KATARZA BEOGRADSKIH MEDIJA: MLADIĆ VIŠE NIJE HEROJ “Zaustavite veličanje ratnih zločinaca – najveće srpske sramote

Ratko Mladić, Vojislav Šešelj, Veselin Šljivančanin, Nebojša Pavković, Vladimir Lazarević… Živojin Mišić, Radomir Putnik, Stepa Stepanović, Petar Bojović. Tri točke su između zato što jedni i drugi ne mogu nikako u istu rečenicu, piše beogradski Blic, a prenosi Slobodna Bosna.

Ni vrijednosno, ni moralno, ni pravno, ni politički. Iako ih u posljednje vrijeme revizionisti sve češće izjednačavaju.

Baš u doba kada Srbija obilježava stoljeće od završetka Prvog svjetskog rata, tijekom kojeg je ispisala najblistavije stranice svoga postojanja, u dijelu javnosti se slavodobitno, poput najvećih vojvoda, pojavljuju osuđeni ratni zločinci. Uključenje uživo Ratka Mladića, prvostupanjski osuđenog u Haagu na doživotnu kaznu zatvora za genocid u Srebrenici, u emisiji Milomira Marića posljednja je u nizu takvih predstava, piše beogradski Blic.

Ako se tome doda da je Ministarstvo obrane na nedavnom Sajmu knjiga promoviralo ratni dnevnik Nebojše Pavkovića, da je na Vojnoj akademiji predavanje održao Vladimir Lazarević, te da je još jedan haški osuđenik, Veselin Šljivančanin, držao govor na stranačkoj tribini u Beškoj, a da je Vojislav Šešelj i dalje zastupnik u Skupštini Srbije, postavlja se pitanje hoće li se i kada u Srbiji konačno prestati s veličanjem u Haagu osuđenih ljudi i početi s kažnjavanjem onih koji to čine.

Direktor Komiteta pravnika za ljudska prava “Yukom”, Milan Antonijević, za ‘Blic’ kaže da zakon koji sprječava promoviranje ratnih zločina i zločinaca već postoji, ali da se ne primjenjuje.

– Riječ je o Zakonu o zabrani manifestacija neonacističkih i fašističkih organizacija i udruženja i zabrani upotrebe neonacističkih ili fašističkih simbola i obilježja, koji je donijet još 2009. godine, a u čijem članu četiri stoji “zabranjuje se proizvodnja, umnožavanje, skladištenje, prezentacija, širenje ili na bilo koji drugi način upotreba simbola kojima se propagiraju ili opravdavaju ideje, radnje ili postupci lica za koja su ta lica osuđena za ratne zločine”. Prilično je jasno da se taj zakon odnosi i na uključenje Mladića u televizijski program, ali se zakon uopće ne provodi – objašnjava Antonijević.

Kako kaže, bez obzira na to što Mladić još nije pravomoćo osuđen za genocid, država ni s moralne ni s ustavno-pravne strane ne može veličati ratne zločine.

– Država je usvojila akcijski plan kojim se obvezala da će izvješćivati žrtve o puštanju na slobodu ratnih zločinaca, a kakvu onda poruku žrtvama šalje kada tim zločincima organizira tribine, predavanja, promocije knjiga… Cijeli fokus treba prebaciti na žrtve. Možete zamisliti kako su se žrtve ratnih zločina osjećale kada su na televiziji sa nacionalnom frekvencijom čuli Mladića. Promocija ratnih zločina ne smije biti državna politika. I to svakako ne doprinosi smirivanju strasti u regiji – naglašava Antonijević.

Direktor Centra za regionalizam Aleksandar Popov naglašava za “Blic” da Srbija mora zabraniti veličanje ratnih zločina čak i da zakon ne postoji.

– To je obveza svake države koja želi uči u obitelj europskih naroda. Nažalost, država je prva dala povod za veličanje haških osuđenika kada je organizirala predavanje Lazareviću na Vojnoj akademiji, a Šešelju dozvolila da i dalje bude zastupnik. Sada, kada se Mladić pojavio uživo na televiziji, nadležni iz REM-a poručuju “kome je do morala nek ide u crkvu”?! A poslije se čudimo što je Srbija bila u 15. redu na svečanosti u Parizu povodom obilježavanja stogodišnjice od završetka Velikog rata. Potrošili smo sav moralni kapital stečen u Prvom i Drugom svjetskom ratu – ističe Popov i dodaje da je Njemačka najbolji primjer kako se jedna država ograđuje od ratnih zločina.

