O PUČANSTVU RAME: Promjene i islamizacija u prvom stoljeću osmanske vladavine

Naselja i stanovništvo Rame u popisima te promjene i islamizacija u prvom stoljeću osmanske vladavine.

Strategijom pljačkanja i postavljanja nameta vazalima, Osmanlije su gospodarski opterećivali podložnike od njihovih gospodara, a obećanjima pokušavali pridobiti narod. Bosanski kralj Stjepan Tomašević 1461. piše papi Piju II. kako „prosti um seljaka ne razumije prijevare te misli da će ona sloboda vazda trajati“.[1] Do turskog osvajanja, migracije u našim krajevima bile su uglavnom lokalnog karaktera. Tijekom postojanja Osmanskog Carstva, do 1831. godine nije bilo popisa stanovništva, pa i tada samo djelomično Bosanskog ejaleta. Povremeno su provođeni popisi poreznih obveznika, koji ne pokazuju ukupan broj stanovnika, ali daju određene pokazatelje.

Piše: Anto Ivić

Prvi osmanski popisi ukazuju na postojanje napuštenih zemljišta. U područjima s većim otporom, i posljedice su bile teže. Dio stanovništva Turci su odvodili u sužanjstvo, a dio se nastojao spasiti bijegom. Po padu Rami susjednog Uskoplja, potpuno su opustjela 33 sela,[2] od kojih neka nikad nisu obnovljena, a druga su dobila nove stanovnike i vlasnike,[3] U Rami je, čini se, situacija bila nešto bolja. U manje pristupačnim predjelima, ispresijecanim gorskim i planinskim lancima, nisu se svi starosjedioci povukli. U pojedinim područjima kršćani su uspjeli isposlovati određene povlastice utvrđene fermanima, koje je narodna predaja često pripisivala narodnom junaštvu. Fra Mijo Batinić kao primjer navodi i Rumboke u Rami.[4] Generalno, Bosna je bila zemlja pokorena ratom, i kao takva podvrgnuta plaćanju tzv. desetine ili harača.

Naselja su zadržala stare nazive gdje je ostalo autohtono stanovništvo, osobito ratarsko. Mezre, napuštena zemljišta u doba turskih osvajanja, vlast je obično davala uz paušalno plaćanje poreza da bi ih naselila obrađivačima. Mezre su se kasnije uglavnom razvile u istoimena naselja. Nekima su doseljenici promijenili imena. Na upražnjene prostore, do tada nastanjene katolicima, Osmanlije naseljavaju muslimansko i vlaško-pravoslavno stanovništvo iz stabiliziranog zaleđa Carstva.

U prvim godinama, nova vlast pokušava pridobiti stanovništvo, a islamizacija još nije uzela maha. U tom dobu nema pokazatelja o prisilnom, već dragovoljnom prijelazu na islam, u manjem broju. Turci nisu htjeli okrenuti pučanstvo protiv sebe, jer su još uvijek za protivnika imali moćnog Matijaša Korvina, koji je držao Jajačku i Srebreničku banovinu. Masovnije progone katolika započeo je Mustafa-paša Jurišević, sandžak-beg 1515.-1516., a nastavio Husrev-bega, sandžak-beg 1521.-1525., 1526.-1534. i 1536.-1541. Za vrijeme prvog progona 1516.-1526. prešao je veliki broj katolika na islam. Tada se islamizirao gotovo cijeli grad Livno, područje Konjica, te okolica Fojnice.[5] Situacija je morala biti ista i u Rami. Proces intenzivnije islamizacije, pojačan je obeshrabrenošću katolika porazom kršćanskih snaga kod Mohača 1526. godine, te drastičnim mjerama, posebno gazije Husrev-bega. Ovaj promicatelja islamizacije prisilom, rušitelj crkava i križeva,[6] koji je za najmanji neposluh oduzimao imanja kršćanima, prestao je sa zatiranjem katoličanstva tek kad se bježanjem iz Bosne broj katolika toliko smanjio da je nedostajalo radne snage. Rušeni su samostani, i ubijeni mnogi franjevci, pa tako nešto kasnije i šestorica u Rami, koje zapališe u samostanu 4. siječnja 1557. godine.[7] Franjevački nekrologij navodi „U Rami, Bosni Srebrenoj, šest blaženih mučenika koje su zbog Krista pobili razjareni Turci.” Franjevačka crkva i samostan u Rami su se tada nalazili „u blizini sela Kovačevo Polje“, gdje je dva puta godišnje održavan sajam. Redovnici su davali desetinu od onog što su obrađivali, i bili oslobođeni osobnih poreza.[8] Franjevci koji su se nakon ovog događaja ponovno nastanili u samostanu, žalili su se 1568. da ih se napada, pa je Jusuf paša naredio kadiji da se to stražom zabrani.[9] Bilo je i kasnijih razdoblja ovakvih pritisaka, npr. nakon poraza pod Sigetom 1593. ili nakon što su janjičari 1622. srušili sultana Osmana II. „Zaradi velike opačine janjičarske“, kako piše Benić, pobijeni su 1653. neki franjevci u samostanu, a 1662. Turci su proboli mačem gvardijana kroz otvor u samostanskim vratima.

