IVAN ŠARČEVIĆ: “Ni najgorljivija vjera nema zadnju riječ”

“Mislim da BiH ima iznimnih vjernika, ali je takvih malen broj, a da je među prvim zemljama u svijetu po broju i po proizvodnji najokorjelijih licemjera, praktičnih ateista, pokvarenjaka i siledžija koji su mafijaši, kriminalci i mrzitelji ne samo ljudi drugih naroda nego u konačnom i svoga naroda a sve zaogrnutim svetim haljinama i s Božjim imenom na usnama.”

Ivan Šarčević, bosanski je franjevac i profesor pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Rođen je u Rumbocima, Prozor-Rama (1963), osnovnu školu završio je u Pleternici (Požega, Hrvatska), Franjevačku klasičnu gimnaziju i novicijat u Visokom, a filozofsko-teološki studij u Sarajevu.

Za svećenika je zaređen 1988. Doktorirao je u Rimu 1995. Radio je u odgoju, bio je tajnik i dekan Franjevačke teologije, voditelj Katehetskog ureda Vrhbosanske nadbiskupije, urednik revije Svjetlo riječi, gvardijan na Bistriku u Sarajevu.

Sudionik je simpozija i seminara, svojim prilozima javlja se u teološkim časopisima, bavi se, između ostaloga, pitanjima naviještanja evanđelja, odnosa vjere i suvremene kulture, međureligijskim dijalogom.

Za Glasnik Kotorvaroškog kraja razgovarala Viktorija Barišić.

Mnogi ljudi često prigovaraju svećenicima zbog njihovih propovijedi, njihova način i sadržaja govora. Što je to ono što žele da čuju?

Mi smo svećenici dužni spremati se za propovijedi. Svoje vjernike ne smijemo smatrati glupima, niti ih zaglupljivati. Stalno nam treba biti na pameti da Božju riječ, evanđelje, ne prešućujemo, ne iskrivljujemo, ne osiromašujemo niti zloupotrebljavamo, kao i da poznajemo ljude kojima propovijedamo, njihove strepnje i želje, njihove strahove i čežnje. Mislim, također, da se ne treba voditi samo ljudskim željama, naime, da govorimo ono što ljudi žele čuti. To zna biti kupovanje, udvaranje ili strah od ljudi.

A s obzirom na Vaše pitanje, što ljudi žele čuti, mislim da smo svi mi, i svećenici, gladni i potrebni Božje riječi. A Božja riječ je istinita, zato je nekada opomena, ukor za grijeh i zlo koje činimo, a uvijek je riječ koja oslobađa, jer istina oslobađa, a u oslobođenju iz ropstva uvijek je puno milosrđa i utjehe. Božja riječ, a onda i propovijed, kada nas upućuje u istinu, oslobađa nas i ljubi, izvodi nas iz naših zatvora i zaklona, obraća nas i vodi u radost novog života.

Što mislite o stanju Katoličke Crkve u BiH, s posebnim osvrtom na Franjevačku provinciju Bosnu Srebrenu?

