Karl Jaspers: Pitanje krivnje i odgovornosti

Jedinstvo kroz prisilu ne vrijedi ništa; poput privida ono će se rasplinuti u katastrofi. Jednodušnost postignuta međusobnim razgovorom i razumijevanjem dovodi do zajedništva koje traje i odolijeva.

Karl Jaspers (1883-1969), psihijatar, psihopatolog i filozof egzistencije, zbog svojih javnih govora protiv Hitlera i nacionalsocijalizma god. 1933. gubi mjesto profesora, a 1939. pravo da išta javno objavljuje. God. 1942. dopušteno mu je da emigrira, ukoliko u Njemačkoj ostavi svoju suprugu Židovku, što on odlučno odbija. Pred sam kraj rata, sredinom travnja 1945., trebao je biti odveden u konclogor, no, srećom, netom prije konclogor zauzimaju Amerikanci.

Na Sveučilištu u Heidelbergu, u zimskom semestru 1945/46, držao je Jaspers predavanja o duhovnoj situaciji Nijemaca i nužnosti suočavanja s nacističkom prošlošću. Predavanja je god. 1946. objavio kao knjigu Schuldfrage; hrvatski: Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, AGM, Zagreb 2006.

Jaspers je smatrao da nikakvo poricanje vlastitih zločina, nikakav bijeg u «ponosnu šutnju» ne mogu pomoći ozdravljenju njemačkoga naroda koji se našao u slijepoj ulici poraženoga, poniženoga i od svega svijeta prezrenoga naroda, nego da upravo iskreno uzajamno razgovaranje, razlikovanje krivnje i odgovornosti donosi ozdravljenje te dugo i uporno stjecanje povjerenja od strane drugih.

Riječ Schuld, koju se prevodi s krivnja, u njemačkom jeziku ima dvostruko značenje: krivnju, grijeh, ali i dug, te u tom smislu Jaspersovu knjigu treba shvatiti i kao pokretanje pitanja o dužništvu, o odgovornosti, pojedinačnoj, ali i institucionalnoj. Knjiga je manifest za sve Nijemce, koji je, dakako, bio upućen i Saveznicima da nikada nije kriv cijeli narod, nego samo pojedinac.

Bez sumnje, ova je knjiga pomogla u razumijevanju krivnje i sazrijevanju u zrele osobe. Onaj tko priznaje svoju krivnju i razlikuje svoju od tuđe krivnje i odgovornosti, postaje istinski zrelom osobom i subjektom.

 

Važni dio Jaspersove rasprave su četiri pojma krivnje (vidi niže). To su kriminalna krivnja, zločini su objektivno dokazivi jer krše jednoznačne zakone; politička krivnja, odnosi se na djela države (ili režima), a kao instancu kažnjavanja, kao i u prvoj možemo shvatiti sud; moralna krivnja, gdje je glavna instanca vlastita savjest; te metafizička krivnja, gdje je instanca samo Bog. Za svaku od četiri vrste krivnje postoji posljedica: za prvu stiže kazna, za drugu postoji odgovornost, dok za treću dolazi pokora i obnova, a za četvrtu preobrazba ljudske samosvijesti pred Bogom. (Iv.Š.)

 

Iz Uvoda u niz predavanja o duhovnoj situaciji u Njemačkoj

 

«[…] Želimo naučiti razgovarati jedni s drugima. To znači da ne želimo samo ponavljati svoja mišljenja, već čuti što drugi misli. Ne želimo samo tvrditi, već razmišljati u kontekstu, osluškivati razloge, biti spremni da dođemo do novog uvida. Želimo pokušati zauzeti drugo stajalište. Štoviše, mi jednostavno želimo tražiti ono što nam proturječi. Zahvaćanje zajedničkog u proturječnom važnije je od brzopleta učvršćivanja stajališta koja se međusobno isključuju zbog čega razgovor završava kao bezizgledan.

