Mjesta koja su uvijek posebna
Na neka mjesta odlazimo jer su nam posebna. Odlazimo u ono godišnje doba i u ono vrijeme kada su nam najljepša i kada se tu osjećamo najbolje.
Ima i onih mjesta koja su uvijek posebna. Imaju svoju ljepotu u koju uranjamo svakim novim susretom. Uranjamo u jesen, zimi, na proljeće, ljeti… i onda kada se čini tako pusto i depresivno. I uvijek iznova pronađemo neku čarobnost.
Huk pustolovnog vjetra tjera u zaklon. Prohladnost tijela traži toplinu ognjišta. Vatra koja pucketa vodi misli u djetinjstvo, a vrući krompir nadražuje nepce ljepše nego ikad prije. Toplina vatre topi snijeg na staklima kroz koja se u obrisima vide kuće što odolijevaju prirodi i zubu vremena.
Omamljeni tom čarobnošću i toplinom ognjišta kao u polu snu gledamo strop misleći o vrhuncima koji su dostizali do stropa, a sada su samo pusta tlapnja. To je naš domet, a gdje su tek nebeska prostranstva. Noćna tama zakriljuje nebo i sve što je ispod njega. Ipak, probijanje zraka svećice kroz tamu jasno puručje da je svjetlo još uvijek jače od bilo koje tame .