“Stanje naše Crkve i nas u njoj, demografski gledano, je katastrofalno. To je naše realno stanje. Vidite i znate stanje katolika u kotorvaroškom kraju. Ono što je poražavajuće je posebno teško stanje katolika u entitetu Republika Srpska. Tu je katolika gotovo nestalo. Porazna je činjenica da se za ljude koji su ostali slabo tko brine. Od koristoljubivih laži nekih političara katolici nemaju koristi. Oni koji nisu protjerani ili koji nisu izbjegli, prepušteni su sebi, i prešutno im se oduzimaju prava, degradira ih se na nepoželjne, ponižava u dostojanstvu. A nijekanje dostojanstva najgori je oblik dehumanizacije. U ovakvim situacijama doista treba imati snage i ostati u svom zavičaju, sačuvati integritet, obitelj, ne zaprljati obraz, zalagati se pri župi. A što se tiče nas franjevaca i provincije Bosne Srebrene, treba kazati da je zajednica neujednačena, mislim ponajprije na razliku između krajeva gdje uopće više nema ili ima vrlo malo vjernika od onih krajeva u kojim je ostalo više vjernika, ali je opća oznaka drastično smanjenje, a negdje čak i odlazak i nestanak većine vjernika. Po zvanjima još stojimo relativno dobro, iako ‘brzo’ starimo i novih zvanja je manje. Treba kazati da materijalno stojimo vrlo dobro, vjerojatno najosiguranije zadnjih stoljeća. No, kao i Crkvu u cjelini i narod u cjelini ne snalazimo se najbolje. Ima i objektivnih razloga za to, ali i naše odgovornosti. Neki franjevci dijele sudbinu devastiranog zavičaja i poniženih vjernika, rade i brinu se za njih, nekada su u poslovima koji i nisu primarno svećenički. Oni su se, kako kaže Pavao, ‘učinili sve svima’. Neki franjevci ne žele se suočiti s teškim stanjem, pa uljepšavaju stvari. Neki su zauzeti samo sobom i svojim hobijima. Naša baština, dakle velika crkvena-franjevačka povijest i povjerenje naroda u nas još su prisutni. Baština, međutim, nije puko naslijeđe, jednom zasvagda osigurani posjed, nego naslijeđenu baštinu, naslijeđeno dobro treba iznova stjecati i potvrđivati. I nama franjevcima nužno je presabiranje, jer nas određeni problemi sustižu, a mi živimo mirno kao da se ništa nije promijenilo i kao da su drugi dužni da riješe naše probleme oko vjernika, zvanja, školstva i sl. Trebala bi nam svakako sigurnija vjera i pouzdanje u Boga, u smisao franjevačkoga poslanja i u ovakvoj Bosni. Treba nam pravednija raspodjela poslova među nama i reorganizacija toga posla; više poštivanja jednih drugih, a ne negativna selekcija. Nužno nam je daleko, daleko veća suosjećajnost za socijalne nepravde naših vjernika, ali i drugih ljudi koji su u mnogo većim nevoljama od nas. Ako shvatimo da se u opasnosti, nevolji i oskudici nalazi i naše spasenje, onda je to početak izlaska iz duhovne i drugih lijenosti, ozdravljenje od depresivnosti i besperspektivnosti koja je zahvatila i fratre, a neke mlađe fratre, što je donekle i razumljivo, prisiljava da ostave tešku situaciju svoga kraja, pa napuštaju Bosnu, i radije su župnici po Hrvatskoj, Njemačkoj…”

Franjevačka prisutnost u BIH ima duboke korijene. S Vašeg aspekta kakva je budućnost ne samo Hrvata katolika u BIH nego i naših ujaka franjevaca?

“Već sam nešto rekao o tome. Još uvijek je veza ujaka i naroda snažna. Fratri dolaze iz naroda i blizina s narodom osnovna je vlastitost bosanskih franjevaca. Franjevci su opstajali jer stoljećima nisu svoje nade ili očekivanja polagali u moć, vlast ili režime. Ponovio bih ovdje ono što je hrvatski franjevac kapucin i jedan od naših najvećih teologa fra Tomislav Šagi-Bunić kazao o bosanskim franjevcima. Bosanski franjevci nikada nisu bili dio ‘državnog aparata’, nisu se ‘osjećali sastavnim dijelom vladajućih’, nego su bili na drugoj strani, ‘s onima kojima se vlada’, ‘Nije važno’, pisao je Šagi Bunić, ‘prima li te državna vlast: ako se dogodi da te država ne želi i ne prima, to nije razlog da bježiš pod okrilje države koja će te tetošiti, i da misliš da je tvoj pravi zadatak da pomogneš natrag uspostaviti pogodnu državnu vlast, a u međuvremenu da ostaviš vjernički narod njegovoj sudbini. Važno je, prima li te i treba li te konkretan čovjek, hoće li te oni obični ljudi koji su normalno podložni vlastima; ako te taj običan narod treba i hoće, kako ćeš onda pobjeći u drugu zemlju?’ Dopustite da još jedan citat Šagi-Bunića zbog mudrosti koju je izrekao o bosanskim franjevcima. ‘Mislim da je ta sastavnica redovničkog modela sv. Franje bila odlučujuća u tome da se povijest Bosne Srebrene odvila onako kako se odvila: franjevac u duhu svoga bića nijednu državnu vlast ne osjeća nečim bitno svojim, on je u biti uvijek na drugoj strani; zato ne ide ‘za svojom državom’, nego ostaje (ili ide) ‘sa svojim narodom’; njegova prva briga nije kako bi preobratio vlasti, da one duhovno utječu na narod, nego kako bi evanđeoskom duhovnom snagom jačao narod i pomogao mu da se održi u svojoj duhovnoj snazi i unatoč suprotnim nastojanjima državne vlasti.’ Slijedeći misli ovog mudrog franjevca teologa rekao bih da bosanski franjevci griješe ako više nego evanđelje slijede politiku i političare, ako se od politike žele okoristiti, ako narod ne vode u vjeri nego ga izručuju svjetovnim projektima, ili ako je njihov osnovni zadatak da kritiziraju, prosvijetle ili obrate političare. Nitko nema prognoze za budućnost, ne treba ništa idealizirati, ali kršćanska nada na osnovi Isusova uskrsnuću govori da život niče ondje gdje se čini da zlo i nepravda, poraz i smrt imaju zadnju riječ. U vjeri nema te zadnje riječi. Ona je u Bogu. Pritom nema pasivnoga čekanja uskrsnuća, nego valja bit blizak ljudima i zdušno raditi s onima koji su tu, koji su nam povjereni.

