Optužnica, zamolnica, razglednica 

Sada svi u Hrvatskoj očekuju da predsjednik HDZ-a BiH odgovori na jedno kratko pitanje. Ono glasi: šta ovo bi?

Prvo je, tako su barem rekli, iz Tužilaštva Bosne i Hercegovine u Zagreb upućena optužnica protiv nekoliko generala Hrvatske vojske zbog navodnih ratnih zločina počinjenih u vrijeme operacije „Bljesak“, izvedene u maju 1995. godine. Onda su rekli da to ustvari nije optužnica već nekakva zamolnica za pravnu pomoć i da, je li, nikakva optužnica ne postoji.

Piše: Emir Imamović Pirke, Bljesak.info

Treba pričekati još koji dan, da malo popusti žega, prođu godišnji odmori i da Dragan Čović dođe sebi, pa ćemo saznati da je, zapravo, Gordana Tadić kolegama preko granice poslala razglednicu s natpisom: „Pozdrav iz Živinica“. Kako god bilo na kraju i šta god bio razlog za političku dramu propalu u začetku, sigurno je nekoliko stvari: Fadil Novalić, Solak i onaj ratar sa bradom hipstera dobili su ozbiljnu konkurenciju u pokušaju osvajanja titule najvećih diletanata ikada; predsjedniku HDZ-a BiH je pokvareno ljeto i ne može ga popraviti niti idealna temperatura vode u bazenu; broj hrvatskih generala osuđenih po optužnici, zamolnici, razglednici, nečemu iz Bosne i Hercegovine – bit će jednak broju zlatnih medalja koje su naši olimpijci donijeli sa igara održanih u Tokiju, dakle oštra nula.

Prije ili poslije svega, svejedno je, Tužilaštvo BiH sa događajima iz akcije „Bljesak“ – generalne, uspješne probe za operaciju „Oluja“ kojom će Republika Hrvatska silom vratiti dio svog, ranije okupiranog teritorija, te pobijediti u ratu – ima veze koliko i sa korupcijom u pogrebnim preduzećima u Indiji. „Bljesak“ je, naime, izvela regularna vojska međunarodno priznate države i na dijelovima iste te države kojima su od kraja 1991. upravljale okupacijske snage.

Osim Radovana Karadžića, Milana Martića, Slobodana Miloševića i – da, i njega – Milorada Dodika, ostatak svijeta i svemira nikada, ni u jednom trenutku nije osporavao pravo HV-a da oslobodi komad vlastite zemlje, a ako su i počinjeni ratni zločini, oni su se desili izvan zone odgovornosti Tužilaštva BiH i za njih nisu odgovorni oni kojima isto to Tužilaštvo može suditi. Inače, dio optužnice, zamolnice, čega li, koji se odnosi na navodno granatiranje civilnih ciljeva u Republici Srpskoj, te stradanje nekolicine građana i građanki, temelji se na nekakvom dokumentu policije RS-a, sastavljenom slobodnim stilom: takvim da bi student druge godine pravnog fakulteta mogao odbraniti optužene za manje vremena nego mu treba za izvaditi pokaznu kartu za javni prijevoz.

U konačnici, toliko je Tužilaštvo ovaj predmet shvatilo ozbiljno govori i činjenica da se nisu sjetili ukloniti imena u međuvremenu preminulih vojskovođa, računajući i ono istinskog oficira i džentlmena, pokojnog Petra Stipetića, čovjeka kojem niko, ali niko i nikada, računajući i Tribunal u Haagu, nije uspio naći mrlju u karijeri.

Čim je iz Sarajeva za Zagreb otišla optužnica, zamolnica, to nešto, oglasili su se iz HDZ-ove ekstenzije – Hrvatskog narodnog sabora čiji je Odjel za branitelje valjda trebao preduprijediti štetu koja je, pokazalo se, bila neizbježna. Nema, naime, u Hrvatskoj ozbiljnijeg komentatora, penzionisanog političara i ex savjetnika ex premijera, a da mu nije, blago rečeno, čudno to što iza cijele polovno pravne i politički štetne operacije stoji Gordana Tadić, tužiteljica po izboru Dragana Čovića i HDZ-a.

Uglavnom, sada svi oni javno – a ostali, poput premijera Andreja Plenkovića, tajno – očekuju da predsjednik Hrvatske demokratske zajednice BiH odgovori na jedno kratko pitanje. Ono glasi: šta ovo bi? Čovićev problem, međutim, nije u tom jednom, već u nizu sličnih pitanja na koje, za sada, odgovara glasnom tišinom. Jednostavno, ne može on imati neki, Dodiku prihvatljiv stav o zakonu o zabrani negiranja ratnih i zločina genocida – kojeg je na odlasku nametnuo Valentin Inzko – dok Sabor Republike Hrvatske svake godine, uredno i redovno, obilježava srebreničko klanje.

Ne može – ili za sada, nema načina – uvjerljivo objasniti kako to i zašto njegov dugogodišnji saveznik, Milorad Dodik lično, ne dopušta korištenje helikoptera za gašenje požara u većinskim hrvatskim krajevima u Bosni i Hercegovini. A ne može, opet zbog člana Predsjedništva iz Republike Srpske, ni o „Bljesku“ govoriti tako da godi svačijem, kako banjalučkom, tako i zagrebačkom uhu. Za Zagreb je, naime, „Bljesak“ isto što i za Sarajevo ili za Vijeće sigurnosti UN-a, dok je za Banja Luku isto što i za Beograd i što je bio za upokojenu Republiku Srpsku Krajinu.

„Mi mislimo da odgovornost za pad Zapadne Slavonije snose svi relevantni državni i politički faktori svih srpskih država… Ono što moramo odgovoriti na ovoj Skupštini oko zapadne Slavonije, to je prvo pitanje zašto se mi nismo uključili… Ja bi volio da se otvori rasprava i da se nama to kaže…

Skupština danas mora najenergičnije da osudi napad hrvatskih snaga na Zapadnu Slavoniju i da ne prizna rezultate te agresije, kako je to rekao i gospodin predsjednik Karadžić… Oko bombardiranja Zagreba, ja se slažem da trebamo tući Zagreb, ali ne smijemo to reći…“, riječi su, ni manje ni više, Milorada Dodika, izgovorene na trećoj vanrednoj sjednici Narodne skupštine Republike Srpske, održanoj krajem maja 1995. godine.

Tačnije, malo iza „Bljeska“ i malo više prije „Oluje“. Zašto je uopće i pogotovo zašto je baš sada Gordana Tadić poslala u Zagreb zamolnicu koja nije optužnica – zna samo ona, kao što zna zašto odmah nakon slanja, dakle šestog augusta, nije objasnila o čemu je riječ, a zna, samo neće da kaže, i šta je tačno očekivala.

Jedno, sasvim sigurno, nije: Željka Komšića koji je preko noći u hrvatskim medijima prestao biti nelegitiman i nelegalan, postajući omiljeni sagovornik na ovu, isforsiranu temu.A to joj, sve i da mu je na oko ispala, Čović neće i ne može oprostiti. Ispast će, eto, da je Gordana Tadić u Zagreb odaslala optužnicu koja je zamolnica ili možda razglednica, ali i da je sebi, o istom trošku, napisala i potpisala konačnu karijernu presudu.

Izvor: bljesak.info