Od Poklada do Velike subote; Ljudi, pobožnosti i običaji

O korizmenim običajima i pobožnostima u Rami te kako se danas čuvaju ti običaji i prakticiraju pobožnosti donosi Katolički tjednik u broju 10.

Mnogi običaji nastajali su iz naroda, vremena i prostora u kojem žive. To je bila socijalizacijska potreba. Svaki običaj ima svoje osobitosti  u socijalizacijskom smislu, ali i u moralnom. Uvijek je prisutna i pedagoška dimenzije. Nastajanje običaja i njihovo trajanje nije samo narodna volja, nego opće društvena kretanja, razvoj društva i razvoj kulture. Kultura je podložna stalnim promjenama pa tako i običaji kao nematerijalna baština.

Običaji svih naroda vezani su i za njihova vjerovanja. Katolici u Bosni i Hercegovini svoje običaje usko su povezali s kršćanstvom i ne zaboravljaju ih lako. Naslijeđenu tradiciju prilagođavaju novim uvjetima. Iako su došla ova globalizacijska vremena kada tradicija blijedi mnogi krajevi koje nastanjuju Hrvati katolici u BiH čuvaju dobar dio te baštine. Posebice se to može reći za Ramu.

Područje Rame je bogato tradicijskim zanimljivosti kroz cijelu godinu, a to uključuje i korizmu.

Vrijeme korizme obilježeno je postom i molitvom

Osim usmene predaje, različitih pobožnosti fra Mato Topić je zabilježio u svojoj knjizi „Ramske starine“  običaje, etnografiju i važne antropološke elemente.

Mara Burić iz Družinovića u župi Rama, Šćit o korizmi je s posebnim pietetom kazala: „Na pokladnu nedjelju je bilo zadnje burečenje (kićenje nošnje), a nakon toga nema više burečenja do Uskrsa. Nema ni pjevanja ni ašikovanja (udvaranja).

U vremenima do druge polovice dvadesetog stoljeća nije bilo nekih posebnih običaja na poklade, odnosno „mačkare“. „Djeca i mladi, išli bi od vrata do vrata razveseljavajući ukućane koji bi ih nagrađivali orasima, jabukama, jajima, krafnama, bombonima, a ponetko i novcem. Kada se običaj toliko omasovio, postao je opterećenje za domaćine pa su neki čak zaključavali vrata pred maškarama. Takvima bi se maškare osvećivale tako što bi im bacali svježa jaja po zidovima kuće ili bi napravile neku drugu manju štetu“, zabilježio je fra Mato u „Ramskim starinama“. U drugoj polovici dvadesetog stoljeća ovaj dio običaja dobio je svoje suvremene oblike, no i danas je živ.

Mara je zanimljivo dočarala kako su u njezino vrijeme izgledale poklade i Čista srijeda: „Na Poklade se jos igralo prstena. Prelo se kučine (vlakno koje ostaje nakon češljanja pri preradbi konoplje). Mi bismo se i mjerili na kantar (vaga). Zakačili bismo kantar za gredu i onda se uhvatili rukama za kuke. Gledali bi ‘ko će koliko biti lakši nakon korizme. A onda na Čistu srijedu sve se detaljno pralo i četkalo; čanjci, škip, kašikar, kašike, dolaf kako ne bi ostalo nešto mrsno.“

Korizma je posebno vrijeme molitve i posta. U obiteljima se redovno molila zajednička molitva s brojnim preporukama. Pjevao se Gospin plač.

„Pivo se Gospin plač. Ja sam za ovcama nosila knjižicu i pivala. Bio je mali i veliki plač. Pivalo se na više različitih kajdi (napjeva), nije bila jedna kao danas. Boga se uvijek molilo, nema nisi se naspavao ili si umoran. Navečer se upali svitnjača na kojoj bi se zapalila luč i još malo vatre na ognjišću i uz nju bismo večerali nakon molitve“, pripovijedala je Mara, a u očima joj se mogao vidjeti odraz vatre s ognjišća.

O postu Mara je kazala da se jela pura s receljom, puno se postilo o kruhu i vodi, krompire iz pekare s malo soli ili recelja. Također se kuhala posna čorba.

