Obljetnica smrti fra Anđela Žutića, 23. I.1912. – 11. VI. 1985.

Fra Anđeo je rođen u Rumbocima 23. siječnja 1912. u obitelji Mije i Ruže Žutić r. Ivić. Krstio ga na Šćitu 24. siječnja 1912. fra Jeronim Pavelić. Osnovnu školu završio je na Šćitu, Franjevačku klasičnu gimnaziju u Visokom (1924. – 1931., 1932. – 1934.), gdje je maturirao 21. lipnja 1934. U Franjevački red stupio je 29. lipnja 1931., kada je na Gorici kraj Livna pred provincijalom fra Marijanom Marićem obukao franjevački habit i umjesto krsnog imena Ilija uzeo redovničko: fra Anđeo. Provincijal Marić primio je i njegove prve zavjete 30. lipnja 1932. Pohađao je franjevački filozofsko-teološki studij u Sarajevu od 18. rujna 1934. i završio deset semestara (1934. – 1940.). Doživotne zavjete položio je u Sarajevu 1. srpnja 1935. pred provincijalovim delegatom fra Bonom Ivandićem. Vojni rok služio je u Kosovskoj Mitrovici (6. srpnja – 22. prosinca 1938.). Za prezbitera ga u sarajevskoj katedrali zaredio vrhbosanski nadbiskup Ivan Šarić 30. travnja 1939. Mladu misu proslavio je na Šćitu 7. svibnja 1939.

Nakon što je samo tri mjeseca pastoralno djelovao kao župni vikar na Šćitu (6. svibnja – 10. kolovoza 1939.), imenovan je prefektom klerika – gimnazijalaca u Visokom. Iz Visokog odlazi na Filozofski fakultet u Zagrebu, gdje studira biogeografsku grupu predmeta (1939. – 1943.). Od 1943. godine profesor je na gimnaziji u Visokom i ujedno prefekt klerika. Obnašao je i službu vikara samostana za koju je imenovan 30. travnja 1943. Nakon što je uredbom Ministarstva prosvjete Federativne Republike BiH od 6. lipnja 1945. obustavljen rad visočke gimnazije, fra Anđeo odlazi u duhovnu pastvu kao duhovni pomoćnik, župnik i duhovnik časnih sestara: privremenim upraviteljem župe Brestovsko imenovan je 12. svibnja 1945., a u Busovači od 1. srpnja 1946. kroz mjesec dana, s potrebnom župničkom jurisdikcijom, zamjenjuje župnika fra Vjerka Kulijera; 9. studenoga 1946. imenovan je duhovnikom časnih sestara Služavki Maloga Isusa u Vitezu; boravi u njihovoj kući, a pomaže i župniku fra Anti Strukaru u Vitezu.

U dopisu od 17. travnja 1947. provincijal fra Vitomir Jeličić obavještava Biskupski ordinarijat u Beogradu kako namjerava u župu sv. Ante Padovanskoga u Beogradu za župnog vikara poslati fra Anđela Žutića. Provincijal piše: „Kako sjemenište u Visokom ne radi, fra Anđeo će koristiti kao duhovni pomoćnik u Beogradu, tim više što je glazben i zna svirati na orgulje.“ Biskupski ordinarijat imenovao je 21. travnja 1947. fra Anđela duhovnim pomoćnikom u Beogradu, gdje je obavljao i službu samostanskoga vikara.

Upornim nastojanjem provincijske uprave uspjelo se ponovno izmoliti odobrenje rada gimnazije u Visokom 27. studenoga 1947. Zbog potrebe popunjavanja profesorskog kadra i otvaranja novih razreda, fra Anđeo je 5. rujna 1948. imenovan profesorom u Visokom, gdje je ostao preko četvrt stoljeća, do 24. svibnja 1974.