Prve turske podatke o Rami, i pripadnost nekih selâ timarima, saznajemo iz sumarnog popisa Sandžaka Bosna, nastalog između veljače 1468. i travnja 1469., dopunjavanog promjenama, zbog čega se dosta podataka zapravo odnosi i na kasnije razdoblje 1475.-1478.[10] Ovaj popis, kao i ostali tzv. tapu defteri, ne predstavlja popis stanovništva i naselja, već popis zemljišnih posjeda, i prihoda državne blagajne od poreznih obveznika. Timari na širem ramskom prostoru su obuhvatili dijelom ili u cijelosti, 39 naselja i 712 domova (v. Prilog I.) Ovo nije potpuni broj naselja, što pokazuje kasnija analiza. Najveće obuhvaćeno naselje bio je Prozor sa 70 kuća. Ustirama je bila naselje na krajnjem jugoistoku nahije Rama. Današnja sela ramske općine: Klek, Kućani i Lizoperci pripadala su nahiji Neretva. Isto je bilo i sa Slatinom, Sovićima i Doljanima u današnjoj općini Jablanica.

Pomicanjem granice Osmanskog Carstva na prostore preko Save, prema moru i Lici, Rama se pozicionirala u unutrašnjost tog područja. Kad su Turci zavladali dalmatinskom Zagorom, autohtoni Hrvati su bježali u sigurnije krajeve. Knin je zauzet 1522. Nakon pada Klisa 1537. formira se Kliški sandžak. Po osmanskom osvajanju, prema ustaljenoj praksi naseljavanja, cijelo područje između Dinare prema moru napunilo se muslimanskim žiteljstvom. Doseljenike i martologe na području Knina i Skradina, do Nadina i Tinja činili su muslimani iz zaleđa, velikim dijelom s područja Livna, Grahova, Duvna, pa i Rame. Osim privlačenja doseljenika s mletačkog područja od Zadra do Nina, pa čak i Istre, radi naseljavanja opustjelih krajeve od Dinare do Zadarskog primorja, od 1522. do 1532. Turci su dovodili vlaške pravoslavne martologe, kasnije srpsko stanovništvo, od Grahova, Unca i okolnih područja. Oni su u te krajeve ranije naseljeni preko područja Livna, Duvna i Rame, iz područja Potarja, Polimlja, Pive i gornje Neretve.[11]

Nepuno desetljeće nakon prvog popisa, 1477. godine, iz poimeničnog popisa sandžaka Hercegovina, saznajemo imena stanovnika sela Pčelica[12] u Donjoj Rami. Selo je kao timar, tj. plaća, dodijeljeno kadiji Drine. U selu su na čelu 25 kućanstava bili: Marko sin Tvrdislava, Vladko sin Svetka, Radojin sin Vukice, Radoje njegov brat, Radonja sin Radoča, Mošina sin Radivoja, Radič sin Dobromana, Stepan[13] njegov brat, Luka sin Radivca, Radašin sin Radana, Dragić njegov sin, Vladić sin Radoja, Vučosav sin Svetuša, Radič sin Bolašina, Radič sin Pastorka, Petrij njegov brat, Radojin sin Vukašina, Pribio sin Milivoja, Juraj njegov brat, Martin sin Radića, Mošina sin Radina, Marko sin Radojina, Radivoj sin Ružete. Muslimana nije bilo. Popis pokazuje i koje su se poljoprivredne kulture uzgajale. Nabrojana kućanstva su plaćala porez na ove kulture, u različitim količinama: pšenicu, ječam, proso, zob, mošt, raž, lan, bostan, voće, orahe, grah i bob.[14]

