Papina propovijed na sprovodnoj misi za Benedikta XVI.
Homiliju Svetog Oca na sprovodnoj misi za Benedikta XVI. donosi Informativna katolička agencija.
“Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj!” (Lk 23,46). Posljednje su to riječi koje je Gospodin izgovorio na križu, takoreći njegov posljednji dah, kao potvrda onoga što je karakteriziralo cijeli njegov život: stalno predanje samoga sebe u ruke Oca svojega. Ruke opraštanja i suosjećanja, ozdravljenja i milosrđa, ruke pomazanja i blagoslova, koje su ga ponukale također da se preda u ruke svoje braće i sestara. Otvoren pojedincima koje je susretao na svom putu i njihovim životnim pričama, Gospodin je dao da ga oblikuje Očeva volja, uzevši na sebe posljedice i teškoće koje za sobom povlači Evanđelje, do mjere da gleda svoje ruke probodene zbog ljubavi. “Pogledaj mi ruke”, kaže Tomi (Iv 20,27) i svakome od nas. Probodene ruke koje se pružaju i nikada se ne prestaju pružati, kako bismo upoznali ljubav koju Bog ima prema nama i da vjerujemo u nju (usp. 1 Iv 4,16).
“Oče, u ruke tvoje predajem duh svoj! “. To je poziv i program života koji On šapće i želi poput lončara (usp. Iz 29,16) oblikovati srce pastira, sve dotle da u sebi ima iste osjećaje kao i u Kristu Isusu (usp. Fil 2,5). Zahvalna predanost služenju Gospodinu i njegovu narodu koje je plod prihvaćanja potpuno besplatnog dara: “Ti pripadaš meni… ti pripadaš njima“, šapće Gospodin, “u dlanove sam te svoje urezao, ti si pod skutima srca moga. Ostani u mojem naručju i pruži mi ruke”. To je Božja susretljivost i njegova blizina kadra dati se u krhke ruke svojih učenika, kako bi mogli hraniti njegov narod i reći zajedno s njim: uzmite i jedite, uzmite i pijte, ovo je tijelo moje koje se za vas predaje (usp. Lk 22,19).
Molitvena predanost, koja se oblikuje i tiho pročišćava između kušnji i proturječja s kojima se pastir mora suočiti (usp. 1 Pt 1,6-7) i povjerljivog poziva da pase svoje stado (usp. Iv 21,17). Poput Učitelja, nosi na svojim plećima teret posredovanja i napor pomazanja svog naroda, osobito u situacijama kad se dobro mora boriti da prevlada i kad je dostojanstvo naše braće i sestara ugroženo (usp. Heb 5,7-9). U susretu kojim rađa taj zagovor Gospodin daruje duh krotkosti koji je kadar razumjeti, prihvatiti, nadati se i staviti sve na kocku, bez obzira na nerazumijevanja na koja bi se pritom moglo naići. To je nevidljiva i nedokučiva plodnost, koja se rađa iz svijesti o tome u koga se stavilo pouzdanje (usp. 2 Tim 1,12). To je povjerenje rođeno iz molitve i klanjanja, kadro razlučiti što se očekuje od pastira i uskladiti njegovo srce i njegove odluke s Božjim vremenima (usp. Iv 21,18): “Pâsti znači ljubiti, a ljubiti znači također biti spreman trpjeti. Ljubiti znači: dati ovcama istinsko dobro, hranu Božje istine, Božje riječi, hranu njegove prisutnosti”.
Predanost podržana utjehom Duha, koji mu uvijek prethodi u poslanju: u strastvenom nastojanju da prenosi ljepotu i radost evanđelja (usp. apostolska pobudnica Gaudete et exsultate, 57), u plodnom svjedočenju onih koji, poput Marije, ostaju na mnogo načina podno križa, u onom bolnom, ali postojanom miru koji niti napada niti porobljuje; i u upornoj ali strpljivoj nadi da će Gospodin ispuniti svoje obećanje, kao što je obećao ocima našim i potomstvu svome dovijeka (usp. Lk 1,54-55).
Čvrsto vezani uz posljednje Gospodinove riječi i uz svjedočanstvo koje je obilježilo njegov život, i mi, kao crkvena zajednica, želimo slijediti njegove stope i povjeriti našeg brata u Očeve ruke: neka te milosrdne ruke nađu gdje u njegovoj svjetiljci gori ulje evanđelja koje je širio i svjedočio tijekom svoga života (usp. Mt 25,6-7).
Sveti Grgur Veliki, na kraju Pastoralnog pravila, pozvao je i potaknuo jednog prijatelja da mu pruži to duhovno društvo: “Usred oluja moga života tješi me pouzdanje da ćeš me ti, snagom svojih molitava, održati na površini i da ćeš mi, ako me teret mojih grijeha obori i ponizi, pomoći svojim zaslugama da se pridignem.” To je svijest pastira da ne može sam nositi ono što, zapravo, sam nikada ne bi mogao ponijeti, te se, stoga, zna preporučiti molitvi i brizi narodu koji mu je povjeren. Vjerni Božji narod je taj koji, sabran, prati i povjerava život onoga koji je bio njegov pastir. Poput žena na grobu o kojima čitamo u Evanđelju, ovdje smo s mirisom zahvalnosti i pomašću nade da mu, još jednom, iskažemo ljubav koja ne prestaje; želimo to učiniti s istim pomazanjem, mudrošću, tankoćutnošću i predanošću koje je on obilno razdavao godinama. Želimo zajedno reći: “Oče, u tvoje ruke predajemo duh njegov”.
Benedikte, vjerni Zaručnikov prijatelju, neka tvoja radost bude potpuna kad konačno i zauvijek čuješ njegov glas! (5. siječnja 2023.)
