INTERVJU: Tradicijska tetovaža katolkinja iz BiH danas je postala sastavni dio opće pop kulture među mladima
“Planiram u spomen i kao iskaz poštovanja za sve što su naše žene Hrvatice katolkinje pretrpjele kroz povijest tetovirati motiv tradicijske tetovaže na vidljivom mjestu. Želja mi je to napraviti na tradicijski, a ne suvremen način i ako znate nekoga tko to još radi neka mi se svakako javi. Nažalost, gospođa Stojanović iz Rame je preminula i za sada ne znam nekoga tko tetovira na tradicijski način, no nadam se da ću uskoro nekoga pronaći. Također, neka križić na mojoj ruci bude i moje živo svjedočanstvo vjere, a možda u skladu s postulatima nove evangelizacije bude i moj mali doprinos istoj.” – Vesna Haluga
Tetovaže koje su se radile ženskoj djeci, odnosno mladim djevojkama kako bi ih se sačuvalo od Osmanlija i zaštitilo od prava prve bračne noći, izgubivši svoju prvobitnu zaštitnu funkciju, ali zadržavši svoj identitetsko vjerski značaj postale su dio tradicije i kulture Hrvata u Bosni i Hercegovini, a danas su popularizacijom tetovaže postale i sastavni dio opće pop kulture među mladima.
Sa znanstvenog aspekta, većih istraživanja fenomena tradicijske tetovaže nema više od stotinu godina te nam je pozornost privukla nedavna obrana teme doktorske disertacije Vesne Haluga iz Varaždina na temu tradicijske tetovaže žena katolkinja iz BiH: „Semiotički aspekti tradicijskih tetovaža katolkinja s područja Bosne i Hercegovine i njihov suvremeni komunikacijski značaj“.
Mr. sc. Vesna Haluga je doktorandica na Poslijediplomskom sveučilišnom studiju Mediji i komunikacija Sveučilišta Sjever, najmlađeg, ali iznimno perspektivnog, suvremeno koncipiranog Sveučilišta. Vesna Haluga je i suradnica na predmetima Javni nastup i Suvremena vanjska politika i diplomatski protokoli Odjela za komunikologiju, medije i novinarstvo istog Sveučilišta.
1. Kako ste se uopće počeli u znanstvenom smislu baviti ovom nedovoljno istraženom temom?
Kao i sve najbolje stvari koje Vam se dogode u životu i tradicijska tetovaža se meni dogodila slučajno. Tema seminarskog rada na kolegiju Analitički modeli i simulacije interpersonalnih komunikacijskih protokola bila je tetovaža. Kako nisam sklona tetovaži, a jedino što mi je vezano za tu temu izrazito pozitivno konotirano je upravo tradicijska tetovaža žena katolkinja iz BiH, predložila sam prof. Nikši Sviličiću, mom sadašnjem mentoru temu. Ostalo je sada već povijest – samo strast, velika ljubav i želja otrgnemo iz zaborava ovaj u svjetskim razmjerima jedinstveni fenomen.
2. S komunikacijskog aspekta koji je tema Vaše doktorske disertacije što nam možete reći o tradicijskoj tetovaži?
Prvi kontakt koji uspostavljamo kada započinjemo bilo koju vrstu komunikacije pa i odnosa s bilo kime je neverbalni, odnosno vizualni što rezultira i prvim dojmom koji druga osoba stječe o nama. U slučaju tradicijske tetovaže iznimno je interesantan upravo njen komunikacijski značaj. Od prvobitne zaštitne funkcije, ona prerasta u identitetsko vjersko obilježje jednog naroda pa sve do današnjih dana kada je simbol, nositeljica procesa očuvanja tradicije i kulture ne samo Hrvata u Bosni i Hercegovini već cjelokupnog hrvatskog naroda. Istraživanjem koje sam već provela, vezanim za percepciju vjerskih motiva tetovaže aplicirane na suvremen način, hrvatska tradicijska tetovaža bila je izabrana kao najpoželjniji motiv kod tetoviranih, ne tetoviranih, vjerski opredijeljenih i neopredijeljenih osoba oba spola. Manje je poznata i njena suvremena primjena u književnosti i umjetnosti što je također predmet moga istraživanja. Želja mi je i nadam se kako će ovo znanstveno istraživanje biti objavljeno upravo u Mostaru.
3. Od kuda interes?
Tradicija i kultura su ono po čemu poznajete, ali i prepoznajete jedan narod. Mi Hrvati često smo fascinirani svime stranim, naročito ako dolazi sa Zapada. Mišljenja sam da premalo cijenimo svoje. Od srednje škole zanima me tradicijska i kulturna baština. Maturalna radnja mi je bila „Hrvatski folklor“. Upravo je tradicijska baština ogromno i neiscrpno hrvatsko bogatstvo. Pogledajte samo narodne nošnje. Zemlje imaju jednu ili nekoliko nošnji, a Hrvati nebrojeno. Svako selo kod nas ima svoju narodnu nošnju. Zamislite zadatak da morate poslati fotografiju hrvatske narodne nošnje? Koju biste poslali?
