Leutar je često govorio da ga AID prati i prisluškuje

Tko je likvidirao Jozu Leutara još se ne zna, ali se kockice mogu vrlo brzo i lako složiti. Pitanje je samo što će biti kada se one slože i izađe na vidjelo tko je naručitelj atentata.

Nekadašnji zamjenik ministra federalne policije Jozo Leutar podlegao je 28. ožujka 1999. godine povredama zadobijenim 12 dana ranije u eksploziji njegovog automobila dok se vozio na posao u Sarajevu.

Rukopis atentatora

Istraživački tim “Slobodne Bosne”, u kojem su bili Adnan Buturović, Suzana Mijatović, Merima Sijarić i Senad Avdić, objavio je 20. ožujka 1999. godine, dok se Leutar još borio za život u sarajevskom Kliničkom centru, detalje atentata koji je šokirao domaću i inozemnu javnost i koji je bio povod za najozbiljniju političku krizu u Bosni i Hercegovini poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma.

“Rukopis atentatora na Jozu Leutara identičan je atentatima na hrvatske policajce u Travniku: prvi nezvanični nalazi FBI ukazuju da eksploziv nije aktiviran daljinskim upravljačem!!??”, naslov je teksta “Slobodne Bosne” u kojem su doneseni i detalji o tome kako je večer prije atentata Leutar proveo u Domu Armije, “Holiday Innu” i stanu na Ciglanama. Otkriveno je i da je njegov vozač Željko Ćosić prije ulaska u vozilo kazao da mu je nešto sumnjivo, ali je Leutar žurio na sastanak. U istom tekstu SB, na koji podsjećamo u nastavku našeg feljtona o političkim ubistvima, doneseni su i detalji o saslušanju Nedžada Brankovića, Nijaza Skenderagića, Zaima Backovića, generala Jusufa Jašarevića…

Šefe, nešto je sumnjivo

– Doministar federalnog MUP-a Jozo Leutar u privatnim razgovorima sa poznanicima često je govorio da ga bošnjačka tajna služba (AID) prati i prisluškuje. Ukoliko je to i bilo istina, u Sarajevu nije bilo teško “ući u trag” doministru Leutaru. Kada nije bio na poslu, lako ga se moglo naći u nekoj od kafana u kojoj se po inerciji okupljaju sarajevski Hrvati, te uglednici hrvatskih političkih stranaka. Najčešće je Leutar, bez vidne i napadne pratnje, sjedio u kafani “Imperijal” u Titovoj ulici. Bezmalo, svake večeri Leutar je sa društvom sjedao u “Imperijalu” za stolom koji je uvijek bio rezerviran. Pored “Imperijala”, Leutar je izlazio i u restoran “Boemi” na Marindvoru, još jedno omiljeno “uporište” bosanskih i hercegovačkih političara i biznismena. Nešto rjeđe odlazio bi u restoran “Lira”, vlasništvo HNK “Napredak”. U kafane u blizini svojeg stana na Ciglanama, u koji je nedavno uselio, nije zalazio – piše “Slobodna Bosna” na početku teksta od 20. marta 1999. godine i nastavlja: – I prvog dana u ovoj sedmici, u ponedjeljak, 15. ožujka, Jozo Leutar, Valentin Ćorić i Ivo Rezo dogovorili su svoj večernji susret u Domu Armije u Sarajevu, na proslavi povodom primanja Mađarske, Češke i Poljske u NATO. Pola sata prije početka svečanosti na kojoj je, pored domaćih zvaničnika, prisustvovao čitav diplomatski kor u Sarajevu, prilikom kontrole pripadnici odjela Kontradiverzione zaštite (KDZ) Kantonalnog MUP-a Sarajevo otkrili su vremenski tempiranu protivpješadijsku minu. Naprava velike razorne moći bila je postavljena u prostoru između Doma Armije, zgrade općine Stari Grad i ulaza u centralu OSCE-a za Bosnu i Hercegovinu. Nakon završene svečanosti, Leutar i Ćorić sjeli su u službeno vozilo Federalnog MUP-a kojim je upravljao pripadnik odreda za osiguranje objekata i osoba, doministrov pratilac i vozač Željko Ćosić (inače rođak Leutarove supruge Nevenke). Premda je na raspolaganju imao još jedan službeni automobil marke “audi”, doministar je već duže vremena koristio bijeli “golf A3” (reg. oz. 345-E-390). Ministar Ćorić je predložio da “sjednu još malo u Holiday Innu”, što je Leutar i prihvatio. Oko 22.30 sati, Ćosić je odvezao Leutara u stan na Ciglanama u ulici Merhemića trg broj 7, koji je Leutar koristio iako je već dobio i renovirao peterosoban stan u Radićevoj ulici u strogom centru grada. Te noći je u stanu bila i njegova supruga Nevenka, koja je obično boravila u kupljenoj kući u Neumu. Vozač Željko je na svoj način sigurnosno “obilježio”, ili u policijskoj terminologiji “markirao” automobil i također otišao na spavanje u stan koji se nalazi u istoj zgradi, ali u drugom ulazu. Ujutro, 16. ožujka u 7.45 sati, Ćosić, Leutar i Rezo našli su se ispred automobila. Vozač je nakon što je otvorio vrata i prekontrolirao nekoliko puta vozilo i prostor oko njega rekao Leutaru: “Šefe, nešto mi je sumnjivo. Sinoć nisam ovako “markirao” auto”. “Vozi, Željko, kasnim na sastanak i imam stotinu poslova”, rekao je Leutar uobičajeno sjedajući na suvozačevo mjesto, dok je Rezo sjeo na zadnje sjedište iza Ćosićevih leđa. Jedan policijski dužnosnik sa kojim smo razgovarali tvrdi da se policijskom profesionalcu, kakav je Jozo Leutar, takav previd nikada ne bi desio da doista nije žurio na sastanak! – opisuje se u tekstu SB-a od 20. ožujka 1999. godine.

