RIJEKE KOJE NESTAJU: Što se događa s vodnim bogatstvom Hercegovine

Hercegovina je zemlja rijeka, izvora i vrela. Ali između slike vode koja se izlijeva iz korita nakon obilnih kiša i slike plitkog riječnog toka krajem ljeta stane cijela priča o tome kako se mijenja naš odnos prema vodi.

Dovoljno je nekoliko mjeseci razlike da ista rijeka izgleda potpuno drugačije. Početkom siječnja ove godine Buna se kod Mostara izlila iz korita, a voda je na pojedinim mjestima prekidala i prometnice. Istovremeno je Bunica u Malom Polju poplavila nekoliko objekata. Tada je izgledalo da vode ima previše, piše Bljesak.info.

Takva slika brzo se promijeni.

Već krajem zime vodostaji su počeli padati, a stanje na pojedinim hercegovačkim vodotocima pokazalo je koliko su velike razlike između razdoblja s obiljem vode i onih kada je voda puno oskudnija. I upravo tu počinje ozbiljnije pitanje. Imamo li u Hercegovini problem s količinom vode ili s tim što voda više nije raspoređena onako kako smo navikli?

Nije nestala voda – promijenio se njezin ritam

Kada se govori o vodnom bogatstvu Hercegovine, često se nabrajaju Neretva, Trebižat, Bregava, Buna, Bunica, Radobolja, Lištica i brojni izvori. I zaista, teško je zamisliti Hercegovinu bez njezinih rijeka.

Ali vodno bogatstvo nije samo broj rijeka na karti. Važno je koliko vode određeni vodotok ima u različitim dijelovima godine, koliko dugo traje visoki ili niski vodostaj, koliko vode odlazi u podzemlje i koliko se vode istovremeno koristi. Zato fotografija rijeke u jednom trenutku ne govori cijelu priču. Rijeka može biti bujična nakon nekoliko dana obilnih padalina, a samo nekoliko mjeseci kasnije imati potpuno drugačiji izgled.

Hercegovina je pritom posebno zanimljiva zbog krškog terena. Voda se na ovom području ne ponaša kao u jednostavnom površinskom sustavu. Dio vode brzo ponire, kreće se kroz podzemlje i ponovno izbija na površinu. To znači da ono što vidimo na površini nije uvijek cijela priča o tome koliko vode zapravo imamo.

Najprije nestanu mali vodotoci

Kada se govori o vodi, pažnja je najčešće usmjerena na velike rijeke. Neretvu svi primjećujemo. Ali promjene se mnogo ranije mogu vidjeti na manjim vodotocima i izvorima.

Mali vodotoci imaju manje „prostora“ za velike promjene. Kada dotok oslabi, razlika je brzo vidljiva – tok postaje plići, pojedini dijelovi korita ostaju gotovo bez vode, a na nekim mjestima voda se zadržava samo u dubljim dijelovima. Za lokalnu zajednicu to može biti puno značajniji signal od samog pogleda na veliku rijeku. Jer kada mali izvori počnu slabiti, posljedice se ne vide samo u koritu. One se mogu osjetiti i kroz podzemne vode, izvore koje ljudi koriste desetljećima, lokalne ekosustave i dostupnost vode za različite potrebe.

Rijeka nije samo ono što vidimo

Kada stojimo uz Bregavu, Bunu ili neku drugu hercegovačku rijeku, vidimo površinski tok. Ali rijeka nije samo voda koja se u tom trenutku nalazi između dvije obale. Na njezino stanje utječu padaline, podzemne vode, izvori, temperatura, isparavanje, stanje sliva, zahvaćanje vode i način upravljanja vodnim resursima.

Zato se vodno bogatstvo ne može čuvati samo tako da se povremeno očisti korito ili ukloni otpad. To je važno, ali nije dovoljno. Ako se želi sačuvati voda, potrebno je gledati cijeli sliv. Što se događa uzvodno? Koliko vode ulazi u sustav? Koliko je odlazi? Koliko se zahvaća? Koliko ostaje u rijeci? Što se događa s podzemnim vodama? Tek kada se sve to promatra zajedno dobiva se stvarna slika.