Nemoguća usporedba

Paralela između istaknutkih srpskih vojvoda Prvog svjetskog rata i visokih vojnih zapovjednika iz ratnih devedesetih se ne može povući, baš kao što se ne mogu usporediti ta dva oružana razdoblja. O tome nas uči povijest.

Povjesničar Dejan Ristić ističe za ‘Blic’ da znanstvena istoriografija stoji na stanovištu da ne postoje osnovi za takve usporedbe, toliko učestala u ovdašnjoj javnosti u posljednje vrijeme.

– Prvi Svjetski rat bio je globalni sukob koji je počeo napadom Austrougarske na Srbiju. Naša zemlja je vodila obrambeno-oslobodilački rat. Nema povijesnih podataka da su pripadnici Srpske vojske ikada, u razdoblju između 1914. i 1918. godine, počinili ma i najmanji ratni zločin. S druge strane, pripadnici okupacijske oružane sile kontinuirano su činili ratne zločine nad zarobljenim vojnicima i oficirima Srpske vojske, odnosno nad nedužnim civilima – naglašava Ristić i dodaje da nakon velikih pobjeda na bojnom polju, koje su se odigrale kroz čitav niz izuzetnih bitaka, Srbija iz Prvog svjetskog rata izašla kao država pobjednica.

Kako kaže, rat koji je na simboličan način obilježio početak prethodnog stoljeća, a bio je to Prvi svjetski rat, nema nikakvih dodirnih točaka s oružanim sukobima koji su obilježili kraj stoljeća.

– Ratovi za jugoslovensko naslijeđe predstavljaju unutrašnji, građanski sukob, sa izraženim elementima međunacionalnog i međuvjerskog konflikta, i po tome se suštinski razlikuju od karaktera Prvog svjetskog rata. Tijekom tih ratova došlo je, nažalost, do masovnih zločina nad civilima koje su provodile sve sukobljene strane. Oružane sukobe, do kojih je došlo u između 1991. i 1999. godine nisu, poput onih iz Prvog svjetskog rata, obilježile velike bitke. Drugim riječima, generali Pavković ili Lazarević nisu i ne mogu biti isto što i vojvode Putnik, Stepanović, Mišić i Bojović. Povijesni kontekst u kome su svi oni djelovali međusobno je potpuno različit – smatra Ristić.

Povijest je pokazala da relativizacija zločina nikada nije bila uspješna.

– Ukoliko bismo, pak, željeli povući paralelu sa sličnim slučajevima u europskoj povijesti, uočili bismo da nakon Prvog, a posebno poslije Drugog svjetskog rata, nije dolazilo do službenih pokušaja relativizacije zločina, odnosno predstavljanja pojedinaca osuđenih za njihovo provođenje kao istaknutih osoba. Stoga su pokušaji da se to učini u našem slučaju, od strane povijesne istine i znanosti, unaprijed osuđeni na neuspjeh – zaključuje Ristić.

Srbija da se ugleda u Njemačku

Kako se država odlučno ograđuje od ratnih zločina i zločinaca pokazala je Njemačka, koja se za pola stoljeća iz pepela apsolutnog gubitnika u Drugom svjetskom ratu pretvorila u lidera Europske unije.

U Njemačkoj i Austriji, koja je bila dio Reiha, odmah nakon rata zabranjeni su isticanje i upotreba nacističkih simbola. Tako se u Njemačkoj podignuta desnica u zrak uz pozdrav “Heil Hitler” kažnjava sa šest mjeseci zatvora.

U Austriji su zabranjene čak i registarske oznake koje podsjećaju na zločinački nacional-socijalistički režim. Zbog narastajućeg neofašizma i u Italiji odnedavno postoji zakon koji predviđa kaznu od šest mjeseci do tri godine za fašističko ili nacističko salutiranje, pozdrave, prodavanje fašističkih i nacističkih suvenira ili širenje takve propagande na internetu.

/Republikainfo.com/