‘Trebalo je napasti Zagreb, a ne Vukovar. Rat bi završio 1991.’
‘U jesen 1991. godine Kordunaši su držali položaje 27 kilometara od Zagreba, mostove na Kupi, a prostor do Zagreba bio je nebranjen
General Mile Novaković, koji je u vrijeme Oluje bio zamjenik zapovjednika Srpske vojske Krajine (SVK) za Kordun i Baniju, godinama je pisao bilješke iz rata s namjerom da ih jednom pretvori u knjigu, no u tome ga je spriječila smrt. Teško bolestan, umro je u Srbiji u 65. godini života. Njegovi zapisi o posljednjim danima Krajine objavljeni su na internetskoj stranici banija.rs, a mi prenosimo – u izvornom obliku – dio njegovih razmišljanja o rodnom Kordunu.
Američka pomoć Hrvatima novi je srpski mit
“Sa vojnogeografskog stanovišta, prostor Korduna ima značaj strategijskog objekta na balkanskom nivou, odakle i potiče interes stranog faktora za odnose Srba, Hrvata i muslimana na tom prostoru i njegovu kontrolu. Sve ove propale ofanzivne akcije, pored uticaja na odvraćanje od budućih napada preko Kupe, svjedoče i da je rukovodstvo NHD (Nezavisne Hrvatske Države, nap.a.) već tada uočilo problem Korduna zbog opasnosti po državne institucije u Zagrebu. Jednostavno rečeno, kakva crna država ako ‘malo raspoloženiji’ srpski artiljerac može za Novu godinu poslati ‘poklon’ projektil 130 mm od Lasinje pravo u rezidenciju bivšeg predsjednika. Srpski artiljerci to nisu radili samo zbog civilnog okruženja cilja. Činjenicu da su u jesen 1991. godine Kordunaši u jugoslovenskoj TO držali položaje 27 kilometara od Zagreba, mostove na r. Kupa, a prostor do Zagreba bio nebranjen, tadašnje jugoslovensko i vojno rukovodstvo nije procijenilo kao bitan elemenat na strategijskom nivou. Devet od raspoloživih dvanaest oklopnih i mehanizovanih brigada upotrebljavalo se oko Vukovara, 300 kilometara od Zagreba, a na 30 kilometara od Zagreba – nijedna. Da je urađeno obrnuto, ratoborno, separatističko rukovodstvo NHD, bar oni koji ne bi žurili prema Sloveniji i Austriji, bilo bi prinuđeno na pregovore, čiji bi osnov bio jednako uvažavanje interesa i političke volje Hrvata i Srba. Rat bi bio završen još 1991. u bivšoj jugoslovenskoj Republici Hrvatskoj, a u BiH ga ne bi ni bilo. Sami pregovori mogli su biti održani i u Beču, jer bi se do Beča oni vjerovatno zaustavili. Ko ne vjeruje, nek pročita svjedočenje J. Boljkovca, kako su ‘oci domovine’ već bili u ‘niskom startu’ za napuštanje Zagreba kad su se samo padobranci iz Niša pojavili na aerodromu Pleso. Ne znam ko je to propustio da uradi, ali posljedice su katastrofalne. (…) ‘Pametna’ politika, nećemo mi ovo da ne bi oni nama ono, dokazuje nepostojanje ratovodstva kao najvišeg spoja strategije i politike, a za rezultat ima da mi nismo uradili ništa, a oni nama svejedno jesu i ono i ono.”