Tijekom svojih 30-ak profesorskih godina u Visokom fra Anđeo je vršio nekoliko dužnosti u gimnaziji i sjemeništu. Predavao je zemljopis, botaniku, kemiju, povremeno i druge predmete. Pratila ga je razrednička dužnost do posljednjih godina rada u gimnaziji. Biran je dva puta za vikara (30. travnja 1943. – 21. travnja 1947., 26. svibnja 1950. – 21. lipnja 1955.) i dva puta za gvardijana visočkoga samostana (21. lipnja 1955. – 8. srpnja 1961., 6. lipnja 1964. – 17. travnja 1967.). Fra Anđeo se dugi niz godina kao vikar i gvardijan samostana brinuo da se u zajednici bez teškoća živi i radi, da se i đaci i profesori mogu baviti filozofijom, umjetnošću, studijem, učenjem i molitvom. Tako je fra Anđeo shvaćao svoje dužnosti i časti u zajednici.

Poteškoće rada u gimnaziji i sjemeništu u ratnim i poratnim godinama podnosio je zajedno sa svojim kolegama i vrijednim radnicima, dobrim svećenicima i fratrima, s fra Vinkom Lalićem, fra Lujom Zloušićem, fra Rastislavom Drljićem i fra Berislavom Gavranovićem. Fra Anđeo je bio anđeo u visočkoj zajednici: „anđeo-čuvar kao vikar i gvardijan i anđeo mira svojim temperamentom i karakterom. Bio je otvoren i komunikativan, s profinjenim ukusom za humor. Njegova je prisutnost unosila u zajednicu raspoloženje i spremnost da se život prihvati u njegovoj realnosti: bez pesimizma i neosnovanog ili fanatičkog optimizma“, zabilježit će fra Mato Mrkonjić u svom sjećanju na fra Anđela s kojim je četiri godine živio u Visokom.

Fra Anđeo je 24. svibnja 1974. imenovan župnim vikarom u Bugojnu i na toj službi ostao do 1982. Iz Bugojna 17. lipnja 1982. Kapitularnom kongresu Bosne Srebrene šalje dopis u kojemu sabranim ocima napominje „da je nadošlo vrijeme da se iz Bugojna premjestim, odnosno preselim u naš samostan Šćit, kamo po rođenju i po našoj provincijskoj praksi pripadam.

U Bugojnu sam već punih 8 godina. Istina, nije mi dodijalo, a vjerujem da ni ja nisam Bugojancima dodijao, ali smatram: od čega je nešto vrijeme, od toga je i vakat. Već sam duboko zagazio u 71. godinu, a to je doba, kad se počinju javljati i biološki i psihološki poremećaji. Što ja tako rezoniram i mislim da je to i normalno. Pa u ime te normale, mislim da ćete normalno i postupiti. Pogotovo, kad se od neke mlađarije može čuti: šta će ti starci po župama, s njima u samostane. Kao da samostani nisu župe. Bez obzira na to, ja smatram da je vrijeme da pođem na Šćit.“

Fra Anđelovoj je molbi udovoljeno te je 5. srpnja 1982. imenovan ispovjednikom, propovjednikom i diskretom, kao i dopisnikom Bosne srebrene u samostanu na Šćitu, gdje živi do svoje smrti. Umro je u Zagrebu, na Središnjem institutu za tumore i slične bolesti, 11. lipnja 1985. u 74. godini života i 55. redovništva. Pokopan je na groblju u Ripcima, među braćom fratrima, 14. lipnja 1985.

Fra Anđeo je ostao u sjećanju kao fratar koji je za svakoga imao lijepu riječ, posebno su to znali Visočani svih narodnosti i vjera. Po svom temperamentu i karakteru bio je miran čovjek. Njegova otvorenost i prihvaćanje svakog čovjeka bili su očiti svakome tko ga je makar malo poznavao. „Kao odgojitelj i kao starješina znao je svaku stvar staviti na njezino mjesto. Gledao je realno na ljude i na život oko sebe, prihvaćajući svakog čovjeka, bio on katolik, pravoslavni, musliman ili ateist, kao biće koje ima pravo na život dostojan čovjeka i na sreću. Posjedovao je onu rijetku sposobnost da ničijoj sreći ne stoji na putu, štoviše nikad nije želio sam biti sretan, nego samo i uvijek s drugima. Jednom riječju, može se reći da je fra Anđeo posjedovao one temeljne ljudske vrline koje posjeduje čovjek za kojeg kažemo da je dobar.