U razgovorima s povratnicima ili ljudima koji su prognani ili izbjegli uvijek se proteže tvrdnja da nemaju preduvjete za povratak kao što su obnova, posao, ljudska prava, socijalna zaštita, i dr. Međutim, kada im se obnovi kuća ili im se vrati stan oni se ne vraćaju i to opet pravdaju da nemaju posao, odnosno da nemaju od čega živjeti. I pored svih prepreka kako potaknuti na povratak?

“Mislim da treba razumjeti te ljude. Nekom naglom i velikom povratku, čini mi se, ne možemo se nadati u dogledno vrijeme. Ne znam jesmo li mi te vjere i tako organizirani, imamo li takve vođe i jesmo li i mi fratri i svećenici trenutno takvi Jeremije da naviještamo nadu u povratak, i ima li jedan veliki vladar kao što je bio car Kir, da bismo se u velikom broju, i nakon 50 godina deportacije, vratili u svoju domovinu kao što su se masovno vratili Izraelci u VI. stoljeću prije Krista u svoju zemlju, i još daleko opustošeniju nego mi sada s dosta obnovljenih kuća. Sve važno i veliko u životu skopčano je s rizikom, žrtvama, odricanjem, strpljivom i snažnom ljubavlju. Tako i povratak u prilike koje ne nude uvjete ni posla ni slobodnoga i kvalitetnoga školovanja i uz velike rizike opstrukcije od strane vlasti onih kojih su većina. Naš ambijent, pogotovo politički, ne pogoduje povratku. Pa krvavi se rat vodio da se stvori teritorij očišćen od drugih, tako očišćen da se drugome zatre svaki spomen. Dokle je otrov mržnje i podjela dopro, najgore je u tome što se susjedi, obični ljudi kako kažemo, uopće ne pitaju gdje su njihovi susjedi, komšije. Pitanje progona i povratka pitanje je kako ponovno vratiti dostojanstvo ljudima nakon sveopćega beščašća i degradacije. Ne mogu nikome zapovijedati da se vraća, mogu predlagati. Smatram da su doista snažni oni koji su se vratili, koji se vraćaju i žive u svome. Vjerujem da im u tome snaga njihove vjere u Boga također pomaže.”

Najčešće se u medijima može čuti kako su sva tri naroda u BiH ugrožena. Slažete li se s time i malo nam pojasnite “ko je koga ugrozio” i zašto?

