Kad mrtvi zapjevaju

Sredinom šezdesetih godina u bivšoj Jugoslaviji, usprkos privrednim reformama provedenim 1963. i 1965. godine, dolazi do velikog porasta nezaposlenosti. Razlog je bio taj što je Jugoslavija, za razliku od ostalih socijalističkih zemalja u okruženju, pokušavala postaviti industriju na tržišne osnove. Zbog toga su savezne vlasti 1965. godine dopustile svim zainteresiranima odlazak na rad u inozemstvo, odnosno na “privremeni rad” kako se to u socijalističkoj terminologiji ideološki korektno nazivalo. Ideja je sazrijevala od 1961. godine, kada su se pojavili prvi prijedlozi za sličnu mjeru. Međutim, savezna vlast odlučila je te procese regulirati međudržavnim sporazumima, vjerojatno iz razloga da ne bi došlo do stihijskih odlazaka iz zemlje.

Piše: Josip Mlakić

Te 1965. godine potpisan je međudržavni sporazum s Austrijom, Švedskom i Francuskom o “izvozu” radne snage. Ipak, najvažniji sporazum, onaj sa Saveznom Republikom Njemačkom, potpisan je tri godine kasnije, u listopadu 1968., zbog toga što 1965. godine, kada je potpisan sporazum s Austrijom, Švedskom i Francuskom, još uvijek nisu postojali diplomatski odnosi između SR Njemačke i Jugoslavije.

O Nijemcima se od završetka Drugog svjetskog rata kroz sve instance isključivo gradila slika neprijatelja, uključujući i popularnu kulturu, i taj sporazum, koji bez ikakvih ograda možemo nazvati povijesnim, bio je svojevrsna prekretnica, ne samo u odnosima između dviju zemalja, već zbog toga što je on na poseban način obilježio jugoslavenske 70-te i 80-te, presudno utječući na političku kulturu u zemlji, širom otvorivši vrata prema zapadnom kulturnom krugu, što je možda bio jedan od ključnih faktora da je Jugoslavija za vrijeme Hladnog rata cijelo vrijeme ostala s 2 druge, prave strane takozvane “željezne zavjese”, te postala poželjna paradigma za sve druge socijalističke zemlje sa svojim satelitskim režimima kojima je upravljano iz Moskve.

Nije više bilo moguće na bilo koji način demonizirati svijet “mrskog kapitalizma” kao dotada, jer su s našim gastarbajterima iz Njemačke, s prvim automobilima, dugom kosom i odjećom u skladu s modnim trendovima tog vremena, stizale i oduševljene priče o nezamislivom blagostanju. Gastarbajteri su donosili sa sobom i neke dotada neviđene predmete male vrijednosti koji su usprkos tome postali svojevrsni statusni simbol, od kojih je mnogima možda ostala u sjećanju pivska boca sa samostojećim zatvaračem. Ili prve termos-boce.

U jednoj televizijskoj drami koja je snimljena u bivšoj Jugoslaviji krajem 70-ih, ne sjećam se više niti njenog naziva, jedna gastarbajterska termos-boca igra ulogu čudesnog artefakta

Ipak, odlasci na rad u inozemstvo najveće promijene izazvali su u svijetu stoljećima začahurene Bosne i Hercegovine, pogotovo među Hrvatima iz ruralnih dijelova zemlje. Neke većinske hrvatske sredine, poput Tomislavgrada, odnosno Duvna tada, ili Rame, postale su neka vrsta paradigmi “gastarbajterskih sredina”. Međutim, ono što vrijedi istaći, što je ovaj fenomen možda ponajviše odredilo, da su na rad u inozemstvo odlazile uglavnom muške glave, dok su njihove obitelji ostajale u zemlji.

U mojoj generaciji, koja je krenula u osnovnu školu početkom sedamdesetih, postojala je jasna podjela na djecu čiji su očevi radili u inozemstvu i na one čiji nisu. Gastarbajtersku djecu se moglo prepoznati po odjeći i imovinskom stanju. Taj fenomen obilježio je i moje odrastanje. Prve farmerice koje sam dobio u životu stigle su iz Njemačke. Bile su marke “Jinglers”, čega se i danas sjećam, iako je otada prošlo gotovo pedeset godina, što je, čini mi se, bila robna marka velikog njemačkog trgovačkog lanca “C&A”. Donio mi ih je otac koji je radio u Njemačkoj. Braća moga oca, njih trojica, također su radila u Njemačkoj, kao i jedan  ujak i sva četvorica tetaka. Jedino je jedan ujak od svih muškaraca u široj obitelji ostao u zemlji, jer je jedini bio fakultetski obrazovan.

Priča sličnih mojoj je bezbroj. Kao rezultat prvih masovnih odlazaka na rad u inozemstvo, počinju se radikalno mijenjati fizionomije sêla. Događa se, također, još jedan fenomen: stanovnici brojnih skrajnutih mjesta dobili su mogućnost izbora, nešto što je dotada bilo nezamislivo.