Na tim temeljnim ljudskim krepostima gradio je fra Anđeo svoj redovnički i svećenički život. Kao redovnik imao je vedro i veselo srce. Znao se svakom stvorenju veseliti i njegovo je veselje bilo fino – profinjeno veselje koje je povezivalo ljude međusobno. […] Svoje veselje on je često izražavao pjesmom, i to samo lijepom pjesmom. Znao je doista divno pjevati“, istaknuo je ramski gvardijan fra Živko Petričević u oproštajnim riječima prigodom fra Anđelova ukopa.

Fra Anđeo je bio stvoren za zajednicu. Otvoren i dobronamjeran, znao se našaliti i zbijati šale ne samo na tuđi nego i na svoj račun. Tako je, bilježi fra Stjepan Pavić, „sam prepričavao jednu zgodu: đaka je upitao kako se na latinskome kaže cipela. Jadni se đak uzvrpoljio, ne zna, ne zna ni fra Anđeo, a stid ga pogledati u rječnik. Istom će profesor kao iz vedra neba: cundura, cundurae. Ne bojeći se da će ga uvrijediti, cijeli je razred prasnuo u smijeh. Od fra Anđela potječe i glasoviti latinski izričaj za ne baš najbolje jelo i piće: dat se edere, dat se bibere. A dobro je pritom znao kako je to loš prijevod s hrvatskoga: da se jesti, da se piti. Znao je i točno prevesti, ali štos je štos.“

Do posljednjih dana života fra Anđeo je, bilježi nadalje fra Stjepan, ostao jedan od najzahvalnijih slušatelja što ih je ikada sreo. „Zapiljio bi se u te, gotovo kao u strahu da mu koja tvoja riječ ne pobjegne. Negdje s proljeća 1985. posjetio sam ga u Rami. Šećerna je bolest već bila učinila svoje […] i samo zahvaljujući sposobnosti njegova liječnika dr. Ljube Šimića izbjegnuta je amputacija noge. Sav se taj trud, nažalost, pokazao uzaludnim jer je kratko nakon toga njegova pluća načeo rak. Sjedim s fra Anđelom na malom samostanskom balkonu. On svoju bolest i ne spominje, a ja mu pričam dogodovštine iz visočkoga sjemeništa. Teško dišući, s čuđenjem djeteta, više kao za se, za svaku situaciju pita: ‘Ma zbilja?’ Bilo je to naše posljednje viđenje.

Stoji fra Rastko Drljic, sjedi fra Andeo Žutic

U jednoj pauzi između bolničkih boravaka, fra Anđela je u samostanu na Nedžarićima posjetio njegov nekadašnji učenik Miroslav Mađura. Sa sobom je poveo svoju kćerkicu Ivanu. Dok je učenik profesora u razgovoru često oslovljavao njegovim imenom, fra Anđele, mala je tatu svako malo potezala za rukav. Kako otac nije reagirao, djevojčica se odvažila i upitala fratra: ‘Anđele, gdje su ti krila?’ Fra Anđeo se nije dao smesti, sasvim ozbiljan odgovorio je: ‘Nisam ja znao da ćeš ti doći, smetala su mi pa sam ih stavio na tavan.’ Po svršetku posjeta, na dvorištu, Ivana će ocu: ‘Znaš, tata, meni se ipak čini da je on čovjek.’ Na zemlji se o čovjeku više ne može reći. A ako mu je na nebu za dobrotu nagrada da mu narastu krila, onda su ona fra Anđelu sigurno narasla“, zaključuje fra Stjepan Pavić svoje sjećanje na fra Anđela.

Kad je fra Anđelu konstatiran rak na plućima, samo je odmahnuo rukom i rekao: „Kažu da imam nekakav račić.“ Kažu također da je umro kako se i rodio, s osmijehom na licu.

Izvor: Fra Tomislav Brković, Franjevci iz Rame. Leksikon članova Bosne Srebrene 1557. – 2020., Prozor, 2022.