Najveći problem možda nije ono što danas vidimo

Jedno su promjene koje možemo primijetiti golim okom. Drugo su promjene koje se događaju postupno. Ako izvor iz godine u godinu daje nešto manje vode, to se možda neće primijetiti nakon jedne sezone.

Ako se razdoblje niskih vodostaja postupno produžuje, ni to se ne mora odmah doživjeti kao velika promjena. Ali nakon deset ili dvadeset godina razlika može biti mnogo očitija. Upravo zato nije dovoljno uspoređivati samo dvije fotografije rijeke, jednu nakon kiše i drugu krajem ljeta. Za razumijevanje onoga što se događa potrebni su dugoročni podaci.

Hidrološka mjerenja zato imaju vrijednost koju fotografija nema. Ona mogu pokazati ponavlja li se određeni obrazac, koliko dugo traje razdoblje niskih voda i kako se vodostaji mijenjaju kroz godine.

Klimatske promjene nisu jedini odgovor

Kada se govori o niskim vodostajima, klimatske promjene često su prvo objašnjenje. One jesu važan dio priče, ali bilo bi previše jednostavno svaki problem s vodom pripisati samo temperaturi i manjku oborina. Na količinu vode utječu i način korištenja prostora, zahvaćanje vode, stanje sliva, gubitak vode u sustavima, upravljanje akumulacijama i drugi ljudski utjecaji.

Zato pitanje nije samo koliko će kiše pasti. Pitanje je i što ćemo s tom vodom napraviti kada padne. Hoćemo li je uspjeti zadržati u slivu? Hoće li brzo otjecati? Hoće li prodrijeti u podzemlje? Koliko ćemo je zahvatiti? Hoće li vodni ekosustav imati dovoljno vode tijekom sušnog razdoblja? To su puno konkretnija pitanja od opće konstatacije da „klima postaje toplija“.

Šta možemo napraviti kao građani?

Priča o vodnom bogatstvu često završava na institucijama, hidrološkim mjerenjima i velikim infrastrukturnim projektima. Ali postoji i ono što se može vidjeti na lokalnoj razini. Ako živimo uz rijeku, možemo pratiti kako se mijenja njezin tok. Ako koristimo vlastiti izvor, možemo povremeno kontrolirati njegovu izdašnost i kvalitetu vode, a ne čekati da problem postane očit.

Ako primijetimo naglu promjenu boje, mirisa ili izgleda vode, to nije nešto što treba ignorirati. Ako je riječ o otpadu u koritu ili na obali, prijava nadležnim službama ima više smisla od komentiranja fotografije na društvenim mrežama. I možda najvažnije, vodu ne treba doživljavati kao nešto što postoji samo kada otvorimo slavinu. Hercegovina ima vodu upravo zato što postoji cijeli prirodni sustav koji je stvara, zadržava, propušta i vraća na površinu.

Hoće li rijeke stvarno nestati?

Vjerojatno nije pravo pitanje hoće li Neretva, Buna ili Bregava jednostavno nestati. Mnogo je važnije pitanje kako će izgledati njihovi vodostaji za deset, dvadeset ili trideset godina i hoće li vodni sustav moći odgovoriti na potrebe ljudi i prirode.

Jer rijeka ne mora nestati da bismo imali problem. Dovoljno je da joj se značajno skrati razdoblje visokog vodostaja, da duže traje ljetni minimum, da izvor koji je nekada bio izdašan postane nepouzdan ili da se voda mora sve više tražiti tamo gdje je ranije bila dostupna.

Hercegovina je dugo živjela s uvjerenjem da je voda jedan od njezinih najstabilnijih prirodnih resursa. Možda je vrijeme da to uvjerenje zamijenimo odgovornijim pitanjem: Ne koliko vode imamo, nego koliko je vode zaista raspoloživo, gdje se nalazi, koliko je kvalitetna i možemo li je sačuvati za vrijeme kada će nam najviše trebati.

Jer rijeka ne nestaje samo onda kada potpuno presuši. Ponekad počinje nestajati mnogo ranije, kada njezin nizak vodostaj prestanemo doživljavati kao upozorenje.

Foto: Ilustracija/Ramski Vjesnik