Njihove su sudbine teške i tužne, a njihovo postojanje toliko lako i vedro
Barbara Vargić zagrebačka je studentica i dugogodišnja članica Frame Đakovo, koja je imala veliku želju volontirati u Africi. Ta joj se želja ostvarila preko udruge „Kolajna ljubavi“…
Prije odlaska u Afriku Barbara je diplomirala na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu, a sada se za HKM javlja iz Sirotišta Sv. Ante u Tanzaniji.
Omogućiti obrazovanje
Kako je kazala, uvjeti koje je tamo zatekla ne mogu se usporediti ni s čime do sada viđenim. „Prašina dokle pogled seže, afrička stepa i gola zemlja, uz cestu žirafe u šetnji i magarci koji prenose teret, a s druge strane šarenilo, pjesma i najbjelji osmijesi na licima visokih, stasitih Masaaija. Dva dana putovanja, dva leta, dva autobusa i puno pokušaja sporazumijevanja na svim raspoloživim jezicima ono su što je bilo potrebno da stignem na svoju prvu destinaciju – Monduli Juu. Otišla sam tamo kod p. Tomislava Mesića, hrvatskog misionara, koji već više od desetljeća boravi s plemenom Masaai u sjevernom dijelu Tanzanije“, kazala je Barbara koja je kod njega provela 10 dana dijeleći školarine djeci od njihovih kumova iz Hrvatske.
Obišla je nešto više od 30 djece u nekoliko škola i podijelila im školarine, kako bi i ove školske godine mogli imati obrazovanje, topao obrok i uniformu. Sve je to moguće zahvaljujući sustavu kumstava udruge Kolajna ljubavi, organizacije preko koje je došla ovdje odakle piše svoje neposredne i jedinstvene afričke dojmove.
Radosti na pretek
Nakon 10 dana, bilo je vrijeme za odlazak na njezino glavno odredište: Sirotište Sv. Ante u Songei. „Ovdje se nalazim oko mjesec i pol dana, no osjećaj je kao da sam tu oduvijek. Sirotište ukupno broji 60-ak djece, no trenutno ih je u njemu 40, budući da su starija djeca otišla u srednje škole u drugim mjestima. Dnevna rutina je uigrana: buđenje, jutarnja higijena, doručak pa odlazak u vrtić i školu. Školarci pješice odlaze u školu već oko 6:30 ujutro, a po povratku svi marljivo peru uniforme, pospremaju i pišu zadaće. Naše 11 vrtićke djece pohađa vrtić u sklopu sirotišta, kojeg izvrsno vode dvije učiteljice, jedan učitelj te s. Judith. Ona, zajedno sa susestrom s. Mariom iz Družbe milosrdnih sestara sv. Križa čini desnu ruku sirotišta i udruge, budući da sestre koordiniraju sve operacije koje se ne mogu napraviti iz Hrvatske te svakodnevno skrbe o djeci“, kazala je mlada Đakovčanka.
Tu je, dakako, angažman Barbare i kolegice Ive, s kojom u Africi volontira, najveći. „Osmijesi i veselje ovdje su sastavni dio svake radnje. Otkako sam stigla nisam niti jednom čula dijete da se požalilo ili reklo da nešto ne želi napraviti. Njihove su sudbine teške i tužne, a njihovo postojanje toliko lako i vedro. Duh je njihov zarazan i odzvanja sirotištem“, radosno je posvjedočila framašica.
Uzor odraslima
Igra, cika i smijeh čuju se svakodnevno do susjednih ulica. Svatko od njih govori engleski, ima petice u školi te za sve imaju i volje i vremena. „Nama odraslima mogu biti uzor u mnogočemu, a naročito u jakoj zahvalnosti koja im se vidi u očima. Zahvaljuju Bogu na hrani – na svakom obroku i okrijepi, na suncu i čistoj vodi. Prije nekoliko dana nestalo je struje u cijelom sirotištu i kada se napokon vratila, njihovoj radosti nije bilo kraja. ‘Asante, Mungu!’ – čulo se iz malih usta. ‘Bože, hvala Ti!’ – vikali su i zaista, hvala Mu“, prisjetila se volonterka iz Hrvatske.
Joie de vivre (Radost življenja) – fraza je kojom je Barbara zaključila ovo svoje javljanje iz Afrike, kao i ozračje koje je barem ovako u zapisu pokušala prenijeti riječima iz tog tanzanijskog sirotišta čiji je nebeski zaštitnik „svetac svega svijeta“. „Ukoliko toj radosti želite doprinijeti pozivam vas da postanete kumovi djece u Tanzaniji i učinite nemjerljivu promjenu u njihovim životima“, napisala je također.
„Molite za Afriku“, poručila je na kraju mlada Slavonka koja i u dalekom svijetu svjedoči da je hrvatsko srce veliko, a u domovinu bi se trebala vratiti krajem kolovoza.
/Izvor: Nedjelja.ba – J.P., KT/
