broza u ulju u središnjoj sarajevskoj ulici.

I, doista, znao se Ljiljan zlatni koji put oglasiti, raznim povodima. Onako k’o i Bakir – glede Dodika, ponajviše. Zanimljivo, nije ga se moglo čuti kada je 22. ožujka Zagreb pogodio katastrofalni potres… A nema tko se nije oglasio i ponudio pomoć. Čak i (bošnjački) mu cimer Šefik Džaferović, među inima.

Parafrazirajmo na kraju Izetbegovića II. kako bismo utvrdili jesu li njegova očekivanja da bi nas – a ne samo Dodika – možda koronavirus mogao uozbiljiti i naučiti pameti. Već je glasovit i na društvenim mrežama do istrošenosti rabljen slučaj ravnatelja mostarske Sveučilišne kliničke bolnice Ante Kvesića koji je na volšeban, neponovljiv zapravo, način na konferenciji za novinstvo rastumačio kako je COVID-19 ušao u ovu najvažniju hercegovačku medicinsku ustanovu. Uz – tipično – malo posredovanje kuma… i na vrata „za poslugu“, „odozada“, kazao bi Kvesić.

Svakom njegov virus…

Prava drama se, međutim, odvijala u Bihaću. Ravnatelj tamošnje Županijske bolnice Hajrudin Havić izvijestio je, u prilično dramatičnom istupu, javnost sredinom ožujka kako je od dežurne liječnice zatražio da se pacijent, koji se uslijed zaraze koronavirusom nalazio u kritičnom stanju, prebaci u Sarajevo, ali su ga u sarajevskom Kliničkom centru odbili.

„S KCUS-a su nam poručili da mi imamo svoj izolatorij i da sami zbrinemo našeg pacijenta, iako mi nemamo uvjete za zbrinjavanje kao oni. Oni imaju 150 respiratora, a mi samo pet. U Sarajevu nema nijedan zaraženi. Komu čuvaju tolike respiratore. Vlada FBiH je za bolnice u Sarajevu, Mostaru i Tuzli izdvojila 30 milijuna maraka. Što je s tim novcem“, zapitao se ljutiti bišćanski liječnik?!

Nakon čega, dakako, nije trebalo dugo čekati odgovor generalne direktorice KCUS-a Sabije Izetbegović koja je demantirala da je dobila bilo kakav dopis iz Bihaća. Računajući pritom kako telefonski razgovor ravnatelja bišćanske bolnice i dežurne sarajevske liječnice nije nikakav dokaz. A odmah potom je bolesnik u kritičnom stanju pao u drugi plan, a, zapravo dr. Havić postaje pacijent dr. Izetbegović koja mu žurno uspostavlja dijagnozu i nudi terapiju.
„Pozivam gospodina Havića da u ovom trenutku prioritetno bude ravnatelj Županijske bolnice u Bihaću i da aktivnosti u Županijskom odboru SDP-a, u interesu svih građana, privremeno ostavi po strani“, kazala je, s kredibilitetom, doduše, dužnosnice koja je još početkom ožujka, zbog obveza u KCUS-u, podnijela ostavku na mjesto zastupnice u Zastupničkom domu Parlamenta FBiH.

I tako nam je definitivno postalo jasno kako virusu politikanstva COVID-19 ne može ništa. Život je, vidjeli smo, u pitanju, ali stranačko prepucavanje ne jenjava. Živimo, međutim, u vremenu u kojemu ne bi smjelo biti prostora za političarski ekshibicionizam. Općenito, nije ovo vrijeme za egomanijake, populiste, demagoge, političke prznice, partitokrate i njihove poklonike s društvenih mreža…

Ovo je vrijeme pravih ljudi na pravom mjestu. Ima ih, Bogu hvala. I sjetimo ih se u našim molitvama i sada, u vrijeme ove pošasti. Ali i kasnije, kad sve ovo prođe. A ne zaboravimo ni ove koji nam iz dana u dan pokazuju kako im ništa – ni stradanje ljudi čak – nije sveto. Sjetimo se, dakle, korone i kad budemo izlazili, a to je makar u nas često, na izbo