Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši

Godine 1937. bile su na Draševu 32 obitelji, koje su imale ne samo svoje stanove, nego i svoju zemlju. Te obitelji su: Petrićevići sa 7 obitelji, Tadići sa 6, Sablje sa 4, Prskale sa 3,Tomići sa 3, Jelići sa 3, Perići sa 4 i Zahirovići, muslimani, sa 2 obitelji. Oni provedu veći dio, skoro dvije trećine godine, sa stokom na planini i spuštaju se u polje samo u jesen kada budu dignuti usjevi u poljima. Tada treba u jednom pravcu da iskoriste pašu po strništima, a u drugom da sa stokom tore zemljišta u poljima.

Makljen 1960-tih                                                                Makljen 1940.

U Glasniku Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine iz 1937. godine objavljen je tekst ing. Jove Popovića Ljetni stanovi na planinama Raduši i Ljubuši. Popović je rođen u Modriči 1882. godine. Poljoprivredni fakultet završio je u Beču. Gotovo cijeli život djelovao je kao agronom u Sarajevu. Obišao je tridesetih godina prošloga stoljeća gotovo sve ljetne nastambe stočara u BiH o kojima je pisao, ostajao je s njima kroz određeno razdoblje, razgovarao, pratio njihova kretanja, poslove, pažljivo se zagledao i opisivao njihove stanove, pojate ili trajne nastambe ako su ih već imali. (R. J). U nekoliko nastavaka donosimo Popovićev tekst s mnoštvom zanimljivih podataka. Učinjene su neznatne korekcije u tekstu, kao i nadopune koje su pisane kurzivom i označene zagradama.

Opis planine Raduše

Raduša planina zahvaća cijelu sjeverozapadnu i zapadnu stranu prozorskog sreza. Strane njezine koje su okrenute prema sjeveru zahvaćaju jugoistočne dijelove bugojanskog sreza; upravo sav visinski teren toga sreza koji se nalazi između Vukovskog Polja i lijeve obale Vrbasa. Granice su joj u tom pravcu Skrta planina sa vrbaskim pritocima Mrkodolskim potokom i potokom Planinkom. Sa svojim ograncima Kozlom i Proslapskom planinom ona obuhvata sa zapada cijelu dolinu Rame i pruža se prema jugozapadu sve do visokih polja što se nalaze između nje i planine Ljubuše. Prema istoku ona neposredno prelazi u šumovite osrednje visoke gore, što su se utiskale između nje i Vranice planine. Taj uski pas gora između nje i Vranice prosječen je gornjim tokom Vrbasa, koji se probija od istoka prema zapadu a zatim okreće prema sjeverozapadu u Skoplje Polje. Kroz te gore provedena je preko sedla Makljena (1123 m) državna cesta, koja spaja vrbasku i ramsku dolinu.

                        Draševo 1937.                                                                                 Draševo 2017.

Glavni greben Raduše nije ni dug ni razveden, ali su zato veoma široko razvučeni njezini sjeverni i južni bokovi, kao i njezina najzapadnija strana koja prelazi u ravno i dugo Vukovsko Polje. Ispod kosa njezinih što obuhvaćaju zapadnu i sjevernu stranu ramske doline nalaze se sela Lapsun, Jaklići, Rumboci, Varvara, Kopčići i Proslap. Strane, odnosno kose njezine, koje se spuštaju prema tim selima kao i prema polju oko tih sela posve su gole. Po njima nema visoke šume, tek mjestimično i slabo proraslo je nisko grmlje. Te strane padaju dosta strmo prema dolini Rame, a pošto su okrenute jugoistoku i jugu, izložene su jakim vjetrovima i jakoj inzolaciji. Gorske bujice odnose stalno sa tih strana slojeve humusne zemlje i snose ih u podnožje njihovo ali često s velikom količinom krupnog kamenja i pijeska s kojim zatrpavaju u spomenutim selima površine ziratnog (obradivog) zemljišta. Prirodni porast šume na njima veoma je spor i slab a vještačko pošumljavanje skupo i s malo izgleda na uspjeh.

