Moćne žene

Neke su žene u politiku ušle pod nadimkom Djevojčica, a izlaze kao Mutti Angela. Druge su se, poput Elene Čaušesku, kao majke (nacije) samopromovirale pred streljačkim strojem. Dok je, eto, Sebija Izetbegović u političke vode kročila kao Seka, a tek ćemo vidjeti kako će izići.

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

Kada se govori o ženama u politici, što, jasno, odmah sugerira i o moćnim ženama, zapravo se odmah nameće i pitanje – je li njihova nazočnost na istaknutim mjestima znak neke rodne ravnopravnosti ili naprosto samo osobne sposobnosti? Nema, međutim, jednoznačna odgovora pa je najbolje podsjetiti na neke od tih moćnica koje su nerijetko i iz sjene, bez, dakle, formalne političke uloge vedrile i oblačile.

Čak i u nekim velikim zemljama. Primjerice, Brigitte Macron, supruga francuskog predsjednika Emmanuela, predstavljena je u knjizi Emanuel Macron, Istina i legenda, novinara francuskog dnevnog lista Le Figaro Arthura Berdaha, kao stvarna gazdarica Elizejske palače. Što je, u jednu ruku, i logično budući da je od predsjednika starija 25 godina. A i bila mu je i profesorica u srednjoj školi. Tad ju je naučio slušati, a kad dijete u djetinjstvu stekne neke navike, kasnije ih teško mijenja.

Kako je Doživotni izvukao živu glavu?

A kad smo već kod tih velikih razlika između muškarca i žene, podsjetimo i na jednu, s balkanskog gledišta logičnu. Onu u kojoj je muž – kako je i red! – stariji od žene; Prva je drugarica bivše SFRJ Jovanka Budisavljević Broz bila mlađa od doživotnog predsjednika baš onoliko koliko je Brigitte starija od svoga nekadašnjeg đaka. Za javnost je to bio brak iz snova.

Mada legenda stara kaže kako je Jovankina majka, kada je čula da će joj kumrovački vragolan kod matičara odvesti kćer, kazala: „Mogla se moja Joka i bolje udati!“ Kako bilo, kada je Ljubičica Bijela iznenada uvenula u 88., šef (svih) Titinih policija Stane Dolanc svjedočio je kako je drug Stari zapravo bio papučar. Na sjednici Vijeća za zaštitu ustavnog poretka 23. svibnja 1980. raportirao je kako je, zajedno s Petrom Stambolićem, bio nazočan kada je drug Joža u papučama utekao iz Užičke 15 u Beli dvor te ih zamolio da osiguraju da Jovanka ne dolazi kod njega jer „ne može živjeti od nje“.

Dvije rečene dame nisu imale neku poziciju u državnoj hijerarhiji, ali jasno je koliko su bile moćne. No, ova treća, drugarica Mira Marković Milošević bila je (i) predsjednica Jugoslavenske ljevice i na tom predsjedničkom mjestu zaslužila nadimak „crvena veštica“. Neki su vjerovali kako je to možda pretjerano, ali novije je vrijeme pokazalo kako je Slobina, navodno, bolja polovica ipak opravdala nadimak. Ispod njezina je šinjela, naime, izišao aktualni srbijanski ministar unutarnjih poslova Aleksandar Vulin. Besprizornik koji čak ni tamo daleko nema dostojnu konkurenciju. Nema dvojbe, učio je od – najbolje…

Vidovita “crvena veštica“

Nije, dakako, „crvena veštica“ iz liderstva u Jugoslavenskoj ljevici crpila svoju golemu moć potkraj prošlog stoljeća pa sve tamo dok Sloba na Vidovdan 2001. nije završio u Haagu otkud se više nikad neće vratiti osim u sanduku, već zato što je bila prva, a, neki vjeruju, i jedina ljubav Slobodana Miloševića. Starija generacija pamti kako se potkraj 80-ih prošlog stoljeća, dok su Srbi uvelike čistili puške, pjevalo: “Narod se pita, Slobo poslije Tita.”