Počinju masovni odlasci

U selu u kojem sam odrastao kroz nekoliko godina Hrvati su, iako su dotada činili otprilike četvrtinu stanovništva, gotovo iscurili iz sela. U svom razredu, od trideset i petoro učenika, ja sam bio jedini Hrvat. Najviše se odlazilo u Đakovo. Za neuke bosanske seljake pospani slavonski gradić postao je svojevrsni Eldorado, ono što je današnjim generacijama grad Zagreb. Fenomen gastarbajtera u kulturi i umjetnosti bivše Jugoslavije ostao je gotovo nedotaknut, usprkos njegovoj nesumnjivoj važnosti. Situacija se donekle popravila nakon rata. Od djela koja tematiziraju tu temu posebno treba izdvojiti sjajne prozne zapise Petra Miloša “Legende o rodijaku Ćipi” i dramu “Cinco i Marinko” Mate Matišića prema kojoj je Krsto Papić 1998. godine snimio film “Kad mrtvi zapjevaju”.

Ove godine, povodom Dana općine Prozor-Rama, bit će u Prozor-Rami postavljena skulptura “Ramski gastarbajter” hrvatskog kipara Petra Dolića rođenog 1975. godine u Travniku. Skulptura prikazuje gastarbajtera kako sjedi na kuferu, zagledan u daljinu. Dolić je uspio u tu skulpturu ugraditi samu bit jednog vremena, što je čini možda najvjerodostojnijim spomenikom bosanskohercegovačkim Hrvatima u cjelini, koji umjetnički prerađuje njihova sjećanja i memoriju iz druge polovice 20. stoljeća.

Ovo nije prva spomenička instalacija Petra Dolića na području općine Prozor-Rama. Prije nekoliko godina u središtu kružnog toka na ulazu u Prozor-Ramu iz pravca Jablanice postavljen je Dolićev 4 spomenik “Tvrtkov biljeg”. Tu su još spomenici “Rumbočki križ” u selu Rumboci, te “Rumbočki križ” postavljen na groblju u Rumbocima.

Spomenička baština je prije svega vezana uz vrijeme i prostor

U bivšoj Jugoslaviji to je imalo isključivo ideološko-komemorativni karakter, uključujući i figurativnu plastiku i spomeničke komplekse koji su bili vezani uz period Drugog svjetskog rata. Usprkos tome, toj svojevrsnoj ideološkoj i tematskoj ograničenosti, širom Jugoslavije nastajala su i djela velike umjetničke vrijednosti, gdje treba posebno izdvojiti radove srpskog arhitekta Bogdana Bogdanovića, njegov kameni “Jasenovački cvijet”, “Partizansko groblje u Mostaru”, te čudesni spomenički kompleks “Smrike” kod Novog Travnika. Sva spomenička baština iz ranijeg perioda, kako je to i inače nepisani “običaj” u sredinama s “viškom historije”, bila je uglavnom uklonjena i spremljena u muzejske depoe.

Ostalo je jedino ono što se na neki način uklapalo u ideološke dogme socijalističkog režima, poput lika Matije Gubeca, na primjer, ili motiva koji su obrađivali daleku, pa čak i bližu prošlost, poput skulptura Ivana Meštrovića, pri čemu ne treba zanemariti ni Meštrovićev status kipara svjetskog glasa što je zasigurno dodatno utjecalo na to da se nitko nije usuđivao micati njegove skulpture čak i u slučaju njihove eventualne ideološke “sumnjivosti”. A ne treba, također, ni smetnuti s uma to da je Josip Broz Tito nastojao svim silama, sve do smrti velikog kipara, vratiti Meštrovića iz Amerike u Jugoslaviju.

Najpoznatiji spomenik koji je 90-ih, nakon što je u periodu iza Drugog svjetskog rata uklonjen i spremljen u muzejski depo, kao svojevrsni čin raskida sa socijalističkom tradicijom i njenom ideološkom rigidnošću, vraćen na staro mjesto bio je onaj Josipu bana Jelačića koji je izradio austrijski kipar Dominik Fernkorn u drugoj polovici 19. stoljeća. Spomenik se nalazi na Trgu bana Jelačića i predstavlja jedan od prepoznatljivih simbola grada Zagreba. Neki drugi spomenici, poput splitske “Bajamontijeve fontane” nisu bili te sreće, jer je ovaj spomenik 1947. godine potpuno uništen kao simbol talijanskog iredentizma, bez obzira što je nastao prije pojave fašizma.

“Ramski gastarbajter” će bez sumnje ostati kao trajni simbol jednog vremena, ali i kao umjetničko djelo kojemu je moguće učitavati i neka nova značenja, što pogotovo vrijedi za one mlađe, koji se ovog fenomena i ne sjećaju, ali o kojemu su zasigurno slušali od svojih starijih kao o nekoj bajkovitoj, suvremenoj legendi koja je bila ključni dio mitologije jednog vremena, barem iz perspektive bosanskohercegovačkih Hrvata.

Dvosmjerni proces iz 70-ih i 80-ih pretvorio se u jednosmjerni: dok su naši gastarbajteri, poput ustrajnih Sizifa odlazili i vraćali se, nove generacije odlaze trajno i nepovratno. Sjetni pogled “ramskog gastarbajtera” možemo u tom kontekstu danas protumačiti i kao rezignirani pogled prema daljinama koje su progutale njihovu djecu i čija će mitologija, na žalost, ostati neispričana, istopljena u labirintima globalnog svijeta koji je trajno i nepovratno raskrstio s tradicijom, s “demokracijom naših mrtvih”, kako je tradiciju nazvao veliki engleski pisac Gilbert Keith Chesterton.

Foto: Ramski Vjesnik/Ilustracija