Kada se iz polja uzađe na prve više položaje na prvu visoravan Draševo (Jaklićka planina) ili na Rumbočku planinu (Duga Dila, Zahum) još uvijek se produžuju te goleti. Na te više položaje izlazi se ili Jaklićkim putem, idući iz polja u pravcu sjevera prema planini, ili Rumbočkim putem, idući u pravcu sjeverozapadnom, u pravcu ceste što od Prozora vodi prema Livnu i Duvnu. Prve visoravni na koje se izađe iz polja označavaju stočari općim imenom Podradušom. U zapadnom dijelu Rumbočke planine prostire se veća šuma Dašnik, ispod koje se nalaze kosanice Ariluci. Onda dolaze manji gajevi po Čeprljačama a dalje prema sjeveru šuma Grkašnica i nešto zapadnije šuma Ravašnica. Po Dašniku je pretežno jelova šuma, u Grkašnici i Ravašnici ima najviše omorike. Bjelogorične šume po ovim položajima ima malo i to samo u Čeprljačama nešto hrastovine. Sve su šume mlade i ne zauzimaju velike prostore. Između njih prostiru se pašnjaci i kosanice (livade koje se kose) koji su dosta prostrani. Svuda sa ove strane ima mnogo vrtača tako da taj prostor gledan s visine izgleda kao izrešetan. Visina nad morem tih prvih visoravni iznosi 1300-1400 m. Nigdje nema žive vode, pa su svi stočari upućeni na površinsku vodu koju skupljaju s krovova pomoću oluka ili u otvorena korita ili u čatrnje. Predjeli su inače dosta slikoviti jer se izmjenjuju po prostranoj visoravni pašnjaci i šume sa ziratnim zemljama i kosanicama. Ta izmjena ublažuje mnogo krševitost tih predjela tako, da krš nije mnogo upadljiv niti zamara. U Jaklićkoj planini na koju izađemo uz Jaklićku stranu ili Jaklićki put prva visoravan je Draševo. Po toj visoravni ima dosta ziratne zemlje koju stočari preko ljeta obrađuju i zasijavaju žitima: jarim ječmom, zobi i ozimom raži. Položaje s manje plodne zemlje, strmije kose ili vrtačast teren, zauzimaju kosanice. Sjeverozapadno u toj visoravni leži selo Gornji Jaklići (Popović pod Gornjim Jaklićima podrazumijeva Draševo, a kad spominje Donje Jakliće misli na selo Jakliće), koje je grupirano i ima 47 domova. Selo se nalazi na visini 1200 m. Počevši od 1300 m, pošavši Kadinici i prvim Lazinama, počinje šuma Prodojnica. U njoj je pretežno miješana šuma bukva sa omarom. Samo strane zvane Osoje imaju pretežno crnogoričnu šumu. Po Prodojnici ima dosta dobrih paša. Busen je vrlo bujan. Šuma Prodojnica zahvata veliku površinu Raduše koja se prostire od istoka, od Kadinice, prema sjeverozapadu sve do pod najviši vrh Idovac. Prva čistina na koju se iz šume izlazi sa jugoistočne strane zove se Stankovi Podovi. Odatle se Prodojnica širi prema jugu sve do strana zvani Nadstinje, koje se strmo obaraju prema selu Zahumu. Pastiri dijele ovu šumu u Ravnu Prodojnicu, Veliki Dolac i Osoje. Prodojnica je mlada šuma u dobi od 50-80 godina. Crnogorična šuma mlađa je od bjelogorične i mjestimično je – Osoje – vrlo bujna i lijepa. Od 1300 pa sve do 1700 m u pravcu sjevernom i sjeverozapadnom neprestano se izmjenjuju šuma i pašnjaci. Tek oko 1700 m počinje čistina i planinski pašnjaci.

Draševo 1937.

