Josip Mlakić: Iza Komšića su samo osobni interesi primitivaca

U filmu Lordana Zafranovića “Večernja zvona” iz 1987. ima jedna iznimno duhovita scena sa svadbe glavnog lika (Rade Šerbedžija) koja se održava početkom Drugog svjetskog rata u Zagrebu. Nakon što na svadbu dođe ustaški pukovnik Slavko Kvaternik, prijatelj mladenkina oca, inače visokog ustaškog dužnosnika, te izgovori pred mladencima poznate riječi iz biblijske “Knjige postanka”: “Plodite se i množite!”, retardirani brat mladenke (Neda Arnerić) dopuni Kvaternika i “prevede” njegove riječi: “I jebite se!”.

Kad ćemo dočekati minimum svih minimuma na ovim prostorima, primjerice govor u kojemu se stvari, kao u Zafranovićevu filmu, nazivaju “pravim imenom”. Tom infantilnom ezopovskom diskursu u najvećoj mjeri smo svjedočili protekle nedjelje u HRT-ovoj emisiji “Nedjeljom u dva” Aleksandra Stankovića čiji je gost bio notorni Željko Komšić, drugi, po mnogima prvi, bošnjački član Predsjedništva BiH, jer je dobio više bošnjačkih glasova od SDA-ovca Šefika Džaferovića.

Paradoks današnjeg vremena je površno, gotovo infantilno novinarstvo, ali nažalost, bez dežurnog, infantilnoga glasa koji bi, kao u Zafranovićevu filmu, barem stvari nazvao pravim imenom. U ovom slučaju barem da spomene činjenicu da je Željko Komšić već po treći put u ime bošnjačkog nacionalizma uzurpirao mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH te hrvatsko-bošnjačke odnose odveo u slijepu ulicu iz koje se ne nazire izlaz. To je sve što u ovom trenutku treba znati o Komšiću. Ipak, u sjajno napravljenom uvodnom prilogu Maje Sever našao se i taj glas, kad gospođa iz Bihaća pojašnjava zbog čega je Željko Komšić kao kandidat za hrvatskog člana Predsjedništva BiH dobio velik broj bošnjačkih glasova u tom gradu: “Jer je naš, Bošnjak, zlatni ljiljan”. U istom prilogu “boje” Željka Komšića u Sarajevu je branio Ahmed Burić, novinar Radio Sarajeva. Zanimljiv je izbor mjesta na kojem je snimljen prilog s Burićem, u kultnoj sarajevskoj knjižari Buybook, u kojoj Burić u patetičnoj kvaziintelektualnoj pozi s knjigom u rukama, govori o Komšiću, bez obzira na to što su knjiga i Komšić dvije potpuno inkompatibilne kategorije: kao da gledamo isječak iz legendarne “Top liste nadrealista”.

Burić je ponovio ofucanu mantru bošnjačkog nacionalizma, koju su kao papige prošle godine ponavljali Izetbegovićevi klaunovi, poput Šefika Džaferovića, ili seoski hodže uoči prošlih izbora, onu o izboru Željka Komšića kao načinu kažnjavanja HDZ-a, odnosno o Čoviću kao izlici za nametanje Željka Komšića, iako bi se isto dogodilo da je HDZ umjesto Čovića kandidirao papu Franju. Ovaj “argument” bi možda i držao vodu da se ovo nije dogodilo već treći put. Ovako, ovo jeftino obranaštvo podsjeća na jedan prastari vic u kojem sude Muji zbog toga što je nasmrt izbo čovjeka: “Ja slučajno izvukao nož, a on se oklizno na koru od banane i pao pravo na nož. I tako jedno dvadesetak puta”. Također, Burić je na nešto drukčiji način ponovio riječi gospođe iz Bihaća, rekao je kako je Komšić “na pravoj strani povijesti” i kako bi ga stoga trebalo poslušati. Što Ahmed Burić, ali i većina komšićoida, podrazumijeva pod “pravom stranom povijesti”? Vjerojatno to što je Željko Komšić kao Hrvat bio pripadnik Armije BiH, da je kao “naš Bošnjak” od toga napravio profesionalno zanimanje i usput “ućero Čoviću”. Marketinškim rječnikom rečeno: “2+1 gratis”. Istine radi, ako ćemo govoriti u sličnim kič-kategorijama, “na pravoj strani povijesti” su bili i Dževad Mlađo, Mušan Topalović Caco ili koljači iz odreda El Mudžahid. Imaju li oni, onda, po automatizmu, halal-certifikat za hrvatskog člana Predsjedništva?

Ipak, ako prihvatimo tu jeftinu demagogiju o Čoviću kao izlici za Komšića, postavlja se pitanje etičnosti korištenja rupa u zakonu ili pravnih nedorečenosti, koji to u ovom slučaju zapravo i nisu nego se radi o grubim zloporabama i političkom nasilju. Možemo to svesti na vrlo jednostavnu dilemu: Ako netko zaboravi zaključati zlatarnicu, je li, onda, sasvim legitimno opljačkati je i optužiti vlasnika (Dragana Čovića) zbog nemara? Ostaje nejasno zbog čega je Željko Komšić uopće došao kod Stankovića. Sumnjam da ta priča nema neku dublju pozadinu, jer očekivati od “niskoplafoniranog političara”, kako je Komšića jednom okarakterizirao Avdo Sidran, nešto pametno, suvislo i relevantno, u najmanju je ruku iluzorno. Bez obzira na to što se možda radilo o alibi-intervjuu, kojim se trebao “popeglati” Komšićev “razbarušeni” imidž, Aleksandar Stanković ipak je uspio sačuvati minimum profesionalnog digniteta, ne propuštajući silne voleje koje mu je nabacivao “niskoplafonirani” Komšić. Puno je toga nadrobio Komšić u emisiji, recimo – ustavnu konstitutivnost proglasio je komunističkom izmišljotinom koju su, onda, je li, po automatizmu spremno preuzele komunističke satrapije poput Belgije ili Švicarske.

