KRISTINA PERIĆ: “Imam put kojim moram proći, nazad neću i ne znam”

Jedno je od najoštrijih pera kod Hrvata u BiH. Ne libi se dirnuti u svježi domaći kriminal, kao i onaj u regiji. Rezultat njezinih novinarskih objava često su istrage i optužnice, a prenosi ih cijela regija. Lokalni portali nešto rjeđe. Afere “Urbicid” ili “Lijekovi” samo su neke o kojima je posljednjih godina pisala.

Kada na njezinom portalu osvježavate vijesti ne biste li ugledali nešto novo, a objava nema, možete biti uvjereni da “kopa” i “krampa” na nekoj novoj temi. Nizom objava o domaćem kriminalu kroz aferu nazvanu “Peti kat” još je jednom zaintrigirala javnost i političku scenu. Upravo sve ovo rezultiralo je time da će je kolege ove godine nominirati za novinarku godine u BiH.

Intervju s Kristinom Perić, glavnom urednicom portala Hercegovina.info, jednog o najčitanijih i društveno najutjecajnijih u BiH, pročitajte u nastavku.

Dvadeset godina ste u medijima, no čini se da ste najviše napravili na portalu Hercegovina.info. Je li to tako i zašto je to tako?

“U pravu ste. Moje profesionalno ludilo počinje 2019. godine s angažmanom na portalu Hercegovina.info gdje sam glavna i odgovorna urednica. Tu mi šefovi, Bog im dao zdravlja, dadoše slobodu, koje u BiH u medijima uglavnom nema. Ta je sloboda ključna, jer medij smrdi od glave, ili miriše. Kada se na slobodu neviđenih razmjera nakalemi osoba poput mene, s obilježjima blagog PTSP-a, koja već 40 godina želi bolje sutra koje nikako ne dolazi, onda se dobije Hercegovina.info kakav je on danas. Isprva je to bila honorarna suradnja, da bi me ubrzo vlasnici, programeri financijski nevezani za BiH, pozvali da preuzmem kormilo portala. Moram kazati da tu doživljavam potpunu slobodu da ujutro kada dođem na posao radim što god želim i pokazujem se u punoj svojoj širini. I to se pokazalo punim pogotkom. Utrostručio se broj čitatelja na portalu, ide to prema milijun jedinstvenih korisnika na mjesečnoj bazi. Od 2019. do danas pišem niz istraživačkih članaka, razotkrivamo niz afera. Zaustavljamo korupciju u nekim segmentima u potpunosti, pišemo kaznene prijave, lagano pomjeramo društvo u pravom smjeru. U Hercegovini je to bila nepoznanica. Donosimo svježinu na medijsku scenu Hercegovine, a osim: ‘Čuvaj se’, najčešći komentar koji čujemo od normalnih ljudi je: ‘Vi ste svjetlo.’ Ponosna sam na priču koju smo napravili, često djelujući i kao aktivisti i kao pokret, a ne samo novinari. Uvijek s istim ciljem boljeg sutra.

Najsvježija afera o kojoj ste pisali nosi naziv “Peti kat”. Možete li ukratko opisati cijeli slučaj, njegovu samu srž te kako zapravo novinar prolazi teški put do otkrivanja takve priče. Tko mu sve stoji na putu, a tko mu pruža ruku, s kime surađuje? Koliko je zapravo teško dolaziti do informacija, a potom ih i objaviti u medijima?

