NEUSPJELA ZABRANA SJEĆANJA: Kraljevski kult Tomaša i Katarine
Padom srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva 1463. godine pod osmanlijsku vlast dogodio se svojevrstan lom u povijesnom procesu izgradnje jednog identiteta te potpuni institucionalni nestanak jednog suverenog srednjovjekovnog kraljevstva.
Piše: mag. hist. Antun Kovčalija
Zabrana sjećanja (lat. damnatiomemoriae) izraz je koji se koristi za opis procesa u kojem se nastoji poništiti, osuditi, zabraniti sjećanje na osobu ili instituciju. Arheolog Pavao Anđelić, istražujući ruševine Bobovca, srednjovjekovne bosanske kraljevske utvrde, otkrio je grobove bosanskih velikaša i kosturnicu. Reljefni likovi bosanskih velikaša na grobovima bili su uništeni, a kosti u kosturnici rasturene i ispremiješane.
Međutim, je li došlo do potpunog diskontinuiteta s tradicijom i identitetom nekadašnje srednjovjekovne Bosne, odnosno je li osvajački damnatiomemoriae uspio?
Brojni su znameniti likovi kojih se sjećamo iz naše bogate bosanskohercegovačke prošlosti, a osobito zanimanje bude baš oni likovi vezani uz srednjovjekovnu prošlost naše zemlje. Iako je na našim prostorima ponekad i nezgodno govoriti o povijesti i historiji, ponajprije zbog podložnosti manipulaciji u cilju promicanja različitih nacionalno-identitetskih narativa, pa se stručan govor o srednjovjekovnoj povijesti prečesto pretvori u Sizifov posao razbijanja okvira nametnutih odgojem, javnim mnijenjem a ponajprije obrazovanjem, ipak je važno o prošlosti govoriti, sjećati je se i iz nje učiti.
Među bosanskohercegovačkim katolicima i Hrvatima je, kada govorimo o sjećanju na srednjovjekovlje, osobito mjesto zauzelo sjećanje na bosansku kraljicu Katarinu Kosaču Kotromanić čiji se spomen čuva i u lokalnoj katoličkoj liturgiji. Spomen na nju očuvan je u brojnim usmenim predajama, pripovijedanjima i legendama. Nadalje, nešto upućenijem čitatelju će biti poznat i bosanski kralj Tvrtko I. Kotromanić, ponajprije jer je on prvi bosanski kralj, te zatim vjerojatno i posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević Kotromanić uz kojeg se veže priča o tragičnoj propasti bosanskog kraljevstva 1463. godine i padu pod tursku vlast.
Narodsko sjećanje na kraljicu Katarinu je zasigurno vezano uz određeni kult štovanja koji je, sasvim je izvjesno, nastao među franjevcima Bosne Srebrene te neposredno i u samom puku kojeg su franjevci pastoralizirali. Uz kultove osoba iz davne prošlosti često se vežu, kao što je i spomenuto, narodne predaje i različite priče koje mogu, ali ne moraju, imati veze sa stvarnosti prošle zbilje. Tu bi trebao nastupiti taj važni trenutak povijesti kao struke u kojem će se jasno, pomoću povijesnih izvora i kritičke prosudbe, raščlaniti zbiljsko od zamišljenog, tj. fikcionalnog.
Međutim, pri tome se ne treba omalovažiti ni sve ono drugo što je svojstveno kultu. Tako mi danas, više-manje, sa stanovišta struke znamo sve o kraljici Katarini i njezinoj sudbini, ali narodna i usmena predaja koja o njoj postoji i dalje živi i treba nastaviti živjeti.
No, ovdje mi je želja zapravo progovoriti o jednom drugom kraljevskom kultu koji nije preživio (a možda ni zaživio) u narodu, a kojeg se može pronaći među franjevcima provincije Bosne Srebrene u 17. stoljeću. Riječ je o kultu groba kralja Stjepana Tomaša Kotromanića, oca posljednjeg kralja koji i nosi patronim Tomašević po očevu imenu. Nadalje, Stjepan Tomaš je bio muž kraljice Katarine što ovu priču zapravo čini zanimljivom u kontekstu govora o kraljevskim kultovima. Iako bi o liku i djelu kralja Stjepana Tomaša kao takvom bilo zanimljivo progovoriti, ovdje ipak govorimo o njegovu kultu razvijanom uglavnom nakon njegove smrti (+1461.).
