Najimpresivniji most u Hrvatskoj je na 20 centimetara od spajanja koje se očekuje vrlo brzo, pogledajte kako izgleda

Budalaštinama će uskoro biti kraj. A jedna od većih što je čusmo u posljednje vrijeme jest da novi omiški most preko Cetine, onaj velebni koji će jednog dana biti dio splitske obilaznice, stoji ukrivo. I da mu je jedna strana viša od druge. I da to samo u Hrvatskoj ima.

Oni koji ništa ne čitaju, niti ih zanima išta dalje od naslova, najčešće pogrešnog, dio su korpusa budala koji su uistinu pomislili kako je pri projektiranju novog omiškog mosta došlo do pogreške. Kako su ga projektirali inženjeri s kupljenom diplomom i kako se svi građevinski stručnjaci ovoga svijeta grohotom smiju pri samom pogledu na “krivi” hrvatski most.

Srećom, gotovo je. Most je jučer spojen. Zapravo, nije, ali kao da jest, za spajanje mu nedostaje tek 20 centimetara, a to je, u ovom kontekstu, i sitnije od sitnice. Golim okom se tih 20 centimetara ne vidi.

Odozdo, recimo sa staroga mosta na Jadranskoj magistrali, čini se kao da Hrvatska napokon ima još jednu velebnu prometnicu. Jedinstvenu, kako oni koji ništa ne čitaju, niti išta znaju, vole tepati svemu što se u Hrvatskoj lijepoga dogodi.

A u četvrtak se u Omišu dogodio vedar dan. I miran. Svakako manje buran od prethodnih. Idealan za pretposljednje potiskivanje elemenata u postupku takozvane slobodne konzolne gradnje. Dosta je bilo čekanje, dronovi su mogli poletjeti.

“Laici nas znaju pitati na čemu most stoji, kako je moguće da ovako visi, što ga drži, a odgovor se krije u težištu s unutarnjim uporištima, pogledajte”, pokazivao nam je Tomislav Cvetko golemo betonsko/čelično sidrište kada smo posljednji put s njime bili na mostu.

Cvetko je inženjer u “Hrvatskim cestama” (HC) i najupućeniji u gradnju mosta dugog vidljiva 152 metra

“U Hrvatskoj se još niti jedan most nije radio ovakvom tehnikom, ona je uistinu posebna, a ovdje je bila nužna jer govorimo o mostu koji izravno iz jednog tunela ulazi u drugi”,  objasnio je.

Da se okretao za svakim “znalcem” koji je “primijetio” kako je istočna strana mosta viša od zapadne poludio bi. Pardon, ne bi, pametan je Cvetko, odselio bi se.

U HC-u bili su strpljivi. I strani mediji prenosili su budalaste napise iz domovine budalastih napisa, a njihovi službenici na svaki su upit odgovarali isto:

“Izvedeni dijelovi mosta trenutačno nisu na istoj visini zbog promjenjive visine poprečnog presjeka mosta. Prilikom svakog potiskivanja konstrukcija se pomiče i visinski te će nakon posljednjeg potiskivanja obje strane biti na istoj visini, tako da će se moći međusobno spojiti i cijela konstrukcija konačno fiksirati na ležajeve. I evo ih, samo što nisu tamo gdje trebaju biti. Most je došao na 20 centimetara od svoga kraja. Zastave pobjede mogu se početi vijoriti. Još malo strpljenja”, govori nam jučer Cvetko.

Svratio je podno mosta pozdraviti novinare. Nećemo se još dugo u Omišu susretati.

“Konačno spajanje, ovisno o vremenskim uvjetima, možemo očekivati iza 25. veljače”, veli inženjer.

A čitava omiška obilaznica, duga 3700 metara i “teška” pola milijarde kuna, u pogon neće prije jeseni. A možda i iduću zimu dočeka. Teško je prognozirati, nezgodan je omiški teren, nepredvidljiv, ne treba biti budalast u najavama.