Manje se, međutim, zna da je Markovićka zapravo bila vidovita. U knjizi beogradskog novinara Slavoljuba Đukića On, Ona i mi osobito je zanimljiv – pa čak i ako je (samo) novinarski literaliziran – događaj iz jeseni 1968. Te je godine Milošević služio vojsku u Zadru pa mu je u posjet došla mlada supruga Mirjana koja je u tome dalmatinskom gradu imala obitelj s majčine strane. I dok je jednog (lijepog) dana šetala s rođakinjom po gradu, zastale su pred jednim izlogom koji je resila (hmm…hmm…) slika Ljubičice Bijele. „Ovako će jednoga dana stajati i Slobina slika“, kazala je drugarica Mira. I bi (gotovo) tako.

O vidovitosti Sebije Izetbegović nema, doduše, informacija, ali nema ni dvojbi da kada ona kaže svome Bakiru: „Mili,…“, njemu je odmah sve jasno. Ipak, kada joj predbacuju kako je siva eminencija u temeljnoj stranci u Bošnjaka, a onda i u dijelu države pod bošnjačkim nadzorom, (navodno) bolja polovica bračnog – zlobnici bi kazali (i) mračnog – para spremno uzvraća:

„Nisam ni siva ni bilo kakve druge boje eminencija. Član sam SDA. U Predsjedništvu KO SDA sam izabrana, uredno radim i svojim radom se trudim doprinijeti stranci koja je postojala svojom idejom u mojoj duši i prije osnivanja. Član sam GO SDA, također izabrana na Kongresu tajnim glasovanjem. Moj suprug je predsjednik SDA. Bio je moj suprug i kada nije bio predsjednik i kad mu je otac bio u zatvoru, a i kad se osnivala stranka i svašta se preživjelo.“

Duša im – disertacije

Usprkos ovome, dijelom i potresnom, svjedočanstvu pojavili su se novinari, štoviše prva pera u Bošnjaka koja su počela uspoređivati Izetbegoviće sa zloglasnim rumunjskim parom Nikolajem i Elenom Čaušesku. Jedni su – čak! – Bakirovu Seku prekrstili u Elenu Izetbegovićesku.A drugi, koji vjeruju da je u toj vezi Bakir, zapravo, prva dama, tvrde pak kako Jedinstvenoj i Tisućljetnoj nema spasa dok se „ne desi narod“. Slijedom čega je jedan bošnjački tjednik (s, doduše, turskim kapitalom) objavio tekst pod naslovom: Tko su ljudi koji potiču na ubojstvo Izetbegovića? Atentatori se još traže!

No, u međuvremenu, otkako se, naime, pojavila afera s disertacijom (i općenito školovanjem) članice gotovo svih bitnih tijela Temeljne, paralela Sebija – Elena naprosto se nametnula.

U knjizi Žene diktatora Diane Ducret tvrdi kako je Čaušeskuova supruga bila osjetljiva na obrazovanje koje joj je nedostajalo, pa je odlučila postati profesorica i znanstvenica svjetskog glasa. Tako je 1975. predala doktorsku disertaciju s naslovom Utjecaj stereospecifične polimerizacije izoprena na stabilizaciju sintetičkog kaučuka. I je li doktorirala? Čuj, je li doktorirala?!

Kad udari žena na ženu

Nije joj to, međutim, pomoglo kada je pala u paketu s Nikolajem. Kada se streljački vod pripremao za egzekuciju, uzviknula je: „Zar vam nisam bila kao majka? Pucajte, djeco!“ A djeca, kad hoće, znaju biti poslušna. Kad im se fino kaže.

Kada se u nas (pa i šire) govori kako su muškarci uglavnom krivi što je žena malo u politici, vrijedi se podsjetiti jedne hrvatske priče iz 1970-ih i rivalstva dviju doista moćnih žena. Od kojih je – štoviše! – jedna upamćena i kao zadnja ruža hrvatska.

