Još nitko ne zna koje izjave bi tužitelj mogao procijeniti kao klevetu

Nakon što je kriminalizacija klevete vraćena u Kazneni zakon RS, građani bi se mogli dodatno naći u problemu jer nitko ne zna kako će sudovi vagati argumentaciju je li netko svojom izjavom oklevetao nekoga. Zastupnici vladajuće većine su tijekom skupštinske rasprave na kojoj je usvojen spomenuti zakon konstantno govorili da onaj tko govori istinu nema razlog da se plaši ovog zakona.

Pritisak političara

Iako se ovakve izjave na prvi pogled čine razumnim i logičnim, postoji opasnost da će političari izvršiti pritisak na pravosuđe da svaki vrijednosni sud o političaru, koji se tom političaru ne sviđa, ocijeni kao klevetu jer se ne može “dokazati” da je izrečena ocjena istinita.

Na primjer, građani bi mogli za nekog političara reći da je “lažov” ili “lopov”, što jeste teška kvalifikacija, ali praksa Europskog suda za ljudska prava je da političari moraju da imaju pojačani stupanjtolerancije na kritiku javnosti, čak i ako se radi o nečemu što bi se moglo smatrati da šteti nečijoj reputaciji. Posebno bi se mogli naći u problemu novinari, koji bi na osnovu činjenica da se u pojedinim resorima dešavaju nezakonitosti mogli prozvati političare koji su na čelu tih resora, što bi oni mogli iskoristiti kao povod da izvrše pritisak na pravosuđe da te novinare procesuira.

U objašnjenju člana 10 Europske povelje o ljudskim pravima, koji govori o slobodi izražavanja, ističe se da ovaj član građaninu daje pravo da kritizira, iznosi pretpostavke ili vrijednosne sudove te da se u ovim slučajevima takve izjave ne bi smjele smatrati klevetom ili uvredom

“Ovaj član ne pruža zaštitu samo kada su u pitanju ‘istinite’ izjave, on se posebno primjenjuje na političke govore i debate na pitanjima od javnog interesa”, navedeno je u objašnjenju ovog člana u Vijeću Europe.

Nakon što je zakon usvojen, sada je pitanje sudske prakse, odnosno kako će sudovi tumačiti ovaj zakon, posebno u domeni kriminalizacije klevete. Aleksandar Jokić, poznati banjalučki odvjetnik, za “Nezavisne” kaže da VSTS ne može davati obavezujuće smjernice, ali da on može uticati na sudsku praksu kao organizacija koja se bavi obukom sudaca i tužitelja za ova kaznena djela. “Ali ni to opet nisu obavezujuće smjernice i opet će sve biti svedeno na odluku tužitelja u istrazi i odluku sudije pojedinca u samom postupku”, kaže on.

On je podsjetio da je VSTS u skladu sa svojim ovlaštenjima dao mišljenje o nacrtu zakona i da je time iscrpljena njihova uloga u proceduri usvajanja ovih izmjena i dopuna.

Javne rasprave

I on smatra da građani ni nakon usvajanja ovog zakona ne mogu biti sigurni kako će pravosudni organi ocjenjivati njihove izjave i kako će ih tretirati.

“To pitanje je trebalo da se na javnim raspravama iskristalizira sa radnom grupom, ali radne grupe nema, zakonodavac ne zna šta je usvojio pa ne može dati autentično tumačenje, obrazloženje je copy-paste nekog ranijeg propisa. Tako da je odgovor negativan, građani samo mogu da žive u neznanju i da se nadaju da neće baš njih da optuže, što je i bio smisao ovakvog i ovako donesenog Zakona o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona”, kaže on.

Vladimir Dragičević, banjalučki odvjetnik, ukazuje i na postojeći Zakon o zaštiti od klevete, za koji tvrdi da sadrži više izuzetaka od odgovornosti, standarde dokazivanja, zaštitu povjerljivih izvora i slično

“Zakon o zaštiti od klevete, za razliku od kaznenog djela kleveta, pravi bitnu razliku da li se prenesene informacije odnose na pitanja od političkog ili javnog značaja. On posebno apostrofira da sloboda izražavanja mora biti jasno utvrđena u skladu sa Europskom konvencijom o ljudskim pravima i sudskom praksom Europskog suda za ljudska prava. Navedena sudska praksa je usuglasila stav da, kada je pisanje u suštini razumno, sa legitimnim ciljem u svrhu obavještavanja javnosti o propustima u radu javnih osoba, pa i političara, što jeste legitiman cilj novinara i medija u demokratskom društvu – kleveta u građanskom smislu ne postoji”, govori Dragičević.

“Iz spomenute prakse proizlazi i da javne osobe trebaju imati veći stupanj tolerancije na klevetu. Zbog toga se osnovano postavlja pitanje hoće li se kazneni sud rukovoditi do sada ustaljenom praksom Europskog suda za ljudska prava i ipak prihvatati određene izuzetke s obzirom na karakteristike oštećenog – je li medijska ličnost ili nije”, ističe on.