“Niz mojih članaka danas je predmet u Tužiteljstvu HNŽ. Nije to samo ‘Peti kat’, tu je prva bila afera ‘Urbicid’, gdje ovih dana očekujemo optužnicu protiv čelnih ljudi u mostarskom urbanizmu,  a gdje smo potpuno demaskirali sve loše i koruptivne prakse oko gradnje u Mostaru: https://www.hercegovina.info/tags/index/afera-urbicid. Tu je ‘Peti kat’: https://www.hercegovina.info/tags/index/rade-bosnjak, gdje je formiran predmet protiv Rade Bošnjaka, a tu je i predmet sporne kupoprodaje kuće u vašoj općini: https://www.hercegovina.info/vijesti/istrazili-smo/rade-bosnjak-hdz-bih-platio-kat-trosne-kuce-u-prozoru-kao-stan-u-mostaru-a-kupio-ga-od-mladezi-hdz-bih-bogodol-koja-ga-je-kupila/193495/, koji je također rezultirao istragom. Tu imam i nova saznanja koja sam nedavno dopunila tužitelju. Razotkrili smo aferu s lijekovima u HNŽ-u, nakon čega se uzdrmala regija, a reagirala je i Pliva. Tu su članci o pravomoćnom osuđeniku koji je na čelu mostarske škole što je također predmet Tužiteljstva HNŽ, kao i kriminal omiljenog stranačkog poduzetnika Nike Marušića koji je predmet u Tužiteljstvu u Livnu. Tu je još more ‘krampom iskopanih’ objava, poredanih u rubrici Istrazili-smo/, koje se ne mogu pisati bez dobra nosa, čistih namjera i isklesanog višegodišnjeg zanata. I tu sam djelomično odgovorila na pitanje koliko je teško do informacija. Godinama se gradi to povjerenje među ljudima, da su zaštićeni kao izvor, da mi se mogu povjeriti, da ću temu završiti, da imam znanja i hrabrosti. Mobitel često zvoni do kasno u noć, stižu informacije i dokumentacija. Čekaju me ujutro koverte ispod redakcijskih vrata, poštar donosi anonimna pisma… I dok se more novinara čitav dan premišlja da nađe što bi mogao raditi, ja se borim da stignemo sve što saznajemo i dobijemo obraditi. Veći je problem informacija druge strane. Recimo, Rade Bošnjak na more naših upita ne odgovara, ne demantira nijedan, a na koncu angažira odvjetnice koje su branile Fahrudina Radončića i traži brisanje članaka. Vidjeti ćemo se svakako na sudu.

Što se dogodi kada akteri Vaših otkrivenih afera ne završe u zatvoru, iako se uključi i SIPA koju ste nam ranije spomenuli?

“Više od duboko ukorijenjenog kriminala demotivira me nerad pravosuđa. Činjenica je da se visoka korupcija ne procesuira, a procesuira pokoji joint, kilo duhana ili pola metra drva. Politika odlučuje tko i kada ‘pada’, a najzanimljiviji predmeti se kriju po ladicama. Ipak trudim se da me to odviše ne ometa. Ne smije nečiji nerad utjecati na naš rad u redakciji. Mi svoj posao završavamo, a s obzirom i na kretnje prema EU, biti će pritisak i na domaće pravosuđe, koje će, kako je to moralo i ono u Hrvatskoj, početi raditi i oslobađati se politika. Na koncu i sami čitatelji u komentarima ispod objava pitaju što radi tužiteljstvo i policija. Jer, uočili su gdje je najveći nerad nakon što vide da smo mi kao medij servirali gotovu priču, koja je gotov predmet. I sami smo podnositelji nekih kaznenih prijava, pa i kao mediji i zainteresirana strana zovemo i raspitujemo se, dajemo sve od sebe da probudimo uspavane tužitelje da rade. Praktično je to dosta iscrpljujuće, ali ne posustajemo.

Što se događa s novinarima istraživačima, kakva je situacija u BiH. Zašto nema više medija poput vašeg, a imamo more onih koji ne smiju ni prenijeti vašu novinarsku objavu. Što se događa s medijskom scenom u BiH?