Tako je lako zastupati različite afektivne prosudbe; mirno predočavanje pada nam, naprotiv, teško. Lako je prekidati komunikaciju prkosnim tvrdnjama; teško je, naprotiv, neprestance nadilaziti tvrdnje i prodirati u područje istine. Lako je posegnuti za nekim mišljenjem i držati ga se, ne bi li se izbjeglo daljnje razmišljanje; teško je, naprotiv, napredovati korak po korak i nikad se ne opirati daljnjim pitanjima. […]

Ne postoji pitanje koje ne bi smjelo biti postavljeno, nikakva srcu prirasla samorazumljivost, nikakav osjećaj ni životna laž koje bi trebalo štititi. Ali pogotovo ne smije biti dopušteno da jedni druge izazovnim, neutemeljenim i olako donesenim sudovima drsko udaramo u lice

Mi spadamo zajedno; kad međusobno razgovaramo, moramo osjećati našu zajedničku stvar. […] Vi koji slušate ova predavanja osjetit ćete suglasje ili otpor, a i sam se osnovom svoga mišljenja neću kretati bez uzbuđenja. Ako u jednostranom predavanju faktički i ne razgovaramo jedni s drugima, ne mogu izbjeći da se netko osjeti gotovo osobno pogođen. Unaprijed vas molim: oprostite mi ako vrijeđam. Ja to ne želim. Ali sam odlučan da se što je moguće razboritije okušam u najradikalnijim mislima.

Razgovaramo li jedni s drugima, stječemo više od naše vlastite povezanosti. Na taj način stvaramo neizostavnu osnovu za razgovor s drugim narodima. Na krajnjoj otvorenosti i iskrenosti ne počiva samo naše dostojanstvo – koje je moguće i u nemoći – nego i naša vlastita prilika. […] Ako je uspjeh moguć, onda je to samo dugoročno. Još dugo nam neće pristupati s povjerenjem.

Stav ponosne šutnje za kratak rok zacijelo je opravdana krinka, iza koje ćemo predahnuti i pribrati se. Ali on će postati samoobmanom i lukavštinom spram drugog ako si dopusti da se prkosno skriva u sebi samom, da sprečava jasnoću i uzmiče pred potresenošću zbiljom. Ponos koji se pogrešno smatra muškim, a zapravo uzmiče, uzima šutnju kao posljednje preostalo borbeno djelovanje u nemoći.

 

Uzajamni razgovor danas je u Njemačkoj otežan, ali on je i najveća zadaća, jer smo među sobom izrazito različiti po onom što smo doživjeli, osjetili, željeli i učinili

 

[…] Želimo pronaći put jedni k drugima, razgovarati jedni s drugima i nastojati se međusobno uvjeriti. Nama u velikoj mjeri nedostaje to da jedni s drugima razgovaramo i jedni druge saslušamo. To se pogoršava činjenicom da mnogi ljudi zapravo ne žele razmišljati.

Oni traže samo parole i poslušnost. Ne pitaju i ne odgovaraju, osim ponavljanjem uvježbanih uzrečica. Oni mogu samo tvrditi i slušati, ne mogu provjeravati i uviđati, stoga ih se ne može ni uvjeriti. Kako razgovarati s ljudima koji ne žele sudjelovati u razgovoru u kojem se provjerava i razmišlja i u kojem ljudi traže svoju samostalnost kroz uvid i uvjerenje!

Njemačka može ponovno doći k sebi samo ako mi Nijemci pronađemo zajednički put u komunikaciji i ako naučimo zaista razgovarati jedni s drugima, svjesni svoje silne različitosti. Jedinstvo kroz prisilu ne vrijedi ništa; poput privida ono će se rasplinuti u katastrofi. Jednodušnost postignuta međusobnim razgovorom i razumijevanjem dovodi do zajedništva koje traje i odolijeva.

 

Četiri pojma krivnje

Valja razlikovati:

 

