Kukuljević Sakcinski održao prvi saborski govor na hrvatskom jeziku prije 180 godina
Ivan Kukuljević Sakcinski održao je na današnji dan prije 180 godina, 2. svibnja 1843., prvi službeni govor na hrvatskom jeziku u povijesti Hrvatskog sabora. Službeni jezik sabora stoljećima je bio latinski, još od srednjeg vijeka pa čak i nakon spomenutog Kukuljevićeva govora.
U saboru je tek 1847.godine donesena odluka o uvođenju narodnog jezika kao službenog, a početak primjene hrvatskog jezika na zasjedanjima sabora dogodio se tek 1848. godine. Ivan Kukuljević Sakcinski bio je rođeni Varaždinac, a tijekom svoje političke karijere obavljao je mnoge visoke dužnosti. Bio je veliki župan Zagrebačke županije, član Banske konferencije pa čak i banski namjesnik.
Sin je Antuna, hrvatskog političara, zastupnika u zajedničkom hrvatsko-ugarskom saboru u Požunu i vrhovnog ravnatelja škola u Hrvatskoj. Njegova obitelj porijeklom je iz Rame. U daljnjem su srodstvu s bosanskim franjevcem Grgom Martićem.
Kukuljević je bio i povjesničar i arheolog, a smatra ga se utemeljiteljem moderne hrvatske historiografije
Bio je istaknuti ilirac te je govorom u Saboru želio propagirati borbu za nacionalno osvještenje Hrvata. Iako je taj govor izazvao uzbunu kod austrijskih i mađarskih vlasti utro je put skorom priznanju hrvatskog kao službenog jezika.
Spomenimo i da je Kukuljević pokrenuo prvi hrvatski povijesni časopis Arkiv za poviestnicu jugoslavensku te da je bio prvi predsjednik Hrvatskog arheološkog društva. Njegova je zasluga i konačno prihvatanje štokavskog narječja koje je upotrijebio u svojoj drami Juran i Sofija ili Turci kod Siska.
U trenutku kad je Ivan Kukuljević održao spomenuti prvi saborski govor na hrvatskom jeziku bio je na položaju hrvatskog bana grof Franjo Haller, podrijetlom iz Erdelja (Transilvanije).
Kukuljevićeve povijesne misli o nacionalnom identitetu
Kukuljević je izrekao povijesne misli o tadašnjoj jezičnoj praksi i nacionalnom identitetu: “Mi smo malo Latini, malo Nemci, malo Taliani malo Magjari i malo Slavjani a ukupno (iskreno govoreći) nismo baš ništa! Martvi jezik rimski, a živi magjarski, nemački i latinski – to su naši tutori, živi nam groze, martvi darži nas za garlo, duši nas, i nemoćne nas vodi i predaje živima u ruke. Sada imamo još toliko sile u nami suprotstaviti se martvomu, za mala nećemo moći nadvladati žive, ako se čvarsto na naše noge ne stavimo, to jest, ako naš jezik u domovini neutvardimo i njega vladajućim neučinimo. Susedi naši, osobito Magjari, neće već odstupljivati od svojega jezika, i iz priateljstva i uljudnosti prema nas ili iz drugoga kakvoga uzroka, neće ga zaista zamenjivati s ikojim drugim najmanje martvim, nu to i potrebovati hoteti od njih, bi značilo toliko: kao orlu hoteti svezati krila, da k nebu nepoleti; njihova stalnost i jedinost u jeziku nadvladati će zaisto našu nestalnost, neslogu i mešariu….”.
Izvor: bljesak.info