“Već sam o tome ranije govorila u medijskim istupima. Mi u BiH imamo novinare držače diktafona, prenositelje dnevnih zbivanja, imamo novinare koji su zapravo nacionalni trubaduri i jahači nacionalnih politika sva tri naroda. Oni zapravo ‘ko bajagi‘ zavijaju u nacionalne trube, a zapravo za svoj džep, jer od nacionalnih politika i proračunskih sredstava i žive. Imamo nazovi državne, televizijske medije, gdje također politika uređuje sadržaje. Recimo, Federalnu televiziju na kojoj nikad ne možemo vidjeti prilog kontra Izetbegovića. Samo su od njih gori naši domaći mostarski koji zadnja tri desetljeća nisu našli nikakvu grešku HDZ-u BiH. Ili Dodikovi… U konačnici mediji koji služe kao nacionalni trubaduri pratitelji tronacionalnih politika ispostaviti će se najvećim neprijateljima svoga naroda, jer da su malo kritizirali vlastitu vladajuću stranku ona  bi se ispravljala. Imamo i šaku neovisnih medija, koji nastoje ploviti solo ovom močvarom, dovitlavajući se kako opstati. Oni daju najveći doprinos društvu u kojem živimo i to im je i motiv rada. Tko su oni narod prepoznaje i u svojim tegobama im se obraća.”

Istraživačko novinarstvo je borba, a često se novinarima istraživačima imputira pozadina da su nečiji plaćenici i da rade po nalogu. Napisali ste jednom da vas najviše frustrira pitanje čime ste motivirani. Čime ste zapravo motivirani?

“Strašno me motiviraju četiri mala oka, desetogodišnjeg Ivana i četverogodišnje Anamarije. To mi je najveće životno blago i jasan motiv koji me probudi svako jutro s novom energijom. Kad pričam s kolegama u redakciji, vidim da su nam motivi slični, da smo se upravo zbog njih i okupili i to nas drži. Kada padnemo, jer nam pravosuđe neradom obesmišljava svaku borbu, te male oči i želja za boljim životom dižu. Kako to životno blago želimo ostaviti u malo boljem svijetu posljednjih godina ne da se bavimo novinarstvom nego probamo u našoj branši malo ‘gurati planine’.”

Spomenuli ste djecu. Kako balansirate privatno i poslovno?

“Kao i svaka druga žena, čvrsto sam prizemljena i posve obična u svakom svom danu. Moje radno vrijeme traje često 15 i više sati. Već ranom zorom pripremim obitelji svježi obrok, često i domaći kruh. Potom razvezem djecu u vrtić i školu, onda se udubim u posao. Nisam tip urednika koji hoda, razgovara i dogovara. Radno vrijeme provodim u redakciji ili na terenu. Primam stranke, uzimam najviše, najgore i najteže teme. Radim, kopam, zovem, usmjeravam, borim se za portal i za informaciju. Kolege to vide i pokušavaju pratiti, poštuju me i vole. Na odnos koji imamo u redakciji, i atmosferu, sam posebno ponosna. Dolazim na posao kao u kuću, bez ikakve muke i tereta. Vidim da kolege uz mene rastu, da su već danas bolji nego jučer, i da će sutra moći nastaviti našu priču gdje god bili oni ili ja. Iza posla opet u drugi film. Po djecu gdje sam ih ostavila, kući opet čeka posao, pisanje zadaća i ostalo. Stižem mnogo toga, ne žalim se, nisam tip koji se prenemaže. Trenutaka za odmor gotovo i nemam, a predahe koristim tako da recimo prije spavanja čitam vijesti i pratim što su drugi taj dan radili. Ispušni ventil mi je cvijeće. Imam tridesetak orhideja. Volimo se uzajamno i more cvjetića me dočeka svaki dan kad dođem kući.”

Ljudi Vas zaustavljaju kako bi vas pohvalili i upoznali. Komunikacija sa čitateljima je svakodnevna?