Idući od Dugih Bila prema istoku uz strane koje se zovu Jela izlazi se na položaje zvane Ježovača. Tu su mnoge prisojne strane po kojima nema šume ali ima dosta dobre paše. Jugoistočno od Ježovače nalazi se položaj Nadstinje koji se izdiže poviše Ibrahim Doca, mahale sela Zahuma. Sjeveroistočno odatle dolazi se na brdo Janjećak i dalje u tom pravcu na položaj Katunište. Ime toga položaja naznačava da su tu bili nekada stanovi, ali mi pastiri, koje sam o tom pitao, ne znadoše reći kada su tu bili stanovi. Malo dalje od Katuništa nalaze se položaji Repušine Torine. Taj naziv nastao je odatle što tu noćiva rumbočka srida. Srida znači velika stada volova i alaše konja koje naročiti pastiri – sridari čuvaju preko ljeta, od juna do augusta eventualno i septembra, na planinskim pašama. Dakle opet označava povremeno planinsko naselje. Položaj je zgodan za noćni boravak stoke, jer se nalazi u docu zaklonitom i zaštićenom sa svih strana višim brdima. Pastirima je lako da u njemu drže svoja stada na okupu i da imaju pregled nad cijelim stadom. Obično tamo gdje se nalaze torine raste bujno planinsko bilje repušina. Nastavljajući put prema sjeveru dolazimo na položaj zvan Ravne. Tu su dobre paše za stoku. Po ovim položajima palo mi je u oči da od samoniklog bilja ima veoma mnogo kukurijeka. On se prostire vertikalno sve do 1800 m nad morem. Inače ima dosta pitomog bilja kao što su bijela djetelina, zvjezdan, crvena djetelina, čubrić i dr. Od Ravna počinje uspon na najviši vrh Raduše Idovac. Uspon je blag. Ove južne strane Idovca obrasle su busenom do pod sami vrh. Po njima nema grmova ni visoke šume. Nema ni klekovine. Tek pod samim vrhom ima je nešto malo. Zaobilazeći glavni vrh Raduše, u pravcu istočnom, dolazimo na jezero pod Idovcem koje se nalazi na nadmorskoj visini 1850 m. Jezero leži u vrtači čije strane nisu strme. Najblaža je sjeveroistočna strana jezerske obale a najstrmija je jugozapadna od koje se ide ravno prema vrhu Idovcu. Jugozapadna i zapadna obala jezerska znatnije su izdignute nego istočna i sjeveroistočna. Oko jezera nema šume ima nešto malo rijetke klekovine u pravcu Idovca. Jezero ima oblik rastegnutog kruga. U pravcu od zapada prema istoku nešto je šire nego od sjevera prema jugu. Skoro cijela površina jezerska pokrivena je vodenim biljem. Samo uz obalu jedan i po do dva metra čista je površina. U jezero pritječe površinska voda koja nastaje od topljenja snijega i od kiša. Najjače je pritjecanje sa sjeverozapadne strane. Na toj strani površinske vode nanose zemlju i pijesak pa je do sada priličan dio jezera zatrpan. Jezero pod Idovcem zahvaća površinu od 1500-2000 m. Dubina mu nije poznata ali pastiri koji su bili kod jezera vele da je najdublje u sredini. Ovdje da je mjerena dubina na taj način što su spuštali odsječeno stablo omare do dna i ustanovili da dubina iznosi 16 pedalja. To bi bilo oko 3 metra. U jezeru ima puno tritona i punoglavaca. Temperatura vode mjerena u 14 sati 21. 7. 1937. godine iznosila je pri obali 22° C. Pored ovog jezera nalazi se još jedno zvano Voljičko, ono je sjeveroistočno od Idovca i mnogo je manje. Oba ta jezera nalaze se u prozorskom dijelu Raduše i jedine su vode, koje ne presušuju. lako u visini od 1300-1800 m ima dosta šume ipak u njoj nema nigdje živih izvora ni tekuće vode. Od strane bugojanskog sreza ima međutim vrlo mnogo žive vode koja se na površini pokazuje u izvorima i u potocima. Od Idovca, najvišeg vrha, pruža se glavni greben Raduše u pravcu sjeverozapad – jugoistok preko Prodojnice prema Kadinici i Draševu. U ovom glavnom grebenu ima vrlo malo vrtačastog terena. On je većinom potpuno zaobljen i ravan. Taj glavni masiv Raduše, ako ga promatramo iz ptičjeg leta, ima oblik pravougaonika čija je sjeverozapadna strana sa Idovcem, Plandištem, Mličnom Glavicom i Raduša Kamenom najviša i najmoćnija. Odatle se prema istoku lagano spušta u niže grebene i visoravni. S južne strane, od prozorskog sreza, i sa sjeverne strane, od bugojanskog sreza glavni greben pada vrlo strmo u polje. Južno, prema selima ramske doline, padaju strane iz visine od 1500 m naglo na visinu od 700 m. Sjeverna strana ruši se također od 1700 m, od Plandišta, naglo na 1300 m, na položaje ljetnih staja sela Voljica a odatle opet dalje za novih 300 m na položaje samih sela Voljica, Osretka i dr. (oko 100 m). Prema zapadu obara se glavni greben također dosta strmo sa visine od 1700 m u Podradušu i Vukovsko Polje, sa nadmorskom visinom 1300-1200 m. Jugoistočno greben se spušta prema sedlu Makljenu, čija je nadmorska visina 1100 m.

Pogled sa vrha Idovca dalek je te hvata prema jugoistoku sve do Bitovnje, Lisinja i Bjelašnice. Bliže planine su Prenj, Muharnica, Čvrsnica i Vran koje zauzimaju južne i jugozapadne strane. Prema sjeveru odnosno sjeveroistoku pogled hvata planine Vlašić i Vranicu. Sjeverozapadno vide se planine Malovan, Cincar, Krug i Krbljina. Od položaja zvanog Klečje ispod Idovca vidi se sasvim dobro Vukovsko Polje i u njemu velika i grupirana i planinska sela Gornje i Donje Vukovsko. Zatim, dalje prema sjeveru, vidi se veliko selo Planinica ispod Škrte planine. Pogled pada odatle daleko prema sjeveroistoku u Skopaljsko Polje sve do planina koje graniče sa Vranicom odnosno sa njezinim najzapadnijim kosama.