“Da, u ovoj zemlji gdje god je tko manjina, mislim najprije etnička i religijska manjina, jer je troetnički i troreligijski povijesno komponirana ova zemlja, da je ta manjina ugrožena. Krajnje je perverzno, to je nijekanje same vjere, dakle praktična je bezbožnost kad članovi, osobito vlasti većinske etničke skupine koloniziraju, homogeniziraju, obespravljuju ili ignoriraju ljude manjince i pritom još idu u crkvu, krste se ili klanjaju po džamija. I ti mračni ljudi su pritom vrlo poželjni i povlašteni članovi svojih vjerskih zajednica. Bog u kojega kažemo da vjerujemo, međutim, nije na strani većine nego manjine. Nažalost, to je uzaludno govoriti, jer moćnici, i političari i religijski umišljenici, ‘uposlili’ su samoga Boga, nekada u ubijanja i etničkom čišćenju, danas u podmuklom ponižavanju i huškanju na nedužne ljude koji su za njih krivi samo što su živi. Mislim da BiH ima iznimnih vjernika, ali je takvih malen broj, a da je među prvim zemljama u svijetu po broju i po proizvodnji najokorjelijih licemjera, praktičnih ateista, pokvarenjaka i siledžija koji su mafijaši, kriminalci i mrzitelji ne samo ljudi drugih naroda nego u konačnom i svoga naroda a sve zaogrnutim svetim haljinama i s Božjim imenom na usnama. To su ljudi koji uživaju unositi strah drugima, uzrokovati tjeskobu poštenima i malenima. Imaju novac i moć, sve kupuju, tako su kupili i ulogu boga. Jao manjinama u našoj zemlji! To je najveći razlog što ljudi iz nje bježe i u nju se ne vraćaju a niti dolaze živjeti neki drugi. Badava ljepota ako u ovoj zemlji i religije žele staviti đavolsku masku isključivosti na svoje svetinje.”

Da li mediji imaju neku ulogu u promoviranju vjere? Kakav je utjecaj medija danas na vjeru?