Izvori iz kojeg se iščitava postojanje takvog kulta su franjevački ljetopisi Bosne Srebrene te jedna slika dubrovačkog majstora Lovre Dobričevića
Ljetopisi Bosne Srebrene zanimljivi su pripovjedni izvori najčešće nastajali kao privatni samostanski rukopisi, namijenjeni samostanskoj braći, a koji su sadržavali brojna izlaganja o prošlosti, nerijetko upravo o srednjovjekovnoj bosanskoj prošlosti, različite dogodovštine iz franjevačke svakodnevnice, prepisane važne dokumente, usmene predaje i dr. Ljetopisi su važan očuvani element franjevačke te bosanskohercegovačke i hrvatske pisane kulture i baštine.
Među najstarijim ljetopisima Bosne Srebrene ističu se dva ljetopisa iz 17. stoljeća a to su jedan rukopis anonimnog autora u literaturi nazvan Fojnička kronika te ljetopis kojeg je napisao fra Andrija Šipračić.
Oba rukopisa su pisana bosanicom (ćirilicom zapadnog tipa u literaturi nazivanom i bosančicom, arvaticom, hrvatskom ćirilicom, katoličko-muslimanskom ćirilicom, begovicom…) koja je također važan element bosanskohercegovačke i hrvatske kulturne baštine. Fra Andrija Šipračić je svoj rukopis (nastao 1684. godine u samostanu u Kreševu, a danas se čuva u samostanu u Kraljevoj Sutjesci) naslovio Tabula od ministara i kapitula… te nam upravo iz njegovog rukopisa saznajemo o kultu groba kralja Stjepana Tomaša, iako o tome podatke donosi i spomenuta Fojnička kronika.
Prije svega on će u jednoj svojoj bilješci nazvati Stjepana Tomaša plemenitim i dobrim kraljem što samo po sebi upućuje na jasno pozitivno sjećanje na kralja u franjevačkoj zajednici. Na drugom mjestu ljetopisac donosi u njegovo vrijeme aktualnu raspravu o grobnom mjestu kralja Stjepana Tomaša te iznosi teoriju, neku vrstu usmene predaje, po kojoj je kralj pokopan kod pokrajnjeg oltara u samostanskoj crkvi svetog Ivana Krstitelja u Kraljevoj Sutjesci.
Očito je, franjevcima je u 17. stoljeću bilo važno naći grob kralja Stjepana Tomaša te su ga aktivno i tražili
Danas znamo da je kralj Stjepan Tomaš pokopan u ukopnoj kapeli bosanskih kraljeva na Bobovcu. Neposredna blizina Bobovca i Sutjeske je zasigurno utjecala na to da kraljevski kult ostane vezan za samostan u Sutjesci, međutim postoji još jedan – vjerojatno ključan – element zbog kojeg kraljevski kult nalazimo živim u 17. stoljeću. Na području Dubrovačke Republike, tada slobodne katoličke zemlje, postojala je slika koja prikazuje, kako se to po tradiciji shvaća, kralja Stjepana Tomaša u klečećem stavu pred uskrslim Kristom – slika je nazivana Krist i donator te Uskrsli Krist s vladarom.
Kroz 19.st. ta je slika dospjela u Strossmayerovu galeriju iz samostana u Kraljevoj Sutjesci. Slika je, osim sama po sebi, zanimljiva jer je na njezinu poleđinu u 16. stoljeću nalijepljen dokument s rodoslovljem bosanskih i srpskih vladara, grbovima ilirskih zemalja, obitelji Ohmučević i drugo. Upravo zbog toga se ona u godinama turske vlasti, kako to drže istraživači, smatrala dvostrukom relikvijom i simbolom identiteta. Ono što je zapravo važno kod ove slike jest da je ona vjerojatno bila naručena još za života kralja Stjepana Tomaša te je po svom sadržaju bila namijenjena njegovom grobnom mjestu. Također, motiv uskrslog Krista koji se objavljuje donatoru u klečećem stavu je najbliži slikarskim prikazima Krista koji se objavljuje apostolu Tomi, dakle imenjaku Stjepana Tomaša.
