Nedjelja muke Gospodnje ili Cvjetnica, tradicija i običaji
Cvjetnica ili Nedjelje muke Gospodnje uvod je u Veliki tjedan. Događaj koji se spominje jest ulazak Isusa u Jeruzalem, ali i muka koja je nakon toga uslijedila.
Božji je Sin uzeo ljudsko tijelo i došao na svijet da se Bog proslavi u njemu i da po njemu donese spasenje ljudima. Isus je došao na svijet da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge. Jedinom Bogu pripada slava, čast i hvala. To je smisao Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem. To je i smisao i ovog bogoslužja na Cvjetnicu.
Prije mise koja je posvećena kasnijim tragičnim događajima Isusovog života, obavlja se procesija s blagoslovljenim grančicama masline ili palme, ljudi u sjevernijim krajevima bi koristili zamjenu grančicama jelke ili tisovine. Te iste grančice nakon toga bi svoj put pronašle do domova ili polja vjernika.
Običaji u Rami
Stari je običaj da momci na Cvjetnicu donesu u crkvu desetak metara dugačku mladu jelku, okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. Još bolje bi bilo kada bi netko umjesto jelke donio tisovinu. Poslije mise, na kojoj bi se ove grane blagoslovile, momci bi ih vraćali kućama i dijelili ih onima koji nisu imali. Kada su fratri zabranili ovaj običaj, vjerojatno iz praktičnih razloga, onda su misari na Cvjetnicu donosili manje grančice od jelke ili tisovine.
Blagoslovljene grančice nosili su kućama, zadijevali ih u zid od brvana ili za križ na zidu, nosili su ih u štale i pojate, na njive, u voćnjake i vinograde i na druga mjesta koja su bila važna za čeljad i mal. Ove bi grančice čuvali kao najveću svetinju.
Kada bi zaprijetila opasnost od grada i nevremena, onda bi palili ove blagoslovljene grančice moleći Vjerovanje ili neke druge molitve.
Umivanje mirisnom vodom prepunom cvijeća
Međutim, jedan drugi običaj se također održao sve do danas. Nije zahtjevan ili kompleksan poput nošenja mlade jelke u crkvu, nego upravo suprotno. Stariji bi poslali djecu da svojim mladim i nevinim ručicama uberu najljepše cvijeće u vrtovima ili po livadama imanja. Iako je raznog mladog proljetnog cvijeća, ljubičice su bile obavezne i najčešće brane. Cvijeće bi u kakvoj posudi prenoćilo u intimi doma, da bi se ujutro na Cvjetnicu svi ukućani umivali mirisnom vodom prepunom cvijeća.
Prošetati vrtom i po livadama s najmilijima i ubrati cvijeće za sutrašnje umivanje nije nešto čime se krše bilo kakve odredbe. Samo ćemo jedan prekrasan običaj održati na životu, jednu malu sitnicu, koja kao i mnoge druge u svojoj ljepoti i jednostavnosti, ipak krije vrijednost koju često zaboravljamo.
Zaštita od požara, groma, tuče ili bolesti
Umivanje i posveta cvijeća postali su običaj u krajevima u kojima nije bilo maslinovih ili palminih grančica. U nekim krajevima bi se u crkvu nosila cicamaca (vrba), koja bi se nakon posvete nosila u domove i čuvala kuću od raznih nepogoda. Zaticala bi se iza slika svetaca ili ogledala.
O nazivu
Inače, Cvjetnica je svoje ime dobila još u rimskoj liturgiji u 4. i 5. stoljeću i tada se nazivala Dominica de passione Domini, odnosno Nedjelja muke Gospodnje, jer je uvodila u tajnu Velikog petka, da bi stoljeće kasnije postala Dominica in palmis, odnosno Nedjelja cvjetnica.
Kada se u starom Rimu neki vojskovođa pobjedonosno s nekog vojnog pohoda vraćao kući, njemu je u čast priređivan trijumfalan prohod gradom. Vojskovođa bi u svečanom mimohodu skupa s vojskom i robljem prolazio gradom, a građani grada Rima klicali bi mu i slavili ponovno uspostavljeni mir.
Na prvi se pogled može činiti kao da Isusov ulazak u Jeruzalem ima sličnosti s ovakvim ulascima proslavljenih vojskovođa ili careva u starom Rimu. Isus, sasvim suprotno od svoga dosadašnjeg načina života, vladanja i postupaka, prilikom ulaska u grad jaše na magarcu, te dopušta da ga narod pozdravlja s prastarom kraljevskom titulom „Davidov sine!“ te mu molitvom za spasenje i izbavljenje uzvikuje: „Hosana!“
Takvo je klicanje bilo izraz velike radosti. Ljudi su sterali haljine i stavljali zelene grane pred njim u znak proslave. Nadali su se da će doći do promjene, da je poniženi narod našao svoga izbavitelja i da će uskoro biti oslobođen od svakoga ropstva, posebno od okupatorske rimske vlasti.