(Sutra: Kako se spasio Zaim Backović; Ko je prvi priskočio u pomoć Leutaru; Zašto su dolaskom Mehmeda Žilića i Kemala Ademovića policajci nasilno oduzeli filmove iz fotoaparata i videozapise od brojnih domaćih i stranih novinara)

Trenutak stravične eksplozije

– Ćosić je otprilike minutu vremena zagrijavao automobil, i krenuo k Alipašinoj ulici pored parkinga službenih vozila Američke ambasade u BiH. Ispred Leutarovog vozila kretao se “golf” metalik plave boje kojim je upravljao kantonalni ministar privrede Zaim Backović sa ženom i mlađim sinom. Kada je Ćosić skrenuo udesno, uključujući se u Alipašinu ulicu, odjeknula je stravična eksplozija – navodi “Slobodna Bosna” u tekstu otprije 18 godina.

Tipični veseljak kojeg su ljudi u Sarajevu voljeli i poštovali  

– Najčešće društvo posljednjih godina Leutaru je bio njegov stari prijatelj i pratilac, inače i sam policajac, Ivo Rezo. Posljednjih nedjelja nakon što je imenovan za ministra u Vijeću ministara (Ministarstvo civilnih poslova i komunikacija), uz Leutara se redovno mogao vidjeti bivši šef policije Hercegovačko-neretvanske županije Valentin Ćorić. Leutar je tokom rata bio Ćorićev zamjenik, kada je ovaj bio ministar policije Hrvatske Republike “Herceg-Bosne”. Njih su se dvojica od Ćorićevog dolaska u Sarajevo intenzivno družila, a i ministar Ćorić se u Leutarovom društvu osjećao ugodno, jer – kako je za naš list rekao: “Nikada nisam brinuo da će nam se nešto ružno desiti kada smo zajedno. Jozo je jednostavno čovjek kojeg ljudi vole i koji nikome ne može učiniti ništa nažao. On je tipični veseljak. Nikome nije jasno zašto se baš to njemu desilo, kada on ljude nije nikada raspoznavao niti se s njima družio po nacionalnom ključu. Ja sam svjedokom da su Jozu ljudi u Sarajevu voljeli i poštovali” – prenosila je “Slobodna Bosna” 1999. godine..

(Izvor: Dnevni avaz)