“U pravu ste, ima onih koji zastanu i kažu: ‘Bravo’, pruže ruku, pruže verbalnu podršku. Ne znam ih, a oni su mene upratili. Pohvale dobivam preko kolega, članova obitelji i poznanika. Imamo situaciju da nam je nedavno običan čovjek iz Mostara putem ‘donate’ opcije ispod istraživačkih objava ‘za kavu’ uplatio više od jedne mjesečne plaće, kao podršku našem radu. Velika je to stvar, ne zbog novca naravno. Da običan čovjek, koji u realnom sektoru zarađuje plaću, izdvoji toliki iznos u današnje vrijeme. Vjera koju imaju obični ljudi u nas snažan je pokretač. U našim čitateljima je energija i snaga. “

Kakvi Vas zapravo strahovi prate kao novinarku koja objavljuje opasne članke, kriminalne radnje koje počinitelje mogu utamničiti?

“Moram biti iskrena i reći nikakvi. Nemam straha, Bog me toga oslobodio. Imam put kojim moram proći, nazad neću i ne znam. Vodim se onom: ‘Tko se boji umire svaki dan, a tko se ne boji umre jednom’. Reći će mnogi da je moja odsutnost straha zapravo hrabrost, da sam, kako reče jedan stariji kolega ‘mudara’. O mudima koja navodno imam, a žene ih ne bi trebale imati, neću. Ali, sigurno je da sve što radim ima velike veze s ljubavlju prema svom opljačkanom i istjeranom narodu, a onda i prema ostala dva.”

Vaša redakcija ponovno je bila meta napada. Posjećujete li često vulkanizere?

“Nažalost u pravu ste. Po treći put meta plaćenika s kapuljačama bilo je osobno vozilo vlasnika našeg portal. Prvi put su mu razbili zadnje staklo, drugi put u siječnju ove godine nožem izrezali sve četiri gume. Jutros je ponovno zatekao vozilo na felgama, nožem su opet isječene sve četiri gume, jedino na njegovom vozilu. Podzemlje nam očito šalje jasne poruke i pokušava nas zastrašiti. Ne trebam ponavljati da se ne bojimo, da smo odlučni raditi, ali moram reći da nam se sve lagano gadi. Imali smo nedavno batinanje u Mostaru, imali smo i slogan ‘Kvaliteta života, sigurnost i povjerenje’. Evo vidimo za koga su ta kvaliteta, sigurnost i povjerenje. Svaki napad je uredno prijavljen policiji, niti o jednom nemamo povratnu informaciju je li se išta uradilo. Osim tih, bilo je i verbalnih pritisaka, tipa: ‘Zatvorit ću vam ured’, ‘Imate minutu da gasite vijest’ i slično.”

Je li onda teško voljeti zemlju u kojoj živite i radite?

“Volim svaki pedalj ove zemlje. Od očevih Gruda, mamine Gorice, Mostara u kojem sam provela trideset godina života, grada na Bregavi gdje stigoh po suprugu do Rame koju zavoljeh usput preko svojih dragih prijatelja. Sve je to moje i dio mene. Franjo Topić je rekao jednu divnu i jednostavnu rečenicu: ‘Treba razlikovati narode i stranke.’ Ja volim sva tri bh. naroda, ne volim niti jednu nacionalnu stranku od vladajuće tri. Vidim da na isti način rade, zapošljavaju, namještaju tendere i sve ostale koruptivne prakse na isti način legaliziraju i provode. Vidim da i u Tuzli, Bileći i Livnu narod ima iste probleme, tako da sam ‘narodoljub’ i domoljub, odlučna da mi oni koji ne vole ni svoju zemlju ni svoj narod, neće ogaditi najljepšu zemlju na svijetu, najpošteniji i najpitomiji narod. A dobro zarađuju pretvarajući se da to nije tako.”

Što mislite o radu Hrvatskog narodnog sabora?