1. Kriminalnu krivnju: Zločini su objektivno dokaziva djelovanja koja krše jednoznačne zakone. Instanca je sud, koji u formalnom postupku pouzdano određuje činjenična stanja i na njih primjenjuje zakone.
2. Političku krivnju: Ona postoji u djelovanju državnika i pripadnosti nekoj državi, uslijed koje moram snositi posljedice za djelovanje te države, čijoj sam sili podređen i čiji poredak omogućuje moj opstanak (politička odgovornost). Svaki čovjek odgovoran je za način na koji se njime vlada. Instanca je sila i volja pobjednika, kako u unutarnjoj tako i u vanjskoj politici. Uspjeh odlučuje. Smanjenje samovolje i sile proizlazi iz političke mudrosti, koja misli na daljnje posljedice, i priznavanja normi koje vrijede kao prirodno pravo i pravo naroda.
3. Moralnu krivnju: Za djela koja uvijek činim kao pojedinac, snosim moralnu odgovornost i to kako za svoje političko tako i za vojno djelovanje. Nikad ne vrijedi pojednostavljeno “naređenje je naređenje!”. Kao što zločini ostaju zločini i kad su naređeni (iako sukladno mjeri opasnosti, ucjene i terora vrijede olakotne okolnosti), svako djelovanje podliježe moralnoj prosudbi. Instanca je vlastita savjest i komunikacija s prijateljem i bližnjim, čovjekom koji me voli i zainteresiran je za moju dušu.
4. Metafizičku krivnju: Postoji solidarnost među ljudima kao takvima, koja svakog čini suodgovornim za svako prekoračenje pravde i nepravednost svijeta, posebice za zločine koji su počinjeni u njegovu prisustvu ili s njegovim znanjem. Ne učinim li sve što mogu da ih spriječim, snosim zajedničku krivnju za njih. Ako nisam uložio svoj život da spriječim ubijanje drugih, već sam mu prisustvovao, osjećam se krivim na način koji pravno, politički i moralno nije primjereno pojmljiv. To što još živim, a dogodilo se nešto takvo, pada na mene kao neizbrisiva krivnja. Kao ljudi, ako nas sreća ne poštedi takve situacije, dospijevamo na granicu na kojoj moramo izabrati: ili ćemo, bez svrhe, s obzirom da nema izgleda za uspjeh, bezuvjetno staviti život na kocku ili ćemo, zbog mogućnosti uspjeha, radije ostati na životu. Supstanciju ljudskog bića čini bezuvjetno načelo da ljudi mogu živjeti samo zajedno ili uopće ne, ukoliko se nad nekim čini zločin, odnosno ukoliko je posrijedi podjela fizičkih životnih uvjeta. Ali činjenica da to načelo ne postoji u solidarnosti svih ljudi, državljana, pa čak ni manjih skupina, već ostaje ograničeno na najuže veze među ljudima, predstavlja krivnju sviju nas. Instanca je samo Bog.

 

Razlikovanje četiriju pojmova krivnje objašnjava smisao predbacivanja. Tako, primjerice, politička krivnja znači odgovornost svih državljana za posljedice državnog djelovanja, ali ne i kriminalnu i moralnu krivnju svakog pojedinačnog državljana u odnosu na zločine koji su počinjeni u ime države. Ο zločinima može odlučivati sudac, ο političkoj odgovornosti pobjednik; ο moralnoj krivnji može se zaista govoriti samo kroz borbu utemeljenu na ljubavi uzajamno solidarnih ljudi.

Možda je moguća objava metafizičke krivnje u konkretnoj situaciji, u književnim i filozofskim djelima, ali jedva da ju je moguće osobno saopćiti. Najdublje su je svjesni ljudi koji su jednom došli do bezuvjetnosti, ali su upravo na taj način iskusili zakazivanje jer tu bezuvjetnost ne mogu primijeniti spram svih ljudi. Ostaje stid spram stalno prisutnog, koje se konkretno ne da rasvijetliti, već u najboljem slučaju samo općenito razmotriti.

Razlikovanje pojmova krivnje mora nas sačuvati površnosti naklapanja ο krivnji, u kojem se sve bez stupnjevanja navlači na jednu jedinu razinu, kako bi se sudilo u grubom zahvatu, na način lošeg suca. Ali razlikovanja nas na kraju moraju odvesti natrag k onom jednom uzroku, ο kojemu je nemoguće govoriti kao ο našoj krivnji.

Razlikovanja postaju zablude ako ne ostane u svijesti kolika je povezanost među različitostima. Svaki pojam krivnje pokazuje stvarnosti koje mogu imati posljedice za sfere drugih pojmova krivnje.