U emisiji su i gledatelji u Hrvatskoj mogli vidjeti djelić medijskog maltretiranja kojim se nama ovdje u BiH štema zdrav mozak, gdje nas već gotovo dva desetljeća poprilično agresivno uvjeravaju kako je crno bijelo a bijelo crno. To je u emisiji Stanković sjajno razotkrio prikazujući djelić Ustava BiH, u kojem točno piše “hrvatski član”, za što je notorni Komšić “optužio” krivi prijevod. Iznimno je zanimljiva medijska potpora Željku Komšiću koja dolazi iz Hrvatske, gdje je nakon emisije osuta baražna paljba po Stankoviću, dok je u Mostaru, poprilično nezasluženo, rekao bih, Stanković doživio “ovacije na otvorenoj sceni”. Drago Pilsel ga je, primjerice, optužio za “novinarsko huliganstvo”. Najzanimljivije je to kako su na istom zadatku, obrana jednog nacionalizma zaogrnutog u “građansko” ruho, našli ljudi koje nitko normalan ne može zamisliti niti u istom tramvaju: od ustašije, preko “liberala” pa do “ljevice”.

Mišljenja sam da je središnji dio emisije, a možda i njen povod, bio opskurni transparent s jednoga Komšićeva predizbornog skupa, onaj o nabijanju Čovića na kolac i silovanja hrvatske predsjednice, za što se Komšić na neki način ispričao. Time su mu se trebala, valjda, otvoriti pokoja vrata u Zagrebu. Ovo pretpostavljam stoga što ga Stanković niti jednog trenutka nije upitao zašto se nije ispričao odmah nakon što je sadržaj transparenta objavljen u medijima, što bi učinio svaki novinar početnik. Odgovor je vrlo jednostavan: tim činom Komšić bi minirao vlastitu kampanju, u kojoj, osim antihrvatske histerije, nije bilo nijednog drugog sadržaja, što bi razotkrilo njegovu “ispriku” kao licemjeran i iznuđen čin. Djelovanje Željka Komšića treba promatrati isključivo iz perspektive te antihrvatske histerije, koja je jedino nasljeđe njegove političke piromanije, tako da danas, kako je to sjajno primijetio Miljenko Jergović, umjesto tradicionalnog bosanskoga komšiluka imamo “komšićiluk”, odnosno okvir za mržnju koji je već poodavno u većinskim sredinama poput Sarajeva dobio pravo građanstva. Tako da Komšićeve “hrvatske navijače” možemo podijeliti u dvije kategorije: one koji bezuvjetno prihvaćaju taj nametnuti okvir zbog unutarhrvatskih političkih razračunavanja ili one koji ne poznaju dovoljno situaciju u BiH, pa lupaju “ko maksim po diviziji”. U svom reagiranju na gostovanje Željka Komšića na HRT-u Drago Pilsel navodi niz svojih lijepih iskustava iz Sarajeva.

Međutim, jedan moj prijatelj je nedavno, netom poslije izbora, bio poslom u Sarajevu te je u jednom lokalu gotovo dobio batine samo zato što je rekao “kava” umjesto “kafa” ili “kahva”. Vlasnik lokala s debelom ogrlicom oko vrata otvoreno ga je provocirao uz odobravanje nazočnih gostiju. Bitno je naglasiti da je moj prijatelj niži rastom i da je stopostotni ratni vojni invalid, koji vrlo teško hoda, što su zasigurno svi u lokalu mogli primijetiti. A mene su više puta razni primitivci, što mi se događalo isključivo u većinskim sredinama, u mojemu slučaju u Tuzli i Sarajevu, uvjeravali kako ja nisam Hrvat jer “Hrvata u BiH nema”, kako mi je jedanput u predvorju hotela “Tuzla” poprilično agresivno rekao jedan “pisac u pokušaju”, “već bosanski katolik”.

Slučaj Drage Pilsela je primjer komšiluka koji je rezerviran samo za one koji dijele naše mišljenje, ili ga nemaju, dok je svima ostalima, pogotovo onima iz BiH, “domorocima”, odnosno “bosanskim katolicima”, namijenjen isključivo “komšićiluk”. Pogotovo je bio licemjeran i mučan svršetak emisije, kad je Komšić u ljigavo-patetičnom tonu, govoreći o budućnosti svoje kćeri, rekao kako ni sam ne zna što bi joj savjetovao: ostati u BiH ili otići iz nje, jer tu, kao, za nju nema budućnosti. Ovo je pogotovo licemjerno ako znamo da je Komšić u visokoj politici posljednjih dvadesetak godina, od kada ga je “nacrtao” Zlatko Lagumdžija, te da je upravo on najvidljiviji simbol političkog polusvijeta koji je pojeo budućnost naše djece, i hrvatske, i srpske, i bošnjačke podjednako.

Iza Željka Komšića, dakle, ne postoji nikakva viša priča, tu se kriju samo osobni interesi primitivnog polusvijeta koji se šlepa uz njega, te njihovog opskurnog medijskog suporta, koji više od jednog desetljeća drže BiH kao taoca svojih prizemnih interesa. I tu nema nikakvih viših razloga. A emisija Aleksandra Stankovića itekako je ispunila svoju svrhu, iako nisam siguran kako je to bila autorova namjera, jer je pokazala pravo lice opskurnih “građana”, koji više od deset godina prodaju jeftinu demagogiju, patetiku i hinjenu političku nepismenost, koju ponajviše karakterizira svođenje svijeta na vlastitu mjeru metodom “pravljenja budala” od svih drugih.