„Na Gluvu nedilju (predzadnja nedjelja u korizmi) zamotali bi se svi križevi u plavo. I to je bilo do Uskrsa tako. Nije bilo ni zvona, nego je bila čegrtalja koja je bila umjesto zvona od Gluve nedjelje do Uskrsa“, ističe Mara ovo kao poseban spomen Isusove muke

Kao i u svim drugim župama redovne su pobožnosti Križnog puta petkom, a negdje i nedjeljom. Uz tu nastavljenu tradiciju pobožnost se proširila i na posebno izgrađena i uređena mjesta, primjerice, u župi Uzdol redovna je korizmena pobožnost Križnog puta na brdo Gradac na čijem je vrhu otkrivena ranokršćanska crkva. Zajednička pobožnost za cijelu Ramu događa se na Cvjetnicu na  brdu Gračac iznad Ramskog jezera u župi Rama, Šćit.

U ovoj pobožnosti svoje posebno mjesto ima i crkvena umjetnost prigodno uređenim postajama.

Veliki tjedan

Veliki tjedan započinje Cvjetnicom. Kao nekada tako i danas djeca naberu prvog proljetnog cvijeća, ljubičice i drugog kojeg to vrijeme donese.  Stavljeno u posudu čeka jutarnje umivanje na Cvjetnicu.

Nekada je bio običaj  da momci donesu na Cvjetnicu velik mladu jelku okićenu rupcima, jabukama i cvijećem. No, taj običaj je nestao fratarskom zabranom vjerojatno iz praktičnih razloga.

„Mi bismo nosili grančicu jele koju bi donijeli iz planine (Jaklićke planine ispod Raduše). Ne’ko bi stavio za uho i malo ljubičice da se posveti. Posvećene grančice jele stavljalo se po kući i drugim objektima“, kazala je Mara.

U ovo suvremeno vrijeme donose se grančice jelovine i tisovine, a sve je više maslinovih grančica te se nakon blagoslova nose kućama.

Na Veliki četvrtak molila se  Molitva križića, a to je sačuvano i do danas.

Dušice grišna,

Bud u viri kripna.

Kada poješ putovat,

uskim putem,

tisnim klancem

srišće tebe

duh nemili, duh nečisti;

Pitat će te:

Dušo grišna,

“Il si moja il Božja?”

“Nisam tvoja, već Božja.

Ja sam rekla

na blag danak

na Veliki četvrtak,

sto križića,

sto Jezusa,

sto Amena,

sto se puta prikrstila:

U ime Oca i Sina

i Duha Svetoga. Amen.”

Ovu molitvu je trebalo izmoliti stotinu puta.

 

Na Veliki petak je također post i nemrs kako nekada tako i danas. Također vjernici mole Isusovu krunicu i pjevaju Gospin plač. Isusova krunica sastoji se od molitve Vjerovanja, tri desetka Očenaša, a nakon svakog desetka se izmoli Zdravomarija i Slava Ocu. Vjeruje se da onaj tko ovu krunicu trebalo je izmoliti 33 puta do podne da će se spasiti.

 

I na ovaj dan molila se molitvica koju pamte uglavnom oni stariji:

Poje Gospe tužnim putom,

zagrni se crnim skutom.

Ona ugleda drven križ.

Isus s križa progovara:

“Oj Marijo, mati moja,

ne velim ti da si moja,

već ti velim: budi Božja.

Teže su mi suze tvoje,

neg po meni rane moje.

Teže mi je tvoje uzdisanje,

neg na križu moje umiranje.”

Ko moju molitvicu molio

na blag danak,

na Veliki petak,

pedeset i pet puta,

Bog će mu dati svitli raj

na umrli sat.

Tijekom Korizme nekada se molila i ova molitvica koju se danas može rijetko čuti:

Pivčići pivaše,

Mariju buđaše.

Ustaj, Divo Marijo,

Sin ti se rodio

i po polju hodio,

zlatnu krunu nosio.

Džudije ga sritoše,

zlatnu krunu skidoše,

a trnovu staviše.

Dokle trnci dopiraše,

tuda kapi kapijaše,

tuda ruže cvatijaše.

Bog posla tri anđela

da tu ružu berijaše,

u ktice kitijaše,

u vinčiće vinijaše

i prid Boga donosiše.

Kao i Veliki petak tako je i Velika subota dan posta. Na ovaj dan donosi se „posvetališće“ na blagoslov.