“Složeno je to pitanje. Treba praviti osnovnu razliku između javnih i privatnih medija, iako je doista malo privatnih medija u smislu da su neovisni i slobodni. U nas je sve političko-ekonomski privatizirano, tako i mediji. U tom kontekstu su i vjerski i crkveni i drugi mediji vezani za određene religijske zajednice u rukama pojedinaca, u rukama vlasnika i vlasti koji se bez ikakve zadrške ili samokritičnosti izjednačuju sa Crkvom, narodom ili čitavom nekom zajednicom. Mediji puno utječu na javni život i na javnu vjeru. Nažalost, kao i u drugim područjima, tako i na ovom postoji velika kontrola glavnih medija i velika autocenzura novinara, samonametnuti strah. Krajnje je malo obrazovanih novinara, a zastrašujuće malo novinara koji poznaju vjeru, koji, ako i nisu praktični vjernici, ipak poznaju religije, koji su dobronamjerni i otvoreni, koji stalno uče i koji su teološki makar malo verzirani. Imaju tobože neki fakulteti novinarstva koji kroz trideset godina nisu obrazovali ne samo novinare nego uopće slabo kojega stručnjaka. No, obrazovanje je zasebna tema, iako jako važna, jer duhovno opustošenje posebno se tiče školstva. Pa uzmite samo podatak da se u našim vjeronaučnim udžbenicima, koji su svi bez iznimke uvezeni iz Hrvatske, uopće ne uči o povijesti kršćanstva i Katoličke crkve u Bosni i Hercegovini. Pa o čemu mi govorimo onda o medijima i vjeri, ili o povratku u zemlju koja se ne poznaje, u kojoj nije bilo povijesti vjere, koja se čak prezire kao manje vrijedna. Poslušajte samo kako naši ljudi, i naši Kotorvarošani, govore o svom kraju kad su u Hrvatskoj ili po nekim tamo njemačkama… Kao da su nešto krivi ili ih je sram svoga zavičaja i svoje Bosne ili pak agresivno divljački hrvatuju i junače se praznom bahatošću ili primitivizmom… Da se vratim. Mediji su jako važno sredstvo naviještanja evanđelja, evangelizacije kako u jednu riječ sažimamo sve djelovanje kršćana i Crkve. Nažalost, u medijima i crkvenim je malo evanđelja, a mnogo više nekih religijskih promoviranja vjerskih glavešina, mnogo više prizemnog političarenja i hrvatovanja. Nismo još na stupnju da razlikujemo i odvajamo vjeru od nacije, a i mediji to često onemogućuju i na tom izjednačavanju, ustvari na unižavanju vjere, profitiraju. Osim tih medija ima prepuno i onih koje bih nazvao ‘pobožnjačkim’ medijima, praporcem što zveči i cimbalom što ječi, onim medijima koji šire bigotnu religioznost, duhovnost koja je tobože uzvišena, sva je puna svetih i lijepih riječi i uzdaha, ali s kojima ne možeš razborito ni praktično živjeti. Mediji su to koji te izoliraju od obitelji, od bližnjih, od studija i posla, od svakoga napora da živiš u realnosti. To su mediji takvog pobožnjačkog sadržaja, molitava i slika, s kojima se nikada ne možeš vratiti u svoj kraj niti išta ozbiljno započeti jer te stalno tjeraju da budeš protiv svijeta. Oni su poput analgetika ili opijata koji te drže u stanju otpora, obrane, s prividom snage i uživanja, ustvari u ravnodušnosti i neodgovornosti, tako da niti što novo i veliko tražiš od sebe niti od drugih. Tim se medijima hraniš i štitiš da ne promijeniš svoje mišljenje i praksu, da se ne obratiš od svoga polovičnog obraćenja, da zapravo ne budeš ni od koga ometan u svom spiritulističkom hedonizmu, i nipošto na zadnjem mjestu, da se zaštitiš od sve većeg broja neprijatelja, Crkve, vjere i molitve, jer ti ta obrana od neprijatelja daje privid kako si aktivni član crkve i ‘muževni’ kršćanin. Politikantski i pobožnjački mediji se uzajamno poštuju i hrane jer imaju iste neprijatelje: svijet i neprijatelje Crkve. A da ne govorimo o tehničkom stanju medija, isprogramiranom varanju i zaglupljivanju publike, ili o medijima koji šire mržnju prema drugima, ili o uhljebljivanju pojedinih skorojevića koji nemaju nikakvu stručnost a predstavljaju se kao visoki novinari, stvaratelji mišljenja i gospodari znanja. Dakle, pitanje medija je iznimno važno. Što se tiče naših vjerskih, kršćanskih i crkvenih medija, mislim da bi bilo dobro učiti od novozavjetne žurnalistike i novozavjetnih novinara. Uzmite samo podatak da Novi zavjet ima četiri evanđelja o Isusu Kristu i toliko poslanica o prvim kršćanskim crkvama s posebnim osvrtom na Isusovu osobu i nauk. Postavimo si odatle makar radno pitanja: Koliko naši mediji nastavljaju govoriti o Isusu i kršćanskoj zajednici prema evanđeoskom kriteriju? Uzmite samo kako se pojedini mediji, preko vlasti i moćnih, nameću kao mjerodavni i kako se zagovara samoubilačko medijsko jedinstvo, dakle nesloboda, zatvor jednoumlja. Uz to, pitanje interneta i drugih elektronskih medija, sav taj babilonski komunikacijski metež, posebna je priča. Ono što je za vjernika važno, jest da njegovo prvo i glavno komuniciranje nije što kažu ili što će reći drugi o tome i tome, i o Bogu, nego njegov osobni razgovor s Bogom, slušanje što to Božanski sugovornik u dnu nas, tiho zbori o nama, o drugima, o mom narodu, Crkvi, o temi i problemu o kojem pišem, o svijetu, Božjem svijetu. I toga unutarnjeg novinara treba uvijek iznova, pozorno i strpljivo slušati. Taj božanski Vjesnik ne služi se lažima niti dobro obavještenim izvorima, nego objavljuje istinu i redovito vijesti koje ni nama ne pašu, ali su oslobađajuće.”

Već ste bili jedne prilike na Veliku Gospu u Sokolinama. Što kažete na tako jedan susret gdje ljudi prevale tisuće i tisuće kilometara, a s druge strane ne žele doći i ostati, čak ni oni stariji koji su u mirovini?

