Iz Zagreba svetom Anti u Ramu – na biciklima!
Katolička Crkva danas slavi jednog od omiljenih svetaca, a kojeg rado nazivaju i svecom cijelog svijeta, svetog Antu. Čak 15 župa Vrhbosanske nadbiskupije uzelo ga je za svoga zaštitnika, u Rami se slavi u rumbočkoj filijali u Zvirnjači, zavjetnom uzdolskom Kominu, ali posebno u župi Gračac.
Foto: Župna crkva u Gračacu
Svetom Anti hodočaste mnogi, svatko sa nekom svojom nakanom, sa svojim zavjetom. Umorni, razočarani, srcem punim čežnje, oni zdravi i nagrižena zdravlja, slomljena srca uslijed gubitka voljene osobe, ali i oni puni radosti koji mu jednostavno dolaze zahvaliti, govorio je danas fra Nikola u propovijedi u Gračacu.
Kada boravite negdje daleko, a roditelji su vam rođeni u Rami, ta se ljubav često prenese na djecu. Rado dolaze u ramski kraj, nauživaju se ljepote i mira među dragim ljudima. Kada spojite zavjet svetom Anti, ljubav prema rodnom kraju, a potom i ljubav prema biciklizmu – rezultat je neobični poduhvat hodočašćenja svetom Anti iz Zagreba, točnije Sesveta, u Ramu.
Matijas Tolj je s dvojicom prijatelja, Goranom Grgićem i Marinkom Radićem, jučer iz Sesveta krenuo put Rame, nakon noćenja u Jajcu, trojac je nastavio put do svog cilja – župa Gračac u Rami. Ekipa je vidno umorna stigla do župne crkve, ali iako na izmogu snage ostala je još kratka vožnja do Bilila u Trišćanima, zaseoka Gračaca. Matijas u šali kaže kako se taj dio morao odvoziti. Obitelj Tolj je u proteklih nekoliko godina upravo tu na temeljima stare kamene obiteljske kuće izgradila pravu malu oazu mira među ramskim šumama i brjegovima.
Foto: Bililo, Rama
Ono što ovo hodočašće čini još zanimljivijim jest da Matijas i njegovi prijatelji nisu profesionalni sportaši ili vozači, pa je ovaj poduhvat itekako hvale vrijedan. Dokaz je i velikodušan doček obitelji i prijatelja ispred župne crkve u Gračacu i čestitke koje su se orile župnim dvorištem. A kako su biciklisti dočekani pogađate,upravo tako, hladnom domaćom ramskom šljivom.
Današnjoj vožnji od gotovo 400 kilometara prethodile su neke kraće dionice i pripreme za Ramu.
“Ideja se rodila tako da je Goran nekoliko godina vozio sam, točnije dvije ili tri godine. Onda je s njim počeo voziti i Marinko. Prošle godine su išli u Podmilačje svetom Ivi. Ove godine sam se priključio i ja. Prije dva tjedna smo bili u Odžaku na obljetnici pada Odžaka u Drugom svjetskom ratu, a onda smo dogovorili da idemo tu kod mene u Gračac”, pojašnjava nam Matijas.
Ekipa duže vožnje u ovom trenutku ne planira, onih kraćih do 100 kilometara će biti, ali ih više i ne računaju.
“Većina puta je mogu reći lijepa, 90 posto puta uživaš. Postoje neki trenuci gdje je malo teško, uđeš u neku krizu, ali onda bodrimo jadan drugoga. Uglavnom, iz svega se na kraju izvučemo”, dodaje Matijas.
Putovanje je trajalo dva dana, prvi dan 260 kilometara do Jajca, a drugi dio do Rame otprilike 100 kilometara. Ekipa je zbog ugodnijeg doživljaja ovo putovanje podijelila u dva dijela radi što manjeg umora. Matijas kaže kako srećom većih nezgoda nije bilo, tek poneka puknuta guma.
Iako nije nikada živio u Rami, Matijas kaže kako u Ramu voli dolaziti, nekada i par puta godišnje.
“Volim dolaziti u Ramu, ove godine ponovno dolazim u osmom mjesecu, kad ću biti desetak dana. Vjerojatno volim ovaj kraj zbog roditelja, zato što oni toliko vole, kad vidim koliko to njima znači. U pravilu sam prvo dolazio samo na neke fešte, zadržavao se dan-dva, ali poslije kad sam vidio koliko njima znači, sam se svake godine sve više zadržavao, a i meni je lijepo. Imam tu i društvo, dolazim tu od malih nogu, tako da mi bude lijepo”, zaključio je naš razgovor Matijas.
Marinko, inače rodom iz Odžaka, u posljednje je vrijeme kao novi izazov prihvatio upravo biciklizam na duge staze.
“Vožnja je bila naporna, ali je većina toga u glavi, kao i u životu. Ako je čovjek spreman u glavi, ima neki cilj i sve se to pređe. Najgori je bio Makljen, vruće je, ne poznajemo teren, uzbrdica je. Nisam nikada dolazio biciklom, iako već par godina dolazim u Ramu kod prijatelja”, kratko je komentirao vožnju Marinko.
“U Ramu sam došao zbog dobrih ljudi i dobre rakije”, u šali nam govori Goran.
“Imao sam veliku volju i put me nosio. Ovo je najduža etapa koju sam vozio, u početku je djelovalo malo strašno. Većinom sam vozio do 270 kilometara te duže etape, evo sad otprilike nekih 370 kilometara. Hvala dragom Bogu i svetom Anti da je sve dobro prošlo”, dodaje Goran.
“Krajolik je bio fantastičan, nešto slično mom rodnom kraju. Lijepo je bilo za voziti, ponekad i naporno, ali kad znaš da ideš među dobre ljude, dobre Ramljane, mogu noge otpadati, ali ide se dalje i dalje”, zaključio je Goran, inače rodom iz Kotor Varoši.
