O Ilindanu na Gmićima
Kad se ljeto razmaše u svom punom sjaju, na vrata nam svake godine pokuca sveti Ilija. Svetac je to koji ima monopol na munje, grmljavinu i kišu, koji je na spektakularan način uzašao na nebo vozeći se ognjenim kolima koja vuku ni manje ni više nego ognjeni konji. To je svetac koji ni blizu nije popularan kao sveti Ante, ali svetac s kojim se nije šaliti. E baš tog sveca, na ideju starog Šarića i starog Mijatovića, crkveni poglavari su proglasili zaštitnikom našeg sela Gmića. Zapravo, kapelica na gmićkom groblju posvećena je Iliji te se svake godine na njegov spomendan tu govori misa.
Did kaže da nigdi u crkvenim knjigama taj svetac nije zapovidni. Ni u kalendaru nije upisan crvenim slovima, ali oni bi taj dan odložili svoj alat i nikad ne bi radili težačke poslove jer su se bojali da ih Ilija ne smiri zlim vrimenom nebeskim.
U vrijeme didove i babine mladosti Ilindan je bio dan koji se jedva čekao. Taj dan k misi, na Gmiće, su dolazili cure i momci iz cijele Rame, ali i iz skopaljske doline. Kažu kako je to bio dan narodnog veselja na kojem bi se susreli s prijateljima, zapjevali gange, bacili kamena s ramena i kod Šiptara mogli kupiti svakojakih čuda: šećerne vune i šarenih bombona.
Sjećam se kako me baba, malu, vodila sa sobom za Ilindan k misi na groblje. Obično smo išle pješke kroz selo, a baba je volila poranit. Naša kuća je na sasvim drugom kraju Gmića, pa nam je do groblja trebalo vremena. Selo je mirisalo na ljeto, punjene paprike i pečeno meso jer taj dan su se pravile užine i jedni smo drugima dolazili na ručak. Put do groblja bi nam prošao u priči. Jednom sam pitala babu što ‘Ašimovi ne slave Ilindan, a ona bi me samo stiskla za ruku i tiho rekla: “Nu, oni su muslimani, ali ni njima ti nije baš sve’dno radit na Ilindan.” Prva stanica na kojoj smo odmarale bila je Bećuruša. Ilindansko sunce bi nam već dobro udarilo u glavu i morale smo se napit vode, a baba bi mi rekla da proždrem samo gutljaj jer se bojala da me od hladne Bećuruše ne zaboli grlo.
Najgore mi se bilo popet uz Kućetinu, a dalje je sve bilo lako. Već smo se našle u Peranima, njezinu rodnom zaseoku u kojem su joj živila braća. Odatle laganim hodom do Dedića di se groblje i nalazi. Nakon što bismo obišle mrtve, zvonce na kapeli označilo bi početak mise. Muški bi odmah iz strahopoštovanja prema svetom skinuli svoje kape s glava, a žene su pobožno stajale sklopljenih ruku na prsima. Svi bi se potrudili ući u groblje jer je sramota bila ostati izvan njega. Rijetki koji su odlučili ostati izvan groblja okarakterizirani su kao mimosvit i o njima bi se poslije dugo pričalo. Redovno mi je za vrijeme mise bilo dosadno. Nisam razumjela priču o tome kako se Bogu može doći preko njegovog ugodnika Ilije, pogotovo što mi se taj odlazak Njemu činio dalekim pa sam mislila da to treba slušati baba. Vrtila sam njezinim očenašima pa bi me ona pokušala dozvat pameti tako što bi govorila da ako se istog trena ne smirim, zagrmit će sveti Ilija, a ja se ničeg na svijetu ne bojim kao grmljavine. Baš je to neki čudan svetac mislila sam u sebi. Eno, baba Dobroška pola mise prispavala, didovi Jozo i Mato stalno pričaju pa što onda na njih ne zagrmi? Onda bi se sjetila da sigurno imaju neki dogovor s Bogom koji ja tek moram sklopiti. U stvarnost bi me vratila baba koja mi je sad turala kovanice koje sam trebala dat u lemuzinu.
Trojica skupljača milostinje su ponavljala jedan za drugim: lemuzina za pokojne, lemuzina na čast svetog Ilije, lemuzina na čast svete mise, a ja sam se nerado rastajala sa svojim kovanicama računajući koliko se dvojnog c i sladoleda u čaši moglo za to kupiti. Kad malu djevojčicu povedeš k misi, nju muči samo jedno pitanje, a to je kad će ovo sve završit. Na kraju mise velečasni bi pozvao djecu u kapelu da nas počasti lizalima i karamelama. Bojala sam se ići sama budući da su me uvijek plašili da će mi, zbog svih poganih riječi koje sam ikad izgovorila, pratar otkinut jezik pa bi me odvela baba. A bolje prilike za otkinut jezik nije bilo od danas, u kapeli svetog Ilije. Poslije mise muški su se skupljali pod orahom gdje bi povodom Ilindana mogli popiti pivu ili rakiju. Žene su stajkale na putu, sazivale na užinu i čudile se kako onaj nji’ov ne izlazi ispod orasa. Svaki poziv na užinu baba je odbijala jer je već kad smo od kuće krenule, znala da ćemo na užinu kod njezine braće. U prodavnici, kod Ive, kupila bi mi sladoled, u čaši naravno i krenule bismo put Perana.
Odavno već ne idemo pješke na groblje. Današnji Ilindan razlikuje se od onog iz mog djetinjstva. Mimosvit je gotovo postao pravilo i o njima više ni’ko ni ne priča. Rijetko se dijele lizala i karamele. Ivina prodavnica je zatvorena, a stari Perani već odavno odmaraju svoje umorne kosti u prasuncu, na gmićkom groblju. Ipak, pod orahom se, poslije mise, još uvijek piju piva i rakija, žene i dalje sazivaju na užinu, a neke druge djevojčice za vrijeme Mise vrte očenašima. Bože, plaše li ih današnje babe svetim Ilijom i pratrom koji kida jezik?