Po glavnom grebenu Raduše kao i po sjevernim i sjeverozapadnim kosama flora je dosta bogata. Velike površine sa jugoistočne strane pokrivene su šumom (Prodojnica), koja se širi od 1400 m sve do 1700 m. Sva sjeverna i sjeverozapadna strana Idovca obrasla je gustom klekovinom počevši od najviše tačke njegove (1956 m) sve do Plandišta (1800 m) i do Katuništa (1600 m). Na zapadnim stranama porasle su mlade crnogorične šume, Grkašnica i Javorje. Poviše tih šuma na položajima od 1600-1800 m prostiru se dobri planinski pašnjaci sa gustim busenom trava (graminea) i širokolisnih samoniklih biljaka: crvene i bijele djeteline, zvjezdana, čubrića, Anthyllis vulneraria i dr.

Od samoniklih biljaka čiji je porast i veličina prostora, koji zahvaćaju, karakterističan za neke položaje Raduše spomenut ću naročito ove: Tako je na primjer cijela jugozapadna strana planine, spuštajući se prema Vukovskom Polju, gdjegod nema visoke šume, pokrivena gustim pokrovom biljke koju tamošnji seljaci zovu sijerak. To je međutim Genista radiata (L.) Scop. Ona se spušta od 1700 sve do 1550 m. Na toj istoj strani samo malo zapadnije veoma je proširena biljka koju stočari nazivaju kopito Renunculus thora L. ). Njezino je djelovanje na ljudsku kožu vrlo štetno. Gdjegod se privije na golu kožu i drži dan-dva, odmah izazove upalu i prišteve po obloženim mjestima. Ona se nalazi po šumama kao i po čistinama. Sva južna strana Idovca pokrivena je kukurijekom – Heleborus sp.? Zatim su vrlo česte grupe Hypochoeris illyrica i Buphtalmum salicifolium L. koje se nalaze po visinama oko i ispod Idovca sve do 1800 m nad morem. Onda se nalazi često: Prunella grandiflora (L.) Jasq., Linum capitatum Kit., Knautia travnicensis (Beck) Szb var. Crassifolia Szabo i Gymnadenia conopea (L.) R. Br. Sve se to bilje nalazi po visinama od 1500 do 1800 metara. Oštrica (Nardus stricta) nalazi se samo po najvišem grebenu. U nižim položajima nema je.

Draševo 2016.

Stanovi na planini Raduši

Sa stanovišta iskorištavanja planinskih paša sa stokom Raduša je podijeljena među sela Jakliće, Rumboke i Proslap. Prema tome na koji dio planine koje selo izgoni stoku označena je cijela planina imenom toga sela. Onaj dio planine koji iskorišćuje selo Donji Jaklići zove se Jaklićka planina. Ona obuhvata sjeveroistočni dio Raduše. Tu je i stalno naselje u Gornjim Jaklićima. Naselje to nije danas povremeno, tj. samo preko ljeta nastanjeno stočarima, jer jedan dio žitelja iz Donjih Jaklića stalno i preko zime ostane u njemu. 32 porodice imaju gore, ne samo svoje stanove, nego i svoje zirate. Te obitelji su: Petrićevići sa 7 obitelji, Tadići sa 6, Sablje sa 4, Prskale sa 3,Tomići sa 3, Jelići sa 3, Perići sa 4 i Zahirovići, muslimani, sa 2 obitelji. Oni provedu veći dio, skoro dvije trećine godine, sa stokom na planini i spuštaju se u polje samo u jesen kada budu dignuti usjevi u poljima. Tada treba u jednom pravcu da iskoriste pašu po strništima, a u drugom da sa stokom tore zemljišta u poljima. Cijelo ljeto, kasnu jesen i najveći dio zime ostaju sa stokom na planini da je napasaju po planinskim pašnjacima (ljeti), ili da je ishranjuju sa hranom što su je prikupili po planinskim kosanicama i ziratima (zimi). Gornji Jaklići nalaze se na nadmorskoj visini 1250 m. Selo je grupirano. Kuće su građene tako da je jedna polovina kuće od brvana, a druga ima kameni zid koji je skoro potpuno ukopan pod kakvim brežuljkom. Krov je od dasaka visok i strm. Sa donje lastavice kuća je izdignuta na kamenom podzidu i ima magazu, a s gornje lastavice kuća je potpuno pri zemlji. S te strane krov kuće skoro da dotiče zemlju.

Slijedi: Rumbočka planina