Riječ je, dakako, o Savki Dapčević Kučar, dužnosnici koja je imala jednu od ključnih uloga u Hrvatskom proljeću 1971. i koja je nakon glasovite sjednice Predsjedništva Saveza komunista Jugoslavije u Karađorđevu u prosincu ’71. bila prisiljena podnijeti ostavku na funkciju predsjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Potom je isključena iz Partije te uklonjena sa zagrebačkog Ekonomskog fakulteta i iz javnog života.

Kada je pak demokracija konačno pokucala i na hrvatska vrata, Savka se vratila u politički život kao čelnica Koalicije narodnog sporazuma, a potkraj 1990. osnovala je Hrvatsku narodnu stranku. Kandidirala se i na prvim demokratskim predsjedničkim izborima, ali je doživjela pravi debakl od, također proljećara, Franje Tuđmana.

Jasno, iza Savkine egzekucije stajao je Doživotni

Zanimljivo je, međutim, kako je na Savkino mjesto sjela njezina školska drugarica Milka Melado s kojom je zadnja ruža surađivala još u splitskim školskim danima u „naprednoj” (socijalističkoj) omladini.

Riječ je, zapravo, o Milki Planinc, kasnijoj predsjednici Saveznog izvršnog vijeća SFRJ. Narodna predaja kaže kako je za vrijeme nestašica najlonki, za primjer drugima, drugarica Milka nosila vunene čarape i poručivala ženama kako Jugoslovenke mogu i bez njih. Što je, doduše, teško vjerovati – jer povlaštenim drugaricama (baš kao i drugovima) uvijek su na raspolaganju bili tzv. diplomatski magazini.

Gotovo četiri desetljeća nakon što je smijenila Savku, Milka je 2007. za Jutarnji list svjedočila kako su se samo površno poznavale i da zapravo nikada nisu bile naročito prisne. Zanimljivije je, ipak, jedno drugo njezino svjedočenje: „Ja sam Hrvatica i to nikad nisam skrivala. Dapače.

U partizanima smo često pjevali i Lijepu našu, Još Hrvatska ni propala dok mi živimo i mnoge druge hrvatske pjesme i budnice. I to ne po direktivi, nego spontano, osjećajno. Pogledajte slike koje pokazuju kako smo pokapali svoje borce u St. Jakobu – pod križem!“

Djevojčica? Malo morgen!

Eh, da je ovo ’71. znao onaj Jovankin odbjegli muž, teško bi Milka naslijedila Savku, bez obzira koliko je Doživotni volio i svijetu želio dokazati kako u komunizmu „s ljudskim likom“ i žena može visoko u politici. Ipak, na primjeru ovih dviju školskih drugarica može se kazati kako je sreća za žene u politici bila promjenljiva.

Pa čak i u slučaju prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koju su Majke Srebrenice promovirale u kraljicu Balkana, a onda je Bošnjaci – gotovo svih razina – umalo nisu proglasili personom non grata. Na prošlim ju je predsjedničkim izborima porazio Zoran Milanović koji se praktično bio povukao iz politike i iz političke se mirovine popeo u državni vrh. Ubrzo se, doduše, uhljebila u Međunarodnom olimpijskom odboru.

A onda bomba: Bivša je hrvatska predsjednica najozbiljnija kandidatkinja za glavnog tajnika NATO-a!

Čini se kako je red na ženu jer uz Grabar Kitarović na mjesto Jensa Stoltenberga pretendiraju i bivša predsjednica Litve Dalia Grybauskaite i aktualna predsjednica Estonije Kersti Kaljulaid.

Sreća je (u politici) varljiva. Baš kao, što uostalom kaže pjesma stara, i žena. Pitajte Helmutha Kohla. On je mladu političarku Angelu Merkel – „izmislio“, dao joj nadimak Djevojčica. A kad je izbila afera s (misterioznim) donatorima, Kohlova djevojčica zalupila je zauvijek stranačkim vratima svome političkom pokrovitelju. Poslije će Merkel dobiti novi nadimak – Mutti Angela, a Kohl će završiti u povijesnoj ropotarnici prilično osramoćen. Zanimljivo, nikad nije ništa zamjerio svojoj Djevojčici.

Eh, što ti je nesretno muško… u srazu s moćnim ženama!