Mađarska i Poljska dokaz su da lustracija zapravo znači – gospodarski prosperitet!
Što možete pročitati o mađarskom premijeru Viktoru Orbanu u medijima? Da je ksenofob, da podiže zid protiv ilegalnih imigranata prema Srbiji, da je poludiktator, da guši medijske i ine slobode… Prije nekog vremena, ponukan negativnom percepcijom Orbana u Europskoj uniji, imao sam potrebu upozoriti na sljedeće: Zvali su ga Viktator, a Mađarsku Orbanistan. Što je skrivio? Novim Ustavom, kojeg je, istinabog, prečesto mijenjao, omogućio je lustraciju, koja nije samo političko, već i ekonomsko pitanje. Prvi je pao guverner Središnje mađarske banke Andraš Simor. Ta "stara komunjara" bila je suradnik boljševičkih tajnih službi, da bi devedesetih, toliko puta viđeno u Hrvatskoj, sovjetske gospodare zamijenio europskim, bankarskim. Mađarska je dvije godine prije pristupanja Europskoj uniji, 2006., zahvaljujući Simoru i socijalističkoj vladi, upala u krizu. Simor je pogodovao stranim bankama na štetu vlastite zemlje, sudjelovao u drastičnom osiromašenju prosječnog Mađara. Strani gospodari u svim tranzicijskim zemljama vole takve tipove, lako potkupljive, koji u par sekundi postanu zagovornici neoliberalizma nakon planske privrede, europeizma nakon boljševizma. Razumljivo je da su se Simorove gazde digli ocrnjujući Orbana u EU medijima, jer su zahvaljujući korumpiranim simorima zarađivali fantastično na grbači mađarskog šljakera. Sada, zahvaljujući Orbanu, zarađuju manje, ali ipak zarađuju. Eto srži Orbanovog "nedemokratskog" i "protueuropskog" grijeha: u pitanju je novac, ekstraprofit, umotan u civilizacijske prijepore, u problem "europskih vrijednosti", "slobode medija".
Nije Orban desničar, nego borac za pravice poniženog mađarskog naroda!
S druge strane, od Orbana ne treba praviti novu ikonu desnice. Stvar je slojevitija od etiketa. On je mladi političar koji je, čist od totalitarne prošlosti, u iskrenosti prošao put od liberala do konzervativca. Orban prepoznaje procese u EU, procese novog jednoumlja u kojima, ako se zamjerite bankarima i homoseksualcima, začas postajete fašist. Ne provodi Orban niti nekakvu "desničarsku revoluciju", kako kažu. Orbanov ideal je tragična mađarska 1956. godina za koju je kardinal Mindszenty rekao: "Ovo nije revolucija, ovo je borba za slobodu." Danas pak, u EU, za slobodu prosječnog Mađara kojeg su Simori i gazde ponizili i doveli na prosjački štap. Nakon što je opet premoćno dobio izbore, Mađarska je zemlja kojoj je vraćen ponos, koja bilježi rast među najvećima u EU, u kojoj je "fašist" Orban zaštitio mađarska kućanstva od predatora koji su u Mađarskoj htjeli raditi kako u svojim matičnim zemljama ne bi ni u snu. A što ima Hrvatska? Ima "žestoke" promicatelje interesa Hrvatske, od Vesne Pusić, donedavno i Josipovića, sve do ostalih "europejaca" koji Hrvatsko tretiraju kao nužno zlo, kao sredstvo afirmacije "regiona", koji zdušno rade za interese bilo Beograda bilo Londona, kojima je Hrvatska ne – mjesto koje ne smiju otvoreno prezirati jer im je ipak omogućila da negdje budu predsjednici, ministri, premijeri. Ako se i pojavi neki Orban, jao si ga njemu, u Hrvatskoj će ga proglasiti veleizdajnikom, jer štiti hrvatske interese.
Istina je, taj i takav Viktor Orban je noćna mora mnogih institucija Europske unije, kao i Sjedinjenih Američkih Država zbog koketiranja s Putinom unatoč sankcijama, pa su od njega putem medija skrojili sliku gospodarske štetočine i političkog radikala. Premda je Orban imao mnogo grešaka i nerazumnih pokušaja, od necivilizacijske najave smrtne kazne, preko igrarija s Ustavom i nekakvim porezom na Internet koji ne postoji nigdje u svijetu, Orban niti je politički radikal, niti je gospodarska štetočina. Koketiranje s radikalizmom je blef zbog rastućeg, uistinu ekstremnog, Jobbika, dakle, retorička roba za unutarpolitičku uporabu, dočim se njegovom neortodoksnom pristupu ekonomiji također nema što prigovoriti. Kako donose "Tempi" prošlog tjedna, Orbanova Mađarska ima najveći rast BDP-a u cijeloj Europskoj uniji, od 3,6 posto. Ne zaboravimo da je još 2006. Mađarska bila pred bankrotom, tada se o Grčkoj tek šaputalo, da je sa silnim milijardama uletio MMF, kojem je Orban prije roka vratio pozajmicu i potjerao ih iz Mađarske. Orban od početka dolaska na vlast, za razliku od Grka i njihovih cmizdravaca i blefera na čelu s Tsiprasom, posljednjim u nizu, je čvrsto uzeo stvar u svoje ruke i, često na zgražanje EU-a i SAD-a, povlačio poteze koje su posprdno nazvali "Orbanomics" u kojima je otvoreno diskriminirao strane (multinacionalne) tvrtke i banke, a favorizirao domaće.