Kad bismo se mi ljudi mogli osloboditi svake metafizičke krivnje, bili bismo anđeli, a preostala tri pojma krivnje ostala bi bespredmetna

Moralni promašaji razlog su stanja iz kojih tek izrastaju politička krivnja i zločin. Bezbroj malih djelovanja i propuštanja, zgodna prilagodba, jeftino opravdavanje nepravednog, neprimjetno poticanje nepravednog, sudjelovanje u nastanku javne atmosfere, koja širi nejasnoću i kao takva tek omogućuje zlo, sve to ima posljedice koje sudjeluju u uvjetovanju političke krivnje za stanja i događaje.

U moralno spada i nejasnoća u vezi sa značenjem moći u ljudskom suživotu. Zamagljivanje tog temeljnog činjeničnog stanja isto je tako krivnja kao i lažna apsolutizacija moći kao jedinog mjerodavnog čimbenika događanja. Sudbina je svakog čovjeka da bude upleten u odnose moći u kojima živi. To je neizbježna krivnja sviju, krivnja bivanja čovjekom. Njoj se suprotstavlja zalaganjem za onu moć koja ostvaruje pravo i ljudska prava.

Propuštanje suradnje u strukturiranju odnosa moći, u borbi za moć u smislu služenja pravu, temeljna je politička krivnja, koja ujedno predstavlja i moralnu krivnju. Politička krivnja postaje moralnom krivnjom tamo gdje se uz pomoć moći uništava smisao moći – ostvarenje prava, etos i čistoća vlastitog naroda. Jer, gdje se moć sama ne ograničava tamo su nasilje i teror te naposljetku uništenje opstanka i duše.

Iz moralnog načina života većine pojedinaca širokih narodnih krugova u svakodnevnom ponašanju izrasta određeno političko ponašanje, a s njime i političko stanje. Ali pojedinac živi pod pretpostavkama povijesno već izrasla političkog stanja, koji je ostvaren etosom i politikom predaka a omogućen stanjem u svijetu. Tu postoje dvije u shemi suprotstavljene mogućnosti.

Politički etos princip je državnog opstanka u kojem svi sudjeluju svojom sviješću, svojim znanjem, svojim mnijenjem i svojim htijenjem. Življenje je to političke slobode kao neprestano kretanje propadanja i činjenja boljim. To življenje omogućeno je zadatkom i mogućnošću zajedničke odgovornosti svih

Ili, pak, vlada stanje u kojem ono političko većini ostaje strano. Državna moć ne doživljava se kao nešto osobno. Čovjek se ne doživljava suodgovornim, već je politički nedjelatan promatrač, radi i djeluje u slijepoj poslušnosti. Savjest mu je čista kako u poslušnosti, tako i u nesudjelovanju u onome što moćnici odlučuju i čine. Političku realnost on trpi kao nešto strano, težeći da s njome izađe na kraj lukavstvom u korist osobnih prednosti, ili pak živi u slijepom oduševljenju vlastitog žrtvovanja.

Razlika je to između političke slobode i političke diktature. Ali uglavnom više nije na pojedincima da odlučuju koje će stanje vladati. Pojedinac se u njemu rađa, zahvaljujući sreći ili kobi; on mora prihvatiti ono što je preuzeto i stvarno. Nijedan pojedinac i nijedna skupina ne može odjednom promijeniti pretpostavke, po kojima zaista svi živimo.

Posljedice krivnje

Krivnja ima izvanjske posljedice koje se tiču opstanka, shvatio to onaj koji je njima pogođen ili ne, a ima i unutarnje koje se tiču samosvijesti, kad sam sebe prozrem u krivnji.

1. a) Zločin stiže kazna. Pretpostavka je prihvaćanje krivca od strane suca u njegovu slobodnom voljnom određenju, a ne prihvaćanje da je kažnjen s pravom.
2. b) Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava. Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može biti: uništenje, deportacija, istrjebljenje. Ili, pak, pobjednik posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako želi.
3. c) Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati realne posljedice u svijetu.
4. d) Metafizička krivnja za posljedicu ima preobrazbu ljudske samosvijesti pred Bogom. Ponos se slama. Ta samopreobrazba kroz unutarnje djelovanje može dovesti do novog temelja aktivnog života, povezanog s neizbrisivom sviješću ο krivnji u poniznosti koja se dosuđuje pred Bogom i svaki čin uranja u atmosferu u kojoj obijest postaje nemoguća.

 

Izvor: polis.ba