Izbori za predsjednika RH : Volim čekati još dva sata, nego pet godina

U nedjelju, 11. 1. 2015. godine sudjelovao sam u glasovanju u drugom krugu izbora za predsjednika Republike Hrvatske u Mostaru. Ne iznosim ovdje analizu samih izbora, već samo utiske o toj neviđenoj gužvi i nekim razlozima za nju.

U svom dugogodišnjem iskustvu sudjelovanja ili nazočnosti u raznim društveno-političkim događanjima, od sportskih i političkih – manifestacija i demonstracija, do velike navale na izdavanje domovnica na velesajmu u Zagrebu, nisam bio u tako dugotrajnoj i velikoj gužvi.
Ipak, unatoč neopisivoj gužvi, u kojoj sam više od četiri sata bio doslovno nepokretan i nisam čak mogao pogledati ni koliko je sati, ne žalim, čak mi je vrlo drago da sam to iskusio, jer je to za mene bio epski događaj.

Jedna izreka kaže da život ne čine dani koji prođu, već dani koji se pamte. Ne mogu je adekvatno opisati, ali ću pokušati u najkraćem.

Za otprilike četiri sata pomakao sam se desetak metara ispred ulaznih vrata u školu i desetak metara unutra u školi do šaltera na kojem sam dobio potvrdu. O razlozima za ovakvu gužvu i kako je izbjeći sada neću detaljnije govoriti, samo ću navesti da su sudionici  izbora žestoko krivili hrvatske vlasti i organizatore izbora, ali osim njih, glavni je razlog za ovu gužvu nemarnost i neodgovornost nas birača, jer se nismo blagovremeno registrirali, što se moglo uraditi i iz kuća, stanova ili ureda. O tome drugom prilikom. ( Nakon gužve za dobivanje potvrde za glasovanje isto sam obavio za manje od jedne minute )
Vraćam se na samu gužvu. Jednostavno sam fasciniran . U svojoj biti sama gužva nije ni manifestacija ni demonstracija, a bila je oboje, i to u najboljem svjetlu. Manifestacija volje i ponosa, ali i dostojanstvena demonstracija prkosa i prosvjeda protiv otežavanja glasovanja u BiH. U neviđenoj stisci sudionici su iskazali nevjerojatnu strpljivost i snošljivost. U gužvi, u kojoj je samo za jezik bilo prostora, u više se navrata zaorila pjesma ( Zovi, samo zovi, Dođi da vidiš, dođi da se diviš, ganga…) i izrečene razne duhovitosti. Više je puta intervenirala i specijalna policija, a u trenutku kad je policajac zaprijetio „upotrijebit ću silu“, spontano se uz podsmijeh prolomio huk, zvižduk i glasno negodovanje, da je policajac zanijemio. Pa odmah nakon toga pjesma.

Ni sad mi nije jasno kako sam to izdržao. Više od četiri sata bez ikakve mogućnosti kretanja. Nisam osjećao ni umor, ni glad, niti bilo kakve fizičke potrebe, a i psihički sam gužvu podnosio sa zadovoljstvom.
U posljednjem sam trenutku stigao na bus.

Kad sam došao kući i rekao supruzi da je nevjerojatno da se uopće ne osjećam umorno i da mi nije jasno kako sam uopće mogao toliko stajati, odgovorila je s prizvukom spočitavanja: „Možeš radi Kolinde stajati četiri- pet sati, a ne možeš u crkvi nekoliko minuta“.
I da sam odgovorio da nije zbog Kolinde, tko bi mi vjerovao.

Nisam baš navikao dugo čekati u redu. Iako sam u početku razmišljao o odustajanju, izdržao sam do kraja i glasovao. Da ne odustanem (osim, možda, Kolinde) najviše je doprinijela žena (po izgledu starija i sasvim obična) koja je čekala pored mene i koja je mlađoj ženskoj osobi ( da li joj je kćer, nećakinja ili su samo zajedno došle) na poziv „ ajdemo, čekamo već dva sata, a čekat ćemo još toliko“, odgovorila „ja ostajem i volim čekati još dva sata, nego pet godina“.
Rekao sam „bravo“ i ostao.

Tekst: Jure Džalto