Josip Mlakić piše za 24sata: ‘Haški sud iznevjerio je baš sve ciljeve zbog kojih je osnovan…’

Tribunal je uvelike zaslužan za stvaranje nezdravih i bolesnih društava iz kojih svatko normalan bježi glavom bez obzira. Nameće se kolektivna krivnja jednom narodu. Sud nije imao iste kriterije prema žrtvama…

U trenutku dok nastaje ovaj tekst objavljena je vijest da je preminuo general Slobodan Praljak koji je, nakon što mu je pred Haškim tribunalom potvrđena prvostupanjska presuda od 20 godina, u sudnici popio otrov.

POGLEDAJTE VIDEO: Praljak u sudnici

Nažalost, ovakav neočekivan i apsurdan završetak rada jednog suda koji je u potpunosti iznevjerio ciljeve zbog kojih je osnovan, a to je prije svega satisfakcija svim ratnim žrtvama i jačanje procesa pomirenja u regiji, nitko nije očekivao. Prilika za suočavanje s prošlošću i kakvu-takvu katarzu već je poodavno propuštena, a Haški tribunal je pogotovo posljednjih godina pretvoren u instrument politike stvorivši svojim “pravnim standardima” popriličnu zabunu, a uvelike je zaslužan za stvaranje nezdravih i bolesnih društava u regiji iz kojih svatko normalan bježi glavom bez obzira.

Proces takozvanoj hrvatskoj šestorci, u sklopu kojega je presuđeno generalu Praljku, ušao je u 14. godinu trajanja, što je jedan od najduljih, ako ne i najdulji proces koji je vođen pred Tribunalom. Treba se na ovom mjestu prisjetiti Nirnberškog procesa koji je trajao oko godinu dana i koji je u potpunosti ispunio svoju svrhu. Haški sud je morao obaviti svoj posao beskompromisno i u razumnom roku. Ovako, traumatizirano bosanskohercegovačko društvo živjelo je više od dva desetljeća s “mrtvacem u kući”, bez ikakvih izgleda da krene naprijed.

Proces “hrvatskoj šestorci” je svojevrsni presedan u radu Haškog suda zbog formulacije Udruženog zločinačkog pothvata (UZP) koja je potvrđena pravomoćnom presudom. Taj famozni UZP postao je odjednom jedino važan, u drugi plan su samim tim pale žrtve i zločini koje nitko normalan ne smije negirati, niti umanjivati. Od prvostupanjske presude “hrvatskoj šestorci”, UZP je uz suradnju Tužiteljstva BiH, Haškog tužiteljstva, javnih emitera i bošnjačke nacionalističke vrhuške pretvoren u instrument nametanja kolektivne krivnje Hrvatima, bez obzira na to što je više puta naglašavano kako Haški tribunal sudi isključivo pojedincima. Također, već nakon prvostupanjske presude, mehaničkim prenošenjem presuđenog UZP-a na niže razine u Tužiteljstvu BiH, ovaj princip je pretvoren u učinkovitu metodu etničkog čišćenja Hrvata iz sredina koje su ostale koliko-toliko multietnične.

Usporedo s ovim, najteži zločini Armije BiH prema Hrvatima ni do danas nisu procesuirani. Pokušat ću taj princip objasniti prema događajima u selu Duša u općini Gornji Vakuf-Uskoplje, u kojoj živim, za koje je Slobodan Praljak pravomoćnom presudom oslobođen odgovornosti. Nažalost, ne mogu o ovim događajima svjedočiti iz prve ruke, jer sam se u to vrijeme nalazio u selu koje je bilo u potpunom okruženju Armije BiH. Ono što znam je to da se sve dogodilo na samom početku sukoba između Hrvata i Bošnjaka. Tom prilikom je od snajperske vatre poginulo nekoliko pripadnika HVO-a, nakon čega su postrojbe HVO-a osvojile selo. Zatim je došlo do uništavanja i pljačkanja kuća u kojima su živjeli Bošnjaci te njihova protjerivanja iz sela. Tijekom ratnih djelovanja nastradao je određeni broj civila. Istovremeno, u selu Bojska (u istoj općini) pripadnici Armije BiH su zaklali četvero staraca u dobi od 70 do 85 godina. Tijela staraca bila su izmasakrirana i to je bio možda najstrašniji prizor koji sam u životu vidio. Počinitelji ovog zločina nikada nisu procesuirani, pa čak niti pred Tužiteljstvom BiH, dok su ratna djelovanja u selu Duša, kakvih je u tom trenutku bilo na stotine, dobacila do Haga, što ne bio bio problem da je Haški sud imao iste kriterije prema svim žrtvama. Ovo možda na najbolji način govori o radu Haškog tužiteljstva.

Nedavno je jedan od umirovljenih haških tužitelja “gostovao” u BiH po opskurnim ratnohuškačkim nacionalističkim skupovima koje je organizirao Safet Oručević, ratni gospodar života i smrti u istočnom dijelu Mostara. U dnevnicima Ratka Mladića, na primjer, koji su uzeti kao valjan dokaz protiv “šestorke”, mogu se pročitati i dijelovi o susretima i gotovo prijateljskim odnosima Ratka Mladića i Safeta Oručevića. Postoji još nešto zbog čega je UZP došao u žižu zbivanja: zbog tvrdnji kako će Haški sud na neki način “ispisati” povijest krvavih balkanskih ratova iz devedesetih, što je, kako stvari sada stoje, tvrdnja bez ikakvog pokrića. Haški sud će zapravo cementirati tri dijametralno suprotstavljene “istine”.

Povijest pišu pobjednici, a u BiH imamo tri gubitničke strane za koje je povijest tek alibi. O posljedicama ove presude po odnose u BiH teško je unaprijed govoriti. Jasno je kako će biti predmet razdora, kost koju će kontrolirani mediji glodati do besvijesti sljedećih godina, stvarajući veći jaz i u onako podijeljenim društvima, bez izgleda da se bilo koja od strana suoči s počinjenim zločinima. Smrt generala Praljka ubacuje u ovu priču jedan potpuno neočekivan moment, što je na neki način do kraja poljuljalo autoritet jednog, nažalost, prije svega političkog suda.