“Da, bio sam na Sokolinama kao i u Kotor Varošu više puta. A Vi vjerojatno mislite na 2011. kad je na Sokolinama župnikom bio fra Marko Bandalo, a u Kotor Varošu fra Anto Šimunović. Tada sam imao Gospojinu na Sokolinama i sutradan Rokovo na njegovu groblju. Uvijek je to doživljaj. I ne samo na Sokolinama, nego u raznim drugim bosanskim mjestima. Sokoline su posebno važne, jer ovdje nema nikoga, jedina župa u kojoj još nitko ne živi. I tužno je doista gledati predivne vlašićke obronke, čak i s nešto obnovljenih kuća, sve tako pusto i na zapitati se o tajni ljudskog razarajućeg zla. Ono što me prvo u takvim zgodama okupljanja sokoljskih i drugih vjernika pogodi jest duboko biblijska i vjernička misao pjesnika i teologa Ivana Goluba: Bog je čovjeka od zemlje napravio, ali od one zemlje na kojoj se čovjek rodi. Sokoljska, kotorvaroška, bosanska zemlja je naša sudbina. Ne treba od nje praviti fetiš, ali sve ono što je uz nju vezano, od potoka i šumskih putova, njiva i pašnjaka, do narodnih legendi, obiteljskih priča, zavičajnih vila do grada Kotora ili Markušićeva Čepka, sve do raznih čuda i priča koje su nam kao djeci razbuktavali maštu, pa sve do grobova naših predaka, to smo mi. Mi smo naš zavičaj i naše sjećanje, obiteljsko i zavičajno sjećanje kamo god išli. Tim susretima svakako pridolazi vjera, konkretno okupljanje na Gospojinu. Ima tu mnogo simbolike: okupljanje oko majke, kako na majci zemaljskoj zemlji, tako i oko Isusove i naše majke Marije na molitvu, na zavjet, na zahvalu, na prošnju za sretan život nas i naših bližnjih. Za mene su takvi susreti ne samo lijepi nego i obvezujući. Impresioniran sam, kao što se to dogodi i sutradan na Rokovo koliko ljudi dolazi sređeni i s velikim autima. Poznajem i nešto ljudi i znam da su se većinom, kako kažemo, «snašli», a odavde su prognani i izvedeni s najlonskim vrećicama. Zato uvijek zastajem pred pitanjem hoće li se ti ljudi koji su toliko bili osiromašeni, ojađeni i poniženi, i koji su otišli s najlonskom vrećicom, koji sada dolaze relativno bogati, hoće li se vratiti u svoj zavičaj? Hoće li? Vjera daje snagu, to je sigurno. Nada postoji!”

Mi u našem kraju već preko 25 godina pokušavamo kroz naš list Glasnik kotorvaroškog kraja dati informacije ne samo ljudima iz našeg kraja nego i drugima. Znamo da su nam uspjesi skromni no bitno je dati prave informacije ali i nadu našim ljudima, što mislite o našem Glasniku?

“Mislim da je to dobra stvar, jer u Glasniku budu neki podaci o kraju kojih nema na drugim mjestima. Znam da neki ljudi imaju sve broje od početka. Glasnik je također veza inozemaca s rodnim krajem, iako su sada portali još sposobniji da to čine, ali tvrda materija, papir daje jaču sigurnost trajanja. Što se tiče uspjeha, s medijima se nikada ne zna. Najbolji su skromni mediji. Nikada mi ne znamo što na koga, koja riječ, koji naslov ili koja slika djeluje na dobro. Sjetimo se opet evanđelja! Bilo bi više nego zanimljivo znati koliko je ljudi kroz povijest čitalo Isusova blaženstva i kolikim je ljudima ta ‘radosna vijest’ o Isusovim sretnim ljudima promijenila život na bolje. Dakle, i urednici i izdavač Glasnika Kotorvaroškoga kraja rade kako znaju s nadom da će ljudi čitajući postajati bolji.”

Vaša poruka za bolje sutra…?

“Ono što bih rekao samome sebi. Izbrojit ću: biti dobar čovjek, istinoljubiv, neprigibljiv i nepotkupljiv pred moćnicima; dostojanstven u slobodi koju mi je Bog dao; da ne budem vlastohlepan ni častohlepan, da budem darežljiv, a ne sebičan, ne pohlepan za novcem, za tuđim ženama i tuđim tijelom, da ne kradem; da budem strpljiv, pošten i postojan u povjerenom poslu, osjetljiv za ljude u nevoljama, solidaran, angažiran za zajedničko dobro; da budem milosrdno obazriv i prema onima koji su mi učinili neoprostivu nepravdu. I da puno razgovaram s Isusom, u samoći, da ga slušam…”