O tome je Mara Burić kazala: „Za posvetališće se pripemala i nosila na blagoslov pogača. Malo tko je imao mesa. ‘Ko je imao jabuka i jaja nosio je posvetiti. Mi smo nosili posvetališće na Šćit i onda pola pogače ostane u kući, a pola se odmah odnese u Jaklićku planinu da imaju i čeljad koja su gore u planini. “

Neke žene i danas posebno izrađuju ukrašene tkanine u koje ili kojima prekrivaju hranu u posvetališću. Ova hrana se jede na uskrsno jutro. Prije toga sva „čeljad“ se moraju umiti, dobro oprati ruke i izmoliti vjerovanje.

„Na Veliku subotu su se šarala jaja voskom i bojila u lučini. To sam naučila od svoje strine, kasnije prenijela na svoju djecu i nevjestu i to radimo i danas“, zaključila je Mara Burić ovu našu priču o starim korizmenim običajima.

Zanimljivo je bilo u Rami kada bi se kalendarski poklopilo da Veliki tjedan i Uskrs budu u vrijeme oranja i proljetnih radova i ako neka obitelj nije mogla i imala čime uzorati i posijati onda bi se susjedi rasporedili i tih dana priskočili pomoći u oranju.

Suvremeno vrijeme neće izbrisati običaje

Iako se čini da će ovo suvremeno vrijeme izbrisati neke običaje koji će možda ostati samo u sjećanju starijih, to se zasigurno neće dogoditi u Rami. Naime, Folklorno društvo „Ramska tradicija“ uz čuvanje folklornih običaja čuva i cjelokupnu tradiciju s različitim pobožnostima.

Profesorica Mira Džalto, voditeljica ove vrijedne skupine o čuvanju korizmenih običaja je kazala: „Uz to što njeguje izvorne ramske napjeve i plesove, Folklorno društvo „Ramska tradicija“ drži i do tradicionalnih ramskih običaja, pa tako i običaja u vrijeme korizme. Već prve godine kada smo se okupili i počeli djelovati, učili smo pjevati izvornu ramsku kajdu Gospinog plača. Od tada ga ponavljamo svake godine u korizmi. Već duži niz godina, pred Uskrs, organiziramo radionicu tradicionalnog šaranja jaja voskom koja je  članovima našeg Društva vrlo zanimljiva i zabavna tako da je ponavljamo svake godine,“

Ne samo ovu radionicu nego i druge „Ramska tradicija“ organizira za sve ostale zainteresirane osobe, ne samo za svoje članove, jer je zanimanje iz godine u godinu sve veće.

Uz sve ovo vrijedno je spomenuti da u korizmeno vrijeme pripada i blagdan sv.Josipa.

„Na taj blagdan u Rami su djevojke tradicionalno sicale različite oblike križića po rukama. I taj običaj sicanja obradili smo kroz jednu lijepu radionicu gdje nam je jedna baka, sa isicanim križevima na rukama, detaljno pokazala proces sicanja“, kazala je profesorica Mira Džalto.

Zanimljivo je primjetiti da su mladi u folklornom društvu “Ramska tradicija” zaista saktivni i uvijek spremni naučiti nešto novo o životu svojih predaka. To je tradicionalno odgojena mladež tako da su korizmene pobožnosti i običaji u korizmi dio njihovih obiteljskih vrijednosti i  njeguju ih i u današnjem društvu.

„Rama ima čvrste korijene kada govorimo o katoličkoj vjeri, pa su se i vjerski običaji strogo prenosili s koljena na koljeno. Zbog toga i nemamo nekih velikih promjena što se tiče korizmenih pobožnosti i običaja. I danas se najviše drži do posta u korizmi, pjeva se Gospin plač, štuje se pobožnost križnog puta, ne održavaju se nikakva velika slavlja itd. Nekada se strogo držalo i do načina odijevanja u korizmi. Nosila se ravna ćurdija, te ravna, odnosno bijela košulja i krpa (žensko oglavlje), ništa šareno ni ukrašeno. Naravno, nije bilo ni pjevanja ni igranja za vrijeme korizme“, zaključila je Mira Džalto, voditeljica FD „Ramska tradicija“ koje djeluje u sklopu JU Kulturno-sportski centar Prozor-Rama.