Najprije se obračunao s "nezavisnošću" Središnje banke; stopa nezaposlenosti – 7,7 posto!
Prvo je napao, već spomenutu, nezavisnost Središnje banke, pomeo rečenog Simora, potom je udario po ekstraprofitu drugih banaka, pa je onda na zub uzeo teleoperatere, nameće najveće takse u Europi za bankarske transakcije, nacionalizira mirovinske fondove u vrijednosti od oko 10 milijardi eura, uvodi krizne namete svim stranim tvrtkama, uključujući i trgovačke lance i sektor energetike, svugdje gdje su stranci bili u dominaciji. Europska unija ga napada zbog kršenja Europske legislative, rejting agencije dodatno vrše pritisak pa tako Standard & Poor's deklasira Mađarsku prijetnjom smeća, mediji ga predstavljaju kao fašistu, no tvrdoglavi Orban i dalje, mimo vanjskih diktata, nastavlja provoditi svoj "Orbanomics", ekonomsku politiku suprotnu, nerijetko, svakoj "ortodoksnoj" ekonomskoj logici i pravilima. K tome, nakon uvođenja sankcija Rusiji, gledajući licemjerje drugih zemalja EU koji su ispod žita i dalje nastavili raditi s Putinom, dok bi sitnoj boraniji to zabranili, Orban demonstrativno ugošćuje Putina, navlačeći na sebe i bijes Amerikanaca. Orban nije slušao u svemu preporuke ni Bruxellesa niti Washingtona, već je radio po vlastitim vizijama.
No, je li se sva ova Orbanova drskost isplatila? Jest. Osim najvećeg rasta u Europskoj uniji za prošlu godinu, Orbanova Mađarska, zemlja koja je poput Grčke ne tako davno bila pred bankrotom, smanjila je i nezaposlenost koja je kada je Orban preuzeo vlast bila veća od 11 posto, danas je 7,7 posto. Raste potrošnja građana, kao i industrijska proizvodnja. Unatoč "diskriminatornoj" politici prema stranim tvrtkama, njemačke automobilske marke otvaraju nove pogone u Mađarskoj, ne gaseći stara, masovni egzodus banaka se nije dogodio, dapače, svi bitni pokazatelji su u plusu. Standard & Poor's koji je sve donedavno radio Orbanu o glavi, sada je podigao kreditni rejting… A sve to što je Orban u posljednjih nekoliko godina napravio dogodilo se bez povećanja javnog duga, kao što nije probio ni granicu od 3 posto dopuštenog deficita koji je fiksirao Bruxelles. Da ne spominjemo da je svojim sugrađanima zaduženim u "švicarcima" riješio problem, pokazavši i tu da je on gazda u svojoj kući a ne bjelosvjetski mutikaše i "domaći izdajnici", dok ovi naši, uključujući i Vrhovni sud, kojem je devedeset posto kadra iz komunizma, još uvijek pimplaju i muljaju kako bi udovoljili bankama.
Nije lustracija stvar prošlosti, nego budućnosti – pogotovo u Hrvatskoj!
Orbanu je, kao i Poljacima, u aktualnoj krizi eura u ovog gospodarskom čudu pomoglo i to što nisu članica eurozone. Krivulja na priloženom grafikonu koja se odnosi na Mađarsku zorno pokazuje strmoglavi pad Mađarske prije Orbanovog dolaska na vlast, kao i strmoglavi rast nakon što je počela "Orbanomics" politika i micanje starih kadrova. Zašto spominjem Poljsku, u kontekstu snažnog ekonomskog rasta zajedno s Mađarskom? Zato što, uz mnoge druge čimbenike, svakako da je oživljavanje gospodarstva vezano i uz rješavanje "starih kadrova" u bankarskom i inom sustavu, uključujući pravosuđe, što je Orban učinio baš na slučaju Anadraša Simora i njihove Središnje banke. Već više puta sam napisao, pa ću ponoviti, da je lustracija u svojoj srži i gospodarsko pitanje, pa u tom smislu, lustracija nije pitanje prošlosti već budućnosti i gospodarskog prosperiteta, što i Mađarska i Poljska zorno svjedoče.