Pod kojim okolnostima je ova slika preživjela pad Bosne pod tursku vlast teško je reći
Je li ona sklonjena na područje Dubrovnika u vrijeme pada Bosne ili možda nikad nije ni napustila područje Dubrovačke Republike gdje je i nastala (autor joj je Lovro Marinov Dobričević + 1478.) te kako se ponovno pojavila u Bosni prije nego je završila u Strossmayerovoj galeriji– u konačnici nije ni važno. Više podataka o samoj slici i stručnu raščlambu oko nje donose autori Prijatelj Pavičić (2010) i Dragojević (2010). Nesumnjivo je da su franjevci Bosne Srebrene u 17.st., koji su njegovali bliske odnose s Dubrovnikom, znali za ovu sliku. Njezin oblik vjerojatno ih je naveo na pomisao da je riječ o slici namijenjenoj sakralnom prostoru te se stoga razvila ideja o tome da je grob kod nekog od oltara u crkvi u Sutjesci.
Kako su suvremena istraživanja zaključila, ova slika se doista uklapa u sakralni prostor, ali najizglednije u onaj na Bobovcu. Sam prikaz kralja Stjepana Tomaša i Krista upućuje na razvijanje kraljevskog kulta još u 15. stoljeću, prije pada kraljevstva. Ljetopisne bilješke s druge strane jasno ukazuju na živi kraljevski kult u 17. stoljeću među franjevcima Bosne Srebrene, a pojava tematizirane slike u 19. stoljeću u Sutjesci svjedoči o živom kultu i u to doba.
Sutjeska će, vjerojatno upravo zbog živog sjećanja i kraljevskog kulta, u austrijsko doba biti preimenovana u Kraljevu Sutjesku
Na isti način se može promatrati i uspomena na kraljicu Katarinu koju franjevci i puk njeguju do danas. U konačnici, sve navedeno upućuje na jednu izuzetno važnu i neospornu činjenicu da je franjevačka provincija Bosna Srebrena uspjela u kontinuitetu, bez prekida, sačuvati živom uspomenu na srednjovjekovno bosansko kraljevstvo. Pri tome je važno naglasiti i to da je Bosna Srebrena zapravo institucija srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva koja na tlu današnje Bosne i Hercegovine opstoji u kontinuitetu do danas.
Vjerujem da će ovo kratko izlaganje pomoći čitateljima oživjeti i sliku, odnosno lik, kralja Stjepana Tomaša koji, izgledno je, pripada Bobovcu, a koji je posljednjih godina postao mjesto hodočašća i čuvanja uspomene na srednjovjekovno bosansko kraljevstvo. Zanimljivo je kako nam je upravo lik ovoga kralja ostao autentično sačuvan do danas, što na neki način govori i o neuspjehu svojevrsnog osvajačkog osmanlijskog pokušaja zabrane sjećanja (damnatio memoriae) u obliku uništenja uklesanog lika kralja Stjepana na grobu na Bobovcu.
Kraljevski kultovi, odnosno štovanje kraljeva i kraljica, nisu nepoznati kršćanskom svijetu. Spomenimo samo jedan do danas živi kraljevski katolički kult, kult svetog Stjepana Ugarskog te do danas živi naziv za ugarsku krunu kao svetu krunu ugarsku. Iz hrvatskog srednjovjekovlja nam je poznata kraljica Jelena, žena kralja Mihaela i majka kralja Stjepana Držislava, na čijem epitafu čitamo biblijske pridjeve pripisane kraljici kao majke siročadi i zaštitnice udovica.
Međutim, iz bosanskog srednjovjekovlja kao živi kult baštinimo uspomenu na kraljicu Katarinu kao blaženu
Plemeniti i dobri kralj Stjepan Tomaš nam je pak ostao u svom autentičnom liku prikazan zajedno s Kristom. Svaki na svoj način, oba ova kraljevska lika nas vežu za našu srednjovjekovnu prošlost te nas obvezuju na čuvanje od zaborava te baštine. Stoga na kraju ovog izlaganja vrijedi potaknuti sve one koji hodočaste i odlaze u Rim da obavezno posjete grob kraljice Katarine u crkvi Santa Maria in Aracoeli te da Kraljevu Sutjesku i Bobovac svakako vrijedi posjetiti, a vrijedi i obnoviti sjećanje na autentični lik kralja Stjepana Tomaša te ga promicati u našoj društvenoj memoriji.