Opširni popis Kliškog sandžaka iz 1550. godine, osnovanog 1537. čijem je području Rama potpala, pokazuje uznapredovao proces islamizacije. Npr. na timaru u selu Duzi (danas Duge), među 11 baština muslimana i 15 muslimanskih kuća, bili su: Ahmed (sin) Vukojev, Jusuf Radosavov, Karađoz Ivkov, Husejn Jakovljev, Mustafa Vladkov, Mustafa Vladislavov, Uvejs Stipanov, Sulejman Radinov, Ahmed Vukomilov, Husejn Jurjev.[15] Više konvertita bilo je u Donjoj Vasi (danas Donjoj Vasti). Na čelu nekih od ukupno 24 muslimanske kuće i 6 baština bili su: Nesuh sin Dobriše, Sulejman Vukmilov, Sulejman Mihovilov, Hasan Vukmilov, Junus Radunov, Ilijas Pavelov, Mustafa Antunov, Jusuf Stipanov, Ilijas Radojev, Ahmed Ljubiše Radakova, Karađos Matejev, Ibrahim Matejev, Husejn Vladkov, Hasan Vladkov, Husejn Mihotinov, Mustafa Milovčev, Nesuh Vladkov, Jusuf Mihotinov, Hasan Matijašev, Mustafa Nikolin, Jusuf Vladkov, Murad Nikolin, Alija Stipanov, Jusuf Mihovilov, Hasan Radakov, Jusuf Vukmirov.[16] Slično je i u ostalim selima. U Višnjanima su popisani: Karađos Ivanišev, Ferhad Radivojev, Ferhad Draživojev, Mehmed Petrajilov, Bali Đorđijev, Hizir Draživojev, Iskender Jurjev, Jusuf Petrajilov, Davud Radojev, Ishak Radojev, Bali Dejanov, Džafer Matejev, Ali Radosavov. U Ljubuncima to su bili: Husejn Radojičin, Alađoz Vladosavov, Ibrahim Ostojin, Alađoz Vladosavov, Širmerd Vladosavov, Ali Markov, Mustafa Milićev, Džafer Milišin, Sulejman Nikolin, Hasan Pavelov, Karađoz Stanišin, Hasan Martinov.[17] Na Šćitu je popisano 58 muslimanskih i 7 kršćanskih kuća, 8 muslimanskih i 19 kršćanskih baština, u kojem su roditelji više od polovice navedenih muslimana bili kršćani.[18] U Rumbocima je otac 11 od ukupno 14 popisanim muslimana imao narodno ime, a u Varvari otac svih 10 glava muslimanskih obitelji.[19]

Popis pokazuje još uvijek veliku zastupljenost narodnih imena kršćana u odnosu na svetačka i biblijska, što je u skladu i s procesima u Katoličkoj Crkvi. U početku prihvaćanja islama, novi muslimani su uglavnom zamijenjivali svoja imena turskim (Bali, Evrenos, Jusuf, Karađoz, Širmerd i dr.) ili iz arapskog prilagođenog turskom (Mehmed, od Muhamed). Osim poneke naznake „novi musliman“ ili „Abdulahov sin“, od ukupnog broja popisanih muslimana nositelja kućanstava na promatranom prostoru odnos onih kojima je ime oca islamsko i narodno je 55% : 45%. Tako možemo reći da je polovicom 16. stoljeća svaki drugi domaćin muslimanske obitelji 1550. na širem području Rame bio novi musliman. To potvrđuje da je islamizacija uzela maha napose 1530.-1550. Bila je presudna za promjenu konfesionalne slike na polovici stoljeća, i počela je obuhvaćati veći dio članova obitelji. Vjerojatno se općenito ipak nije radilo o promjeni vjeroispovijesti duboko ukorijenjenoj u uvjerenju, već o procesu nastalom u svjetlu političkih i društvenih okolnosti ekspanzije Osmanskog Carstva, pa i o kriptokršćanstvu. Puno veći broj kršćanskih u odnosu na muslimanske baštine, zemljišta u posjedu seljačkih obitelji, dovoljnih za njihovo uzdržavanje, ukazuje na starosjedilaštvo i rasprostranjenost katolika u Rami. Islamizacija se nastavila i tijekom 17. stoljeća, u nešto manjem intenzitetu.

[1] Vjekoslav KLAIĆ, Povijest Bosne, (reprint iz 1882.) Sarajevo 1990., 323. Živko KUSTIĆ, Mali ključ povijesti Crkve u Hrvata, Zagreb 181., 257.

[2] Ahmed S. ALIČIĆ (prir.), Sumarni popis sandžaka Bosna iz 1468/69, Mostar 2008, 249.-250.