Također, volim i povijest i uistinu je teško ne biti fasciniran pričom o nastanku i značenju tradicijske tetovaže žena katolkinja iz BiH od vremena turskih osvajanja kada je doslovno čuvala živote, preko identitetsko vjerskog značaja pa sve do danas kada postaje i dijelom suvremene umjetnosti i pop kulture.
4. Je li s vjerskog aspekta grijeh tetovirati se?
Praktična sam vjernica. Poznate su mi i izjave nekih svećenika iznesene u medijima, no država niti crkva nikada nisu izrijekom branili tetoviranje. Činjenica je da, iako nije direktno navedena riječ „tetovaža“, Levitski zakon (19, 28) kaže: “Ne urezujte zareza na svome tijelu … niti na sebi usijecajte kakvih biljega. Ja sam Gospodin”. Vjernici danas nisu pod zakonom Staroga zavjeta (Rimljanima 10,4, Galaćanima 3,23-25, Efežanima 2,15), a Novi zavjet ne kaže ništa o tome bi li se vjernik tetovirao ili ne.
S komunikacijskog aspekta Biblije svakako valja uzeti u obzir moralni zakon/e poglavito ako postoje dvojbe glede određenih postupaka. »Prema tome, bilo da jedete, bilo da pijete, bilo da što drugo činite, sve činite na slavu Božju« (1. Korinćanima 10,31). Biblija ne zabranjuje tetovaže, ali niti ne pruža razlog da bismo vjerovali kako Bog želi da se tetoviramo. Moje osobno mišljenje i je kako novo vrijeme zahtjeva i nove oblike evangelizacije.
Živimo u vremenu kada opet nije lako biti vjernik. Može li tetoviranje vjerskih simbola biti, kako kaže i Sveti Otac odličan način za započeti razgovor te vizualno, ali i verbalno svjedočiti/komunicirati vjeru, pitanje je o kojemu se mogu voditi rasprave i što je potrebno dodatno istražiti. Zaključno, činjenica je, ako je riječ o deklariranim vjernicima, da se treba voditi moralnim zakonima, a „Sve što se ne čini po čvrstom uvjerenju grijeh je.“ (Rimljanima 14,23).
5. Imate li Vi tetovažu?
Mislite tradicijsku? Ne. Nemam – za sada.
6. Znači li to da ćete se tetovirati tradicijskom tetovažom?
Da. Planiram u spomen i kao iskaz poštovanja za sve što su naše žene Hrvatice katolkinje pretrpjele kroz povijest tetovirati motiv tradicijske tetovaže na vidljivom mjestu. Želja mi je to napraviti na tradicijski, a ne suvremen način i ako znate nekoga tko to još radi neka mi se svakako javi. Nažalost, gospođa Stojanović iz Rame je preminula i za sada ne znam nekoga tko tetovira na tradicijski način, no nadam se da ću uskoro nekoga pronaći. Također, neka križić na mojoj ruci bude i moje živo svjedočanstvo vjere, a možda u skladu s postulatima nove evangelizacije bude i moj mali doprinos istoj.
7. Surađujete li s kime u BiH?
Hvala na ovome pitanju. Koristim ga prije svega kako bih zahvalila i mome mentoru prof. Sviličiću na velikom razumijevanju i potpori, ali najviše mojoj lijevoj i desnoj ruci prof. Zoranu Stojanoviću iz Rame koji je jedan od najaktivnijih u borbi za očuvanje tradicijske tetovaže. Trenutno nas je korona kriza malo zaustavila, ali nadam se kako ću uskoro i posjetiti Ramu u čiju smo se ljepotu suprug i ja zaljubili toliko da smo poželjeli i imati tamo nešto svoje za odmor.
Hvala i dopredsjedniku HKD Napredak Miroslavu Landeki koji je kao i HKD Napredak uvijek na raspolaganju za pomoć. Sretna sam što sam pronašla dizajnericu Helenu Beljo iz Mostara čije kreacije s motivima tradicijske tetovaže iz kolekcije „Saja“ gotovo dnevno nosim i mogu Vam reći da izazivaju pozornost gdje god se pojavim.
S komunikacijskog aspekta, još jedan izvrstan način za popularizaciju i očuvanje tradicijske tetovaže.
Pozivam i ovim putem sve koji žele pridonijeti očuvanju tradicijske tetovaže, imaju tetovažu, materijal koji svjedoči njenoj jedinstvenosti, bilo kakva saznanja, ideje za buduća istraživanja da me kontaktiraju. Planiram čitav niz istraživanja i svaka je pomoć dobro došla.
U konačnici, bilo bi izvrsno da svi nađemo načina kako bi tradicijska tetovaža žena katolkinja iz BiH bila uvrštena na Listu nematerijalne kulturne baštine čovječanstva UNESCO-a što bi značilo da je sačuvana i spašena od zaborava. No, glavni preduvjet je da se netko time bavi, odnosno tetovira na tradicijski način.
Nekako vjerujem da ćemo, s obzirom da se i putem interneta okuplja sve veći broj ljudi koji su fascinirani ovim jedinstvenim fenomenom u tome, uz božju pomoć i u tome uspjeti, a do tada ostaje vrijedno i s puno entuzijazma raditi.