U tekstu, "lustracija je pitanje budućnosti, a ne prošlosti" prije nekog vremena, upozorih na to, pa ću nastaviti dosađivati, jer ju naši stalno prikazuju kao "ideološko pitanje". Nakon što je šef HDZ-a Tomislav Karamarko onomad najavio lustraciju ako dođe na vlast (pa mu Joža Manolić u međuvremenu "uvalio"), jedan je list, prepun novinarskih kadrova s "kodnim imenima" iz prošlog režima, u jednom broju tada posvetio kroz usta pet-šest autora isto toliko članaka/komentara koji zapravo iznose samo jednu misao: Lustracija danas nije moguća, ona dalje produbljuje ideološke podjele. Stvar je tu providna, ljudi brane svoju prošlost, a idu i tako daleko da obmanjuju javnost kako je Europa protiv lustracije. Ista ta Europa (Njemačka) procesom protiv Perkovića i Mustača lustraciju je već započela umjesto nas. Ako navodno Europa ne želi lustraciju, kako objasniti činjenicu da su kao uvjet Srbiji u pristupanju EU na inicijativu Njemačke i Bugarske stavili otvaranje arhiva Udbe i KOS-a? Valjda zato da bi japanski turisti koji bi došli u Beograd išli gledati požutjele papire kao potvrdu europskog podrijetla svoje rase!?
Europski pučani nalažu da sve države koje ulaze u EU provedu lustraciju
Ne, nego što je tamo deponirano sve zlo koje je bivši režim napravio – od Bleiburga, do Vukovara i Srebrenice u ne tako davnoj prošlosti. K tome, u programu najjače političke grupacije u Europi, Europske pučke stranke, stoji da sve postkomunističke zemlje koje su postale članice EU-a lustracija moraju (!) provesti, bez obzira u kojem obliku. Ista ta struja u Hrvatskoj ismijavanjem, iskrivljavanjem ili blokiranjem neke vrste lustracije u RH, lustraciju prikazuje kao osvetu, neku mračnjačku rabotu lova na vještice. Lustracija nije ništa od toga, ona nije osveta, ona je u funkciji pomirenja, čišćenje memorije u funkciji suočavanja s prošlošću jedne zločinačke ideologije koja je u Europi i svijetu, pa i Hrvatskoj, stotinu milijuna ljudi otjerala u smrt, gušila temeljne slobode, zatvarala neistomišljenike, vršila nasilne otimačine materijalnih dobara kao prava pljačkaška horda. U tom smislu, lustracija je najmanje pitanje prošlosti, ona je pitanje budućnosti, pogotovo u Hrvatskoj. Naime, za razliku od slobodnog zapadnog svijeta gdje je stvarano blagostanje zahvaljujući meritokratskom principu, gdje su napredovali najbolji, u komunističkim državama, u kojima se i danas gladuje, vladao je princip "moralno-političke podobnosti", a ne kompetencija i sposobnosti. U Hrvatskoj u tom smislu Berlinski zid još nije pao jer je jedan od ključnih čimbenika našeg zaostajanja nastavak principa moralno-političke podobnosti na partitokratski način od demokracije cijepljenih stranaka. Zato nema budućnosti za mlade ljude kojima je vjerojatno lustracija stran i nejasan pojam, no postat će im jasniji kada se zapitaju zašto su oni nezaposleni a njegov vršnjak "guzonjin sin" pet puta gluplji od njega pliva u novcu, ili kada pogledaju ove grafikone koji se odnose na Poljsku i Mađarsku. Oni, mladi i školovani, bježe iz Hrvatske i veoma često uspijevaju, a "guzonjini sinovi" od bankarstva, politike, ekonomije, sveučilišta i dalje drmaju, zapošljavaju po kriterijima starih preživjelih ideoloških čopora presvučenih u hadezeovce, liberale, laburiste, narodnjake… I mantraju kako lustracija nije moguća. Time čuvaju vlastiti privilegirani status u društvenoj raspodjeli dobara i statusa. Mentalitet "guzonjinih sinova", koji se kod nas razvija u lošu beskonačnost, tjera opet, kao u komunizmu, mladež u pečalbu, nikako nije pitanje prošlosti, već vrlo konkretne budućnosti za nadolazeće naraštaje.
Viktora Orbana možda će pomesti Amerikanci zbog neposluha i soliranja u odnosu na Putina, možda će ga i Bruxelles, čije je naloge i diktate odbijao napraviti tjerajući po svom, no brojke, kako god bilo, govore njemu u prilog, politika se mjeri – učinkovitošću. Premda bi, svakako, uspjeh Poljske i Mađarske ekonomije posljednjih godina bilo netočno tumačiti samo jednim faktorom, no ne može se zaobići činjenica da sve postkomunističke zemlje koje su provele lustraciju, na ovaj ili onaj način, napreduju, dočim zemlje poput Hrvatske koje to nisu napravile, upravo zahvaljujući tom izostanku, valjaju se u avetima prošlosti i gospodarskom glibu oligarha koji su na sceni, jednako vitalni i bogati kao i prije devedesetih. Ne pravimo, dakle, od lustracije sredstvo mračnih ideoloških prepucavanja koja, u konačnici, brane status quo. Lustracija, se, naime, mjeri u eurima, kao neka vrsta "restrukturiranja" u funkciji gospodarskog rasta.
hercegovina.info