[3] Npr. Čifluk Kara Hasana, popisan 1550., bila je baština u selu Batuša koja je „ostala pusta iza nevjernika Grgura i Vukoja,“ koji su „u vrijeme osvojenja pobjegli u nevjerničku zemlju.“ u: Fehim Dž. SPAHO, Ahmed S. ALIČIĆ, nav. dj., 165.

[4] Mijo BATINIĆ, Djelovanje Franjevaca u Bosni i Hercegovini, sv. II., Zagreb 1883., 31. Batinićevu konstataciju bi moglo potvrditi i kasnije postojanje (u 16. stoljeću) martoloških kuća tom dijelu Rame, u: Rumbocima, Varvari, Jakliću, Sopotu, Lapsunju, Šlimcu. Bez sumnje su kršćani dobili i privilegije od Turaka zbog osiguravanja prometnice koja je pored Rumboka preko Ravna, vodila ka Dalmaciji još od antičkih vremena.

[5] Dominik MANDIĆ,Etnička povijest Bosne i Hecegovine, Sabrana djela, sv. 5., Toronto-Zurich-Roma-Chicago 1982., 201

[6] Mijo BATINIĆ, nav. dj., sv II., 10. Samostane u Kreševu, Fojnici, Visokom, Konjicu i Sutjesci dao je porušiti 1521.-1524. godine. Kamen s ruševina crkve sv. Blaža po kojoj je Blažuj kod Sarajeva dobio ime, poslužio je za izgradnju Gazi Husrev-begove džamije.

[7] Premda Bono BENIĆ, Ljetopis sutješkog samostana, Sarajevo, Zagreb, 2003., 42. bilježi „Licem na Sve Svete

1532, poklaše haramije (razbojnici) fratre ramske, koje haramije biše do malo vrimena od Turaka pohvatane.“ natpis na nadgrobnom kamenu I N R J 4. Jnar. C. A. MDLVII potvrđuje da je to bilo 1557. V. Fra Ljubo LUCIĆ, Rama kroz stoljeća, Rama-Šćit 2002., 24-25.; Mijo BATINIĆ, nav. dj., 14, 16.; Jeronim VLADIĆ, Uspomene o Rami i ramskom franjevačkom samostanu, Rama-Šćit, 2008, 65.-66. Sačuvana su imena petorice mučenika: fra Luka iz Broćna, fra Lavoslav iz Vrlike, fra Luka iz Duvna, fra Marko iz Tihaljine i fra Petar iz Rame.

[8] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj., 92. Priređivač teksta popisa iz 1550. nekritički prevodi: „Popovi /kaluđeri/ koji stanuju u spomenutoj crkvi imaju u rukama odredbe muafname da od onoga što obrađuju daju desetinu, a da ne plaćaju lične poreze.“ Popis ne sadrži podatke o imenima i broju redovnika.

[9] Josip MATASOVIĆ, Fojnička regesta, Spomenik knj. LXVII, Srpska kraljevska akademija, Beograd 1930., 112.

[10] Ahmed S. ALIČIĆ (prir.), Sumarni popis, XV, 49.-50, 103., 171., 183.-191.

[11] Stjepan PAVIČIĆ, Seobe i naselja u Lici, Gospić, 2010, 248.-249.

[12] Najvjerojatnije Čelice, zaseok odn. seoce pokraj Donje Vasti, ranije naseljen katolicima i muslimanima, u kojem je danas istoimeno katoličko groblje.

[13] Usvojeni obrazac pojedinih orijentalista pri prevođenju imena sa staroosmanskog jezika i arapskih slova, ne znači da su se ona tako izgovarala. Naime, grčko ime Stephanos, (hrv. Krunoslav) za razliku od Srbije, u ovim se krajevima otpočetka etabliralo u ikavskom obliku Stipan kako se i danas izgovara. Zbog vjerodostojnosti, ovdje je prepisano na način kako je to priređivač objavljenog deftera napravio, koji i sam piše da je ikavština bila najzastupljenija u našim krajevima.

[14] Ahmed S. ALIČIĆ, Poimenični popis sandžaka vilajeta Hercegovina iz 1477., Sarajevo 1985, 250.

[15] Fehim Dž. SPAHO, Ahmed S. ALIČIĆ, nav. dj., 165.-166.

[16] Isto, 170.-171.

[17] Isto, 174.-175.

[18] Isto, 123.-126.

[19] Fazileta HAFIZOVIĆ, nav. dj., 106.-107, 394.-395.