“Hrvatski narodni sabor ne postoji. Da Hrvatski narodni sabor postoji on bi se morao uhvatiti u koštac s gorućim hrvatskim problemima, što nikako nije slučaj. Da takvo što postoji u tom saboru bi bilo mjesta za sve Hrvate, tim više što su bučniji i pravdoljubljiviji. U takvom nečem bih sjedila možda i ja, u nekom odjelu za medijska pitanja u Hrvata, ili Vi. Ovo što imamo je ‘Sabor Dragana Čovića’, obična nevladina organizacija koju svaki pojedinac može napraviti za 300 KM, a koja se naziva i hrvatskom i narodnom. Tu, osim HDZ-a BIH i Dragana Čovića, imamo nekih par stranaka. U jednima su članovi samo supružnici, druge su ugašene i slično. Svi skupa stanu u jedan kombi. Govoriti o toj organizaciji zaključitelja koja za svoj narod još nije uradila ništa konkretno, osim što je donijela 800 zaključaka, posve je nepotrebno i nesuvislo. Ono što je Hrvatima žurno potrebno je ‘Hrvatski oporbeni blok’. Ekipa koja bi radila za narod i skinula s vlasti politiku koja već 30 godina radi samo, i isključivo, za sebe.”

Kako gledate na HDZ BiH?

“Gledam ga kao stranku kojoj je žurno potrebna katarza. Nije moguće da ta stranka 30 godina nema koga sankcionirati, izbaciti iz članstva jer je posrnuo, jer je ogrezao u kriminalu I nepotizmu. Nije moguće da ta stranka ne može na unutarstranačkim izborima izgurati niti jednog protukandidata Čoviću. Nije moguće da se na stranačkim organima šuti i povlađuje predsjedniku. Nije moguće da predsjednika te stranke cijeli svoj život nisam vidjela da je popio kavu i prošetao gradom, ako izuzmemo polaganje vijenaca kod Kosače. To je ‘odnarođena’ politika, stranka koja ne nudi nikakvo rješenje za narod, ali zato uvijek ima rješenje za 30-tak članova u vrhu stranke. Želim im snage da se očiste, da priliku dobiju mladi i sposobni kadrovi, no, ne vidim da će se to skoro i dogoditi. Ono što me posebno boli su odlazeće mlade obitelji, koje glasuju tabanima, koje svoje stajalište o HDZ-u nisu pokazali glasovanjem, borbom, nego šute i odu. Vrijeme će pokazati da je era Dragana Čovića bila za Hrvate jedna od najmračnijih, premda češće i radije pričamo o nekim drugim razdobljima mraka.”

U Rami je osnovana Ramska narodna stranka. Je li to možda put i za druge jedinice lokalne samouprave?

“Osobno sam stajališta da Hrvatima žurno treba jaka, nesalomljiva, nepotkupljiva opća oporbena stranka, koja se neće prodavati zbog sitnih nagona, dugova, poslova u državnim tvrtkama za članove obitelji i slično. A potom nam prodavati nacionalne priče kao razloge za partnerstvo s Čovićem. To smo imali dosad. Ramska narodna stranka se lokalno identificirala, lokalna sredina će očito biti u fokusu djelovanja stranke i to je dobro za Ramu. U najmanju ruku imat ćete pluralizam kojem mi Hrvati težimo i u kojem smo drugdje zakinuti, već na idućim izborima, u ponudi više suprotstavljenih hrvatskih opcija.”

Što biste poručili mladima koji trenutno studiraju novinarstvo ili se pak jednostavno žele baviti novinarstvom?

“Da ne idu na praksu u ‘stožerne’ medije i odmah u startu uče kako ne bi trebalo raditi. Da nikome ne daju svoja krila. Start je najbitniji. Tek kada ostaneš svoj, pa na to nakalemiš iskustvo i znanje, društvo će od tebe imati koristi, a ti sam profesionalno zadovoljstvo. Pozivam ih da se izbore da praktično znanje stječu u medijima koji ozbiljno rade